U dalekoj zemlji, koja se nekad zvala Burma, sačuvan je dio netaknutog raja. Tu žive tajanstveni ljudi – morski Cigani. Na domaćim drvenim brodovima lutaju vodama koje im daju život.
Ovi moreplovci sebe nazivaju Mokenima. Oni ne pripadaju nijednoj državi, žive po vlastitim zakonima i govore malo poznatim jezikom, ali njeguju svoj mir i slobodu. Međutim, danas „morski Cigani“ proživljavaju teška vremena – suvremeni svijet napada njihov način živote i otoke. Mokeni postupno nestaju bez svojih plovećih domova jer im je tajlandska vlada zabranila rezanje drveća.
Arhipelag Mergui je skup malo istraženih otoka Myanmara u Andamanskom moru. Osam stotina otoka gotovo netaknutih civilizacijom s planinama i šumama usred azurno plavog mora leži netaknuto vremenom. Pod kontrolom represivnog režima, arhipelag je donedavno bio slobodan od turizma i trgovine, koji su devastirali mnoge dijelove planeta. Na ovim otocima Mokeni su pronašli svoj dom. Posljednji na zemlji pravi morski nomadi, nasljednici su nekog drugog vremena.
Utvrđivanje podrijetla Mokena također je teško pratiti. Njihovi preci su možda bili iz drevne Indije, Šri Lanke ili Malezije. Tragovi putovanja „morskih Cigana“ brzo nestaju. Samo mali broj flota ovih moreplovaca postoji i danas. Većina njih je prevarena ili prisiljena naseliti se na kopnu. Žive od toga što im daje more, koje je u isti mah i velikodušno i lijepo i opasno. Zanimljiva je i činjenica da Mokeni vrlo dobro vide pod vodom, bolje nego ostali ljudi.
Među koraljnim grebenima arhipelaga Mergui osjećaju se kao kod kuće, kao i bilo koje stvorenje ondje pronađeno. Nekoliko stotina Mokena i dalje luta morima na brodovima koje su sami napravili, kao što su to stoljećima činili njihovi preci.
Kabang – brod morskih nomada
Sredstvo za plovidbu i dom „morskih Cigana“ je brod pod nazivom kabang, koji su nomadi gradili ručno prema projektu koji postoji već stoljećima. Izduženi brodovi gradili su se nekoliko mjeseci od debla drveća koje raste duboko na otoku. A kako bi brod bio pogodan za plovidbu Mokeni “mole” duha stabla da ga napusti.
Održavanje broda pogodnog za plovidbu nije lak zadatak. Svaka dva tjedna „morski Cigani“ spaljuju alge i na taj način obnavljaju nepropusnost broda.
Život Mokena ide svojim tijekom. Hvataju ribu bez pomoći mreža ili kuka, love je i zatim skupljaju. Sve je to u skladu s lunarnim ciklusima i morskim plimama. U pravilu, sakupljanjem se bave žene koje pribavljaju većinu hrane. Za oseke se kreću iz jedne u drugu uvalu, skupljajući školjke, morske ježeve i kamenice. Žene Mokena rade više od muškaraca koji, kad više nemaju posla udaraju ribu. Kada sunce počne padati iza horizonta svi se vraćaju u udobnost doma, a miris hrane kuhane na vatri ispunjava zrak.
Morski ježinac
Ponekad morski nomadi trebaju stvari iz vanjskog svijeta. Radi toga u sumrak kreću u lov na poseban plijen. Ježinac tupih crvenih bodlji (lat. heterocentrotus mammillatus) napušta svoje sklonište tek nakon zalaska sunca. Nekoliko žena drži baklje iznad vode tako da ronioci mogu vidjeti pod morem. U pravilu, plijen pripremaju morski nomadi i prodaju ga za gotovinu kojom pak kupuju dizelsko gorivo i ulje za svoje motorne brodove te rižu i odjeću.
Potraga za hranom kod „morskih Cigana“ nikada ne prestaje, jer Mokeni nemaju mjesta za pohranu zaliha hrane, pa preferiraju živjeti od onoga što im daje more. Uzimaju samo ono što im je potrebno, na primjer, ražu, koja će biti dovoljna cijeloj zajednici za cijeli dan. A za delicije, kao što su šišmiši, „morski Cigani“ odlaze na obližnje otoke.
Morski nomadi pokušavaju izbjeći šume, s obzirom na svijet sjena koji sadrži mnoge bolesti. Međutim, ako je nekom od članova klana potrebna pomoć Mokeni tamo pronalaze med od divljih pčela, dio kojeg će biti poklonjen duhovima.
Burmanska vlada prisiljava Mokene da se presele u selo Manzhongole, koje je posebno izgrađeno za njihovo preseljenje, no oni se tome snažno opiru jer nema posla, a ima mnogih bolesti i heroina koji ubija pleme i koji ih plaši.
Mokeni, okruženi smrću i tragedijom, osjećaju se ranjivima, pa svake godine zazivaju pomoć svojih predaka. Radi toga na posebnoj ceremoniji žrtvuju morsku kornjaču. Tri dana i tri noći morski nomadi obraćaju se duhovima. To je njihov najvažniji ritual, koji se održava jednom godišnje tijekom punog mjeseca. Za vrijeme tog obreda neki članovi zajednice padaju u dubok trans.
Za razliku od mnogih drugih plemena Mokeni nisu primitivni. Ne zanima ih televizija i računala – oni su odabrali svoj put. To su posebni ljudi – ne stvaraju rezerve za budućnost, ne žele ono što drugi imaju i uspjeli su se stoljećima skrivati od svijeta. Odupirali su se modernom životu, materijalizmu i tiraniji. A nedavno su nas ti, zaboravljeni ljudi na otocima zabranjenog arhipelaga, iznenadili. Tijekom najsnažnijeg tsunamija koji je zahvatio lokalne otoke 2005. godine „morski Cigani“ su bili jedini koji su znali za nadolazeći uragan i zahvaljujući tome spasili su svoje živote.
