Ovaj smo Božić na različitim kontinentima. Mi, zajedno s mnogim drugim obiteljima. Nismo sami. Da li zajedništvo olakšava?
Božićne histerije su svuda oko nas – ekrani, ulice, izlozi… Sve je krcato sjajnim papirom, blještavim darovima, ukrasima, slikama nekakvih blagdanskih jela koji svi podsjećaju na okupljanja. Svi su nasmijani, na okupu, velikog apetita i dubokog džepa. Svuda oko nas. I dok nas bombardiraju sa svim tim „kupi, kupi, kupi“, kada se umorni od doživljaja nametnutih ideala vratimo kući, sjednemo, skuhamo čaj i otvorimo neki od portala da vidimo što ima novo, razgoračenih očiju čitamo o hrani koja se upravo povlači s polica jer je otrovana/zatrovana/sumnjiva… Kada promislimo da to ionako ne kupujemo, idući članak nas izbaci iz takta jer su baš one igračke/ukrasi/pomagala koje smo ipak kupili ili namjeravali kupiti, najnovijim istraživanjima potvrdili osnovane sumnje znanstvenika – puni su otrova. Ne kupujte ih nikako, ako vam je život mio – vaš ili onih kome ćete ih darovati. Ugasite sve te portale, krenete kuhati ili pakirati poklone i crv sumnje vas lagano krene izjedati. Pregledavate deklaracije za koje prvo trebate povećalo, a drugo riječnik stranih riječi, pa kada shvatite da ništa ne shvaćate, udavite tog crva, odgrizete mu glavu i nastavite s poslom. Kada ste procesuirali sve bojazni, javi vam se ona spoznaja da njega nema za blagdane. On je tu, vi ste tamo. On je tamo, vi ste tu. Pa vas malo presječe preko trbuha, ali se sjetite kako ste zamatali zajedno dar za malca i brižno pisali posvetu, pa ga spremali tamo gdje ga neće pronaći, kako biste ga uspješno iznenadili kada dođe Božić. Skupa. Disali ste skupa. Sudjelovali ste. Pa što, to je ionako samo dan. Jedan običan dan. Zavrnete glavom svim tim negativnim mislima, vrckavo se ogledate u praznoj kuhinji, nabacite osmijeh i dovršite ručak, pospremite darove, upalite svjećice i zavalite se zahvalno.
Tako se prosječno borimo svaki dan tih blagdana. Kada običaji nalažu jedno, a prilike drugo. A nije nam prvi put. A to je jedan sasvim običan dan. I onda gledam sve te žene koje ostavljaju svoja svjedočenja javno, pa mi bude malo lakše, jer ipak netko to u ovom trenutku isto proživljava. Nisam sama. Možemo mi to. I nije te strah, zaboraviš na sve one crve i strahove, nabaciš osmijeh i kreneš u posjet roditeljima. Pokušavaš sve stići, pokušavaš biti prisutan, pokušavaš nadoknaditi sve ono kada „nisi mogao“. I piješ kavicu, pričaš lagano o svemu i svačemu i onda zanijemiš. Pape te gleda staklastim očima izgovarajući tebi sasvim čudnu rečenicu „A kako ćeš ti sad?“ Prvo se misliš da nisi razumjela, ali ne, pitanje je tu. Kako ćeš ti sad? A kako ću što točno, pitaš nekako naivno, nadajući se da neće spomenuti ono što znaš da će spomenuti, nego da će te npr pitati Kako ćeš sada, kada si se ošišala. Nosiš li dobru kapu da ti se ne upale sinusi?! Pa kako ćeš sada, Božić, a ti i malac sami… Mislim bi li došla možda kod nas? I mislim se koliko sam već Božića bila sama, koliko rođendana, novih i starih godina, operacija, lomova, zima i ljeta, koliko godina… A kako ću sada. Odgovaram mirno da ću kao i inače, da sve mogu sama (tješim samu sebe nevidljivom hrabrosti, gurajući opet one crve i strahove koji se bune da opet izrone), a uostalom i nisam sama. Malac je tu. I vi ste tu. I brat je tu. I njegovi su tu. Nisam sama. A dobro, a isto si mogla koji dan doći kod nas. …
Nekada kada ode, ja (iako svjesno bivam „budna“ i prisutna radi djeteta) bih najradije spavala. Nekakav zimski ili ljetni ili proljetni ili jesenski san. Nije to uopće riješenje, dapače, taj san zna biti i opasan, ako ga raciom ne zauzdamo. Ali nekada, zaista nekada volim kada sam sama. U toj samoći (koja me većinom slučajeva užasava) pronađem nekakvo zdravorazumsko objašnjenje svoje situacije, vidam sebi koju ranu ako je u međuvremenu nastala, utješim se, zbrinem se. I to je ono što najteže objašnjavam. Tišinu nekakve brzopotezne izolacije, koja mi nudi mir i snagu. Izlječenje. Pitate se od čega? Nekada ni sama nisam sigurna. Možda najviše od strahova i onih pitanja koja su mi uvijek aktualna „Hoću li ja to moći?“
Znam da nismo jedini koji će ove blagdane biti odvojeni, u mojoj bližoj okolini ih ima u izjednačenom broju s onima koji su „na broju“. Ništa to na kraju ne znači. Kuhat ćemo, zamatati darove, družiti se s obitelji, nazdraviti s prijateljima, igrati se s djecom. Sjetit ćemo se svih koji su nam bitni, poslat im zagrljaj ili poljubac, davati im komplimente i bodriti im samopouzdanje. Bit ćemo dobri prema drugima. Dobrota kao bit Božića. I znam da nema riječi kojima bi se moglo utješiti/razvaliti bol/umiriti demone/ one koji osjećaju tugu ili bol jer su razdvojeni; jer su sami, osim da prenesem riječi koje sam negdje (ne znam više gdje, ali nije ni bitno) pročitala/čula, a koje sam sebi zalijepila na zid iznad umivaonika, kao moju želju samoj sebi i drugima; kao nekakav podsjetnik; kao nekakvu želju, kao nekakvu smjernicu:
Svaki put kada prođeš pored ogledala, vježbaj osmijeh.
Dobaci sebi poljubac, zagrli sebe.
Otpjevaj sebi neku pjesmu.
Otpleši nešto.
Zamisli da je kraj tebe draga osoba.
Nasmiješi se sam sebi.
Za kraj, sam sebi zaplješći.
Bez obzira jesu li s nama ili ne, koliko nas to boli, bez obzira jesmo li s djecom ili same kada odu, bez obzira imamo li (odgovarajuće) godine/stas/glas, bez obzira kakvi su nam odnosi, bez obzira na sve moguće obzire, ipak je najvažnije da mi same budemo uvijek sa nama. Ako to zajedništvo izgubimo, nadrapale smo. Sretan vam Božić i godine nove i sve ono što odlučite ili poželite slaviti, onima na kopnu i onima na moru. Neka nam je svima sretno, berićetno i mirno (more)!
