Primijetila sam to u nekoliko navrata. I u razgovorima i u pisanjima drugih čekalica. Trenutak kada ni ne znajući, ni ne mareći, ni ne boreći se, samo utonu (u kauč ili gdje god drugo, u vlastite praznine, u vlastite odjeke tih mora i oceana koje su prošli ili će proći) i predaju kormilo nama. Njihovim suputnicama. A bez da pitaju, bez da razgovaraju, bez ičega. Samo se isključe.
Pričaju mi žene koje godinama doživljavaju ta nijema predavanja palica i kažu kako jednim dijelom razumiju. Jedan dio njih shvaća da te njihove plovidbe zapravo ne završavaju kada se iskrcaju i dođu kući. Oni su stalno dijelom na tom brodu. Stalno su dijelom sebe tamo negdje. Daleko od nas. I od djece. I od naše svakodnevnice. Razumiju da im je teško biti tamo gdje jesu i da bi sigurno i same imale takav period kada bi se izgubile i kada se ne bi snašle u sve bržem izmjenjivanju svjetova. Drugi pak dio njih ne shvaća. Jer one balansiraju isto u promijenjenim stvarnostima i izmiješanim svjetovima. Njima to uspijeva. Više ili manje, nebitno je, ali u većini uspijeva. Nekako ulaze u ovaj ili onaj scenarij spremne na ono što dolazi. Na sve ono što čeka iza ugla. I onda se rađa zamjeranje. Ili ljutnja. Ili oboje. Tiha frustracija „Kako možeš… Zar ne vidiš koliko se trudim… Zar ne vidiš koliko ja sve to odrađujem i kada te ima i kada te nema…“ Ljute se i ne znaju što da rade. Mogu li išta uraditi?
Ako se povikne na dijete – Što si tako nervozna? Ako se šuti i odrađuje gorčina – Što si stalno šutljiva i neraspoložena? Ako se izlazi previše – Što si stalno vani kao neka balavica? Ako se pita – nije pravo vrijeme. Ako se ne pita – Odakle ti ideja da se sa mnom ne može razgovarati? I frustracija se deblja. Sva oteža s bilo kojim scenarijem. I ako se pospremi iza kostiju, prijeti. Lagano je skrivena, ali svakako živi. Prijeti. Mogu li sve te situacije ispregovarati? Možemo li uopće uvijek izreći ono što nosimo? Nedostaje li nam riječi kako bi se objasnile njima kako je nama? Nije da je to osjećanje stalno, sigurna sam da nije. Jer onda se ne bi imalo smisla ostajati zajedno. To je osjećanje tu, ali utišano ili zamijenjeno svako malo s nekom novom senzacijom, s nekom većom ili manjom srećom (ili čak i nesrećom) koja pokaže i dokaže da smo sretni skupa. Da želimo taj i takav život.
Ima li u odnosima vaganja? I ako ih ima, koliko su nezdrava i pogubna. Žene pomoraca odgajaju djecu same – bez obzira na tehnološke napretke u komunikaciji. Kada su pomorci na brodu, one su same. Sve će se odluke (hitne, a nekada i manje hitne) donijeti u ženinoj glavi. Sav teret tih i takvih odluka, žena će nositi sama. Kada su pomorci kući, odluke se donose kompromisno, s iznimkom tih perioda kada su pomorci tu tjelesno, ali ne i mentalno. Kada su umorni od dolaska (odnosno broda) ili kada su nervozni zbog ponovnog odlaska. Ili kada im nedostaje život kojeg ne podnose. Ili kada se ne snalaze u životu s nama, gdje ni sami ne znaju što se od njih očekuje. I žena nosi sama odluke sa svim pitanjima prije i posljedicama poslije. Nosi ih da će mu ispričati kada se vrati. Podijelit će. No, nekada kada se on vrati, ona ga štedi (bez da ima milosti prema sebi) i onda šuti, nesvjesna zamke koja tu vreba. Frustracija što se ne može sve podijeliti, a realno ne može. Jednostavno ne može. Nekada kada se on vrati, on nema strpljenja za njene priče. Nekada kada se on vrati, on nije sposoban da sve to shvati i pokaže nekakvu reakciju. Da li je to što čekalicama smeta? Nedostatak priznanja? Da li bi on išta promijenio?
Bi li se osjećale bolje ako bi oni riječima ili zagrljajima iskazali svoje divljenje i zahvalnost? Ili bi to samo učinilo da se osjećaju trivijalnije? Kada pomorci po povratku ili po odlasku predaju kormila svojim ženama, trebali bi promisliti kako tim istim ženama isto tako treba da nekome (njima) nekada predaju kormilo i da osjete da barem na trenutak nitko ništa od njih ne zahtjeva.
