Desetljećima duga znanstvena tajna uskoro bi mogla biti riješena, budući da su istraživači predstavili novu ideju koja bi mogla objasniti zašto su neki ledenjaci na Antarktiku obojeni smaragdno zeleno, a ne kao ostali plavo.
Čisti led je plav jer led upija više crvenog svjetla nego plavo. Većina ledenjaka koji plutaju u morskoj vodi su bijele ili plave boje, no početkom 1900-ih istraživači i pomorci izvijestili su da su vidjeli ledenjake zelene boje oko određenih dijelova Antarktika.
Zeleni ledenjaci su desetljećima bili zanimljivi znanstvenicima, no sada glaciolozi u novoj studiji navode da sumnjaju da željezni oksidi u kamenoj prašini s kopna Antarktika pretvaraju neke ledenjake u zelene. Oni su formulirali novu teoriju nakon što su australski istraživači otkrili velike količine željeza u ledenom pojasu na istočnom dijelu Antarktika.
Željezo je ključna hranjiva tvar za fitoplankton, mikroskopske biljke koje tvore bazu morske prehrambene mreže, ali željezo je oskudno u mnogim dijelovima oceana.
Ako pokusi dokažu da je nova teorija ispravna, to bi značilo da zeleni ledenjaci kada se odvoje prevoze plemenito željezo s kopna Antarktika na otvoreno more, pružajući tako ključnu hranjivu tvar organizmima koji podržavaju gotovo sav morski život.
„To je kao da šaljete paket poštom. Ledenjak može isporučiti željezo daleko u ocean, a zatim ga istopiti i predati fitoplanktonu koji ga može koristiti kao hranjivu tvar. Uvijek smo mislili da su zeleni ledenjaci samo egzotična rijetkost, ali sada mislimo da oni zapravo mogu biti vrlo važni”, rekao je Stephen Warren, glaciolog sa Sveučilišta Washington i glavni autor nove studije u časopisu za geofizička istraživanja.
Warren je počeo proučavati taj fenomen tijekom australske ekspedicije 1988. godine, kada je uzeo uzorak jezgre iz zelenog ledenjaka blizu ledenog pojasa na obali istočnog Antarktika. Zeleni led koji je vidio bio je duboka smaragdna nijansa mnogo tamnija i jasnija od normalnih ledenjaka što je bio signal znanstvenicima da bi se zeleni led mogao razlikovati od običnog leda ledenjaka.
“Kad smo se popeli na taj ledenjak, najnevjerojatnija stvar zapravo nije bila boja, nego jasnoća”, rekao je Warren. „Taj led nije imao mjehurića i bilo je očito da to nije običan led na ledenjaku.“
Ledenjaci se lome s glečera i padaju u more. Uobičajeni led glečera formira se kada se slojevi snijega talože i stvrdnjavaju tijekom vremena, tako da prirodno imaju zračne džepove koji reflektiraju svjetlost. No, na Antarktiku, neki ledenjaci imaju sloj takozvanog morskog leda – oceanske vode smrznute s donje strane ledenog pokrova. Morski led je jasniji i tamniji od leda glečera jer nema zračnih džepova koji reflektiraju svjetlost.
Kada su Warren i njegovi kolege analizirali taj ledenjak i druge zelene ledenjake koje je uzorkovale australske ekspedicije 1980-ih, otkrili su da su zeleni dijelovi napravljeni od morskog leda, a ne od leda glečera. Vjerovali su da je nečistoća u oceanu ispod donjeg ledenog pokrova pretvorila morski led u zeleno.
Njihova prva pomisao bila je da su otopljeni organski ugljik, mikroskopske čestice davno mrtvih morskih biljaka i životinja, zarobljeni u ledu dok se voda smrzavala s donje strane ledenog pokrova. Rastopljeni organski ugljik je žut, tako da ako je čisti led plav, dodavanjem žutih čestica može postati zelen, tvrdi Warren.
No, kada su Warren i njegovi kolege 1996. godine uzeli uzorke ledenjaka, otkrili su da zeleni morski led ima istu količinu organskog materijala kao i plavi morski led, tako da je nešto drugo moralo biti odgovorno za zelenu boju.
Problem je mučio Warrena sve do prije nekoliko godina, kada je oceanografkinja na Sveučilištu Tasmanije testirala ledenu jezgru iz ledenog pokrova na sadržaj željeza. Otkrila je da je morski led blizu dna jezgre imao gotovo 500 puta više željeza nego led glečera iznad.
Željezni oksidi koji se nalaze u tlu, stijenama i zajedničkoj hrđi obično imaju tople, zemljane nijanse – žute, narančaste, crvene i smeđe. Tako je Warren počeo pretpostavljati da bi željezni oksidi u morskom ledu mogli pretvoriti plavi led u zeleni. Ali odakle dolazi željezo?
Dok se ledenjaci ljuljaju, oni melju stijene do finog praha poznatog kao glacijalno brašno. Kada se led susreće s morem, glacijalno brašno teče u ocean. Ako se kamena prašina zarobi ispod ledenog pokrova, čestice mogu biti ugrađene u morski led dok se formira.
Warren sada pretpostavlja da su željezni oksidi u glacijalnom brašnu od stijena na kopnu Antarktika odgovorni za stvaranje zapanjujućih smaragdnih ledenih brjegova. On i australski istraživači željeza sada predlažu uzorkovanje ledenjaka različitih boja zbog sadržaja željeza i svojstava koja reflektiraju svjetlost. Ako se njihova teorija pokaže ispravnom, zeleni ledenjaci mogu biti važniji nego što su znanstvenici mislili.
