Krenulo je. I našli smo se u vrtlogu hormona. Puni znanja i samouvjereno spremni da ćemo se znati nositi s prijetećim situacijama. Čitali smo o razvoju mozga, usvojili da se amigdala razvije ranije od prefrontalnog režnja, što dovodi do toga da (naš, a i vaš) pubertetlija reagira instinktivno (naglo i oštro – možemo napisati i neku drugu riječ, ali nećemo jer smo roditelji koji su se načitali) bez svjesnog promišljanja o svojim postupcima. Uče se tek o određivanju ciljeva (iako ih svi oko njih teroriziraju što će sa sobom i koji im je cilj u životu), razlučivanju (dobar-loš-zao), planiranju i izvršavanju zadataka (od početka godine uči malo po malo, kako bi svo to učenje imalo smisla, bez kampanjskih bdijenja noćima prije ispita ili sl), inhibiciji impulzivnosti (Šta! Šta! Šta!!! – uobičajena reakcija na Opravdao si se danas?), samo-kontroli (lupanje vratima, lupanje nogama, lupanje rukama, vrištanje i slične pojave), emocionalna kontrola (Kako se osjećaš? – Zašto mi nabijaš osjećaj krivnje?! !!) i onom najljepšem uzročno-posljedičnim vezama (akcija-reakcija, odgovornost kojoj ih nitko osim roditelja ne uči, ne daj im da slučajno otvore kakve vijesti, pogubne su po pitanju odgovornosti bilo kakvog tipa). Sve to znamo. Tu smo kao stijene da im kažemo da je sve u redu, da imaju gdje da viču, gdje da histeriziraju, gdje da plaču, gdje da se smiju, gdje da skaču po krevetima, gdje da se igraju, gdje da budu ravnopravni odraslima i gdje će uvijek moći biti dijete. Tu smo da kažemo da smo tu, da razumijemo, da prihvaćamo. I najvažnije, da je sve to normalno.
I onda shvatiš da nema veze što to sve znaš, da nema veze nikakva naobrazba, nikakvo širokogrudno ponuđeno razumijevanje. Dijete uradi upravo ono nešto na što nisi uopće promislio, ono nešto na što nisi uopće pripremljen, a ipak ono nešto sasvim normalno. I zuriš u njega ne znajući što mu reći, ne znajući što i kako napraviti, a da bude u prvu ruku produktivno. Tako sam se ja prije neki dan našla u prvijencu jednog takvog hormonskog šoka i stajala sam nasuprot malca, pardon, mulca i razmišljala o svemu ovome gore navedenom, pitajući se kako bi bilo najbolje da sada reagiram. Znala sam da vikanje ne pomaže, pa sam vrisnula par puta u sebi prije nego sam progovorila. Govorila sam nježno i milo, prosipajući mudrolije koje su mi padale na pamet kao jedino moguće rješenje. I ok, razgovor i nekakva kazna koja je uključivala ograničavanje prijestupnog ponašanja, činili su se kao zdrav i odgovarajuć odgovor na trenutnu situaciju. Ali, nisam imala s kim to provjeriti, nisam imala u tom trenutku s kim to malo protresti. Njega nema. A ima. Nisam samohrani roditelj. Nisam sama. A sama sam. I pišem mu poruku, pa brišem, jer nikako da napišem što je točno bilo i kako se osjećam(o) i što smo sve ispregovarali i izdogovarali. Pa snimam glasovnu, kao sve ću ispričati. U pola snimanja, puknem i do kraja snimke ja grcam u neizgovorenom slomu. Je li i meni divljaju hormoni, pitam se dok brišem i tu snimku. Onda se promislim a što ako ga uznemiri?! A što ako mu ja sada to pošaljem, a on usred neke zahtjevne situacije i ja mu prouzrokujem neki šok (a ne da je benigna situacija, nego je prava pubertetska sitnica)! A što ako ga strefi jer je tamo sam? I kao da se gledam dok valjam te gluposti po svom mozgu, pa shvaćam koliko sam glupa i luda da uopće promišljam takve stvari. Pa mi smo partneri. Oni koji sve dijele. Sitnice i velike stvari. Zajedno u svemu. Odakle mi ideja da sebe tako zanemarujem i nudim na odstrel, nauštrb izmišljene brige za njegovo zdravlje koje bih mogla narušiti događajima u njegovoj vlastitoj obitelji. Nisam se mogla načuditi odakle mi te gluposti i tko mi ih je ikada usadio u glavu. Ljuta na sebe i na njega (iz razloga koje sam mu sama prišila – sve sam sama iscenirala), snimam opet i sada bez plača, ali sa izrazito grubim tonom i netrpeljivošću pričam o malcu, dok zapravo pričam o sebi. Od mrve radim slona, od gluposti radim problem. Od nemoći koju osjećam izbija mi osip. Crvenim se od glave do pete. Ljuta, uplašena, bijesna, nesigurna, na crvene plikove. Moja snimka uopće nije realna. Moja objašnjenja i pitanja su sve osim vezana za nemili događaj. Zamjeram brodu, zamjeram državi, zamjeram društvu, zamjeram bogatima, zamjeram nepravdi, zamjeram hormonima. Ostavljam mobitel, napuštam partnerska objašnjenja, odlazim u parnu kupelj koju sam sama stvorila u kupaonici i pokušavam da isparim u svakom mogućem pogledu. Da se sve s mene skine i da ostanem samo ona osnovna ja. Pokušavam uraditi restart, ali sve što dobijam je zaparenu kupaonicu, prazan bojler i purpurne plikove. Pogled (magloviti, doduše) na purpurno tijelo izaziva strah, neutemeljenu paniku koja nudi nerazumna rješenja da se sigurno radi o nekoj bolesti koju ću nakon guglanja shvatiti kao smrtonosnu. Pokušavam se umiriti da to nije ništa. Izlazim, odustajem od guglanja i ponovno pokušavam odrecitirati što je i kako točno bilo. Puna nade i očekivanja, odem spavati, s mislima da ću ujutro od njega dobiti njegov prijedlog, ideju, rješenje, slaganje ili neslaganje, … nešto.
Ujutro me dočeka kratka glasovna o trčanju na sastanak i o slušanju kroz popodne.
Do popodne smo, zahvaljujući valjda tim istim hormonima, bili u sasvim drugačijem raspoloženju, riješili sve nedoumice, ponovno povratili normalnu boju kože, radili, učili, smijali se, grlili i bili presretni kada se tata javio i kada je mulac zaključio da „tata nije baš puno ljut“…
Sretan početak avanture zvane Pubertet.
