John Davis bio je jedan od glavnih moreplovaca kraljice Elizabete I. i vodio je nekoliko putovanja kako bi otkrio sjeverozapadni prolaz koji je dijelio Grenland od sjevernoameričkog arhipelaga. Njegova su putovanja financirali londonski trgovci na čelu s Williamom Sandersonom, a njegov jedini cilj je bio pronalazak tog prolaza dok ga prijevoz imigranata ili ideja o pronalasku zlata uopće nije zanimala.
Brodovi su isplovili iz Dartmoutha 7. lipnja 1585. godine, a 20. srpnja otkrili su “najčudniju, kamenitu i planinsku zemlju ikad viđenu” koju je Davis nazvao Zemljom pustoši. Bio je to južni vrh Grenlanda, duž kojeg su nastavili svoj put, zadržavajući se više ili manje u blizini obale, dok se opet na 64°15 sjeverne geografske širine nisu okrenuli prema samoj zemlji i ušli u zaljev, koji je tada nazvan Gilbertov zaljev. Od tamo su se okrenuli prema sjeverozapadu i, nakon što su prešli Davisov tjesnac, našli se na 66°40 sjeverne geografske širine, području potpuno bez leda.
Neki od naziva koje je ekspedicija dala tim područjima do danas su sačuvana na kartama, kao npr. krajnje točke zaljeva Exeter – rt Dyer i rt Walsingham. Odavde su plovili prema jugu rta Božjeg milosrđa na sjevernoj strani zaljeva Cumberland. John Janes, koji je opisao ovo putovanje, izvijestio je da su ga pomorci smatrali „vrlo prikladnim ulazom ili prolazom, potpuno bez leda koji ometa plovidbu, a morska voda u tom području bila je iste boje, sastava i kvalitete kao u otvorenom oceanu, što je uvelike podiglo našu nadu da možemo pronaći prolaz”. A onda je Janes napisao: “Naš kapetan i navigator su još uvijek zbunjeni u vezi tog prolaza.” Na temelju brojnih podataka zaključili su da ovakav prolaz ne postoji, ali zbog lošeg vremena nisu to mogli objasniti. Stoga je Davis krenuo natrag i stigao u Dartmouth krajem rujna.
Na prvi pogled, rezultati putovanja mogu izgledati beznačajno. Davis je pogrešno smatrao Zemlju pustoši novim otkrićem, no očito nije razumio da to nije povezano s njegovim kasnijim otkrićima oko zaljeva Cumberland. Pogriješio je, nadajući se da će potonje biti Sjeverozapadni prolaz. Nije sumnjao u postojanje prolaza i napisao je sljedeće kraljičinom ministru Walsinghamu:
“Sjeverozapadni prolaz je nesumnjivo stvaran i moguće je proći kroza nj u bilo kojem trenutku. More je plovno, bez leda, atmosferski uvjeti su podnošljivi, a voda duboka.”
Njegova stvarna postignuća bila su neka dodavanja otkrićima Frobishera na Grenlandu i mapiranje novog dijela kanadskog arhipelaga.
Davis je na svoje drugo putovanje radi otkrića sjeverozapadnog prolaza krenuo 1586. godine. Te je godine 7. svibnja isplovio iz Dartmoutha, a sredinom lipnja je stigao na Grenland, okovan snijegom i ledom te o iskrcavanju nije ni bilo govora. Koordinate koje je naveo Davis nisu bile precizne te nije bilo moguće točno dokazati kada je ponovno vidio zemlju jer možda je već bio na području zaljeva Gilbert. Tamo je ostao do 11. srpnja, proučavajući fjordove i praveći izlete u unutrašnjost. Ovdje, “deset milja iza snježnih planina”, posada je pronašla “izvrstan ravan teren s tlom i travom”. Drugom su prigodom “plovili ogromnom, moćnom rijekom ravno u središte kontinenta, ali su otkrili da to uopće nije kontinent, već golemi nenaseljeni otoci s ogromnim uvalama i tjesnacima koji povezuju jedno more s drugim.”
Poveli su sa sobom lokalnog čovjeka da im bude vodič te nastavili putovanje na sjever i početkom kolovoza, unatoč poteškoćama koje su im stvorili magla i led, dosegli 66°33 sjeverne širine, gdje su pronašli dobru luku. “Na ovom mjestu,” piše kronograf ekspedicije, “ispalo je da je jako vruće i mučile su nas muhe, odnosno komarci koji nemilosrdno grizu.” Krenuvši dalje ne jug stigli su do zaljeva Cumberland, gdje su “ponovno dobili nadu” da će moći proći u drugi ocean. U takvo razmišljanje ih je navelo otkriće da se cijela zemlja sastoji od otoka. Nastavljajući dalje na jug očito su prošli pokraj ulaza u Hudsonov tjesnac i otkrili novu uvalu kod Labradora, vjerojatno istu onu koja se danas zove fjord Hamilton. »Južna zemlja, kako nam se činilo, sastojala se isključivo od otoka; i doista smo htjeli ići ovim morem, ali nas je spriječio vjetar koji je puhao u čelo.” Nakon daljnjih otkrića, brodovi su krenuli natrag u Englesku, gdje su stigli početkom listopada.
Tijekom ovog putovanja, Davis je podijelio svoju flotilu na dva dijela, poslavši dva broda u potragu za prolazom na sjever između Grenlanda i Islanda do 80 ° sjeverne geografske širine, ako takav postoji. Brodovi su krenuli 7. lipnja, a dva dana kasnije, jedna je grupa na istoku naišla na led. Dana 12. lipnja, brodovi su sigurno ušli u jednu od islandskih uvala, gdje su ostali četiri dana. 26. lipnja ponovno su isplovili i, krenuvši na sjeverozapad, ugledali Grenland, sve dok nisu stigli do Davisove Zemlje pustoši. Od tamo su nastavili dalje do zaljeva Gilbert, gdje su se susreli s domorocima i s njima se sprijateljili do te mjere da je, prema Morganu koji je napisao izvješće o ovom putovanju, posada nekoliko puta sišla na plažu kako bi s njima igrala nogomet. Prema Morganovim zapisima Britanci su igrali „prilično grubo jer čim su se domoroci približili lopti, da je udare, naši ljudi su ih oborili.” Ti su se brodovi vratili u ušće Temze u listopadu 1586. Morgan je rekao nešto zanimljivo o Islandu, gdje je upoznao trgovca iz Ipswicha koji je došao tamo zbog posla. Prema njegovim riječima, “ako bismo tamo išli češće na ribolov, putovanja bi bila opravdana interesom”.
Davis je nastojao privući pozornost trgovaca na obilje ribe duž sjeveroistočne obale Amerike i vratio se u Englesku s vrijednim teretom tuljanovih koža. Stoga, s čisto ekonomske točke gledišta, putovanje treba smatrati značajnim i uspješnim. Međutim, Davisu je to dodatno ojačalo vjerovanje u postojanje sjeverozapadnog prolaza.
“Sada ja”, napisao je trgovcu Sandersonu, “iz iskustva znam znatan dio sjeverozapadnog dijela svijeta. Pitanje prolaza je sada takvo da se potraga za njim svodi na četiri opcije ili pak uopće ne postoji. Uvjeravam vas i jamčim svojim životom da mogu odraditi takvo putovanje bez ikakvih dodatnih troškova, pa čak i, naprotiv, s određenom dobiti, samo ako ćete me podržati u ovom pothvatu.”
Tog 19. svibnja 1587. Davis je krenuo na svoje treće putovanje i do 30. lipnja plovio tako daleko na sjever uz obalu Grenlanda da je dostigao 72°12 sjeverne geografske širine. Autor opisa trećeg Davisovog putovanja je u svojim bilješkama zapisao: “Putujući duž obale i gledajući otvoreno more, otkrili smo da se vjetar iznenada promijenio u sjeverni, što nas je prisililo da napustimo ovu obalu, dajući joj ime Hop-Sanderson, i vratimo se na zapad.”
Svi pokušaji probijanja na sjever bili su neuspješni zbog leda pa su se brodovi okrenuli na jug. Do kraja srpnja stigli su do zaljeva po imenu Lumley, ali čini se da je to zapravo bio prolaz Frobisher. Posljednjeg dana u mjesecu 31. srpnja 1587. “ponovno smo se susreli sa svježim vjetrom i cijeli dan i noć smo proveli u ogromnoj uvali, gdje voda vrtjela i bučila, kao da su dvije plime (dva oceana)“. To je, očito, bio ulaz u Hudsonov tjesnac jer su sljedećeg dana “južni vrh uvale” krstili imenom rt Chidley. Nakon što je otkrio otok Daren blizu sjeveroistočnog Labradora i slijedio obalu “do gotovo 52° sjeverne geografske širine”, Davis je krenuo natrag i stigao u Dartmouth 15. rujna.
Davis je prodro dalje na sjever dalje od bilo kojeg drugog istraživača u sjeverozapadnom dijelu zemlje i ukazao gdje bi trebao biti pravi sjeverozapadni prolaz, iako ga nije pronašao. On je uvelike povećao broj zemljopisnih znanja o Grenlandu.
Davis je bio dobar pomorac i inteligentan istraživač te je imao veliku zaslugu u proučavanju sjeverozapada. Sudjelovao je u reviziji karte svijeta. Napisao je i knjigu o sjeverozapadnom prolazu i koristan udžbenik za navigaciju pod nazivom “Tajne navigacije”.
