Sredinom 19. stoljeća engleska brodogradilišta već su savladala tehnologiju gradnje brodova od željeza stoga se činilo više nego čudnim kada je velika brodarska tvrtka iz Engleske, Royal Mail Steam Package Company, 1850. naručila ogroman drveni brod s kotačem i lopaticama u brodogradilištu u Blackwallu.
Novi brod sišao je s navoza 28. lipnja 1851. i dobio ime “Amazon”. Dužina drvenog tupa bila je 91 metar, dok je širina bila relativno mala – 12,5 metara. Brod je isporučen s parnim motorom od 80 konjskih snaga, a imao je i punu opremu jedara.
Kapacitet drvenog „Amazona“ bio je 2.256 tona, a prema razredu ulazio je u klasu luksuznog putničkog broda.
Tvrtka Royal Mail Steam Package Company izgradila je svoj novi parobrod od drva ne zato što joj je bilo žao novaca. Njegova narudžba bila je pažljivo promišljena: brodovlasnici su znali da je britanski Admiralitet imao predrasude prema željeznom trupu i propeleru. Pravo na prijevoz državne pošte, vojnika kolonijalne vojske ili dobivanje državne subvencije, moglo se postići samo ako se Admiralitetu ponudi drveni brod s lopaticama. Takva je bila politika „gospodara mora“ tih godina – nisu željeli vjerovati novinama koje su se pojavile u floti.
“Amazon” je u svakom pogledu zadovoljio Admiralitet i bio je uvršten u rezervnu flotu kao brod za vojnički transport.
Nakon testne plovidbe brod je trebao otići u Zapadnu Indiju i Panamski tjesnac. Kapetan parobroda, William Simons, imao je veliko iskustvo u plovidbi Karibima i bio je dobro upoznat s poznatim uraganima u tom području. Za posadu „Amazona“ Admiralitet je regrutirao samo najbolje pomorce koji su imali iskustva na parobrodima.
Tog petka, 2. siječnja 1852. u 3.30 ujutro, „Amazon“, koji je prevozio poštu, vrijedan specijalni teret, 52 putnika, uključujući glavnu osobu Admiraliteta i 110 članova posade, napustio je Southampton. Kod rta Portland Bill brod je naišao na jugozapadnu oluju. Parni stroj morao je raditi punom snagom. Nakon nekoliko sati takvog rada, ležajevi su se počeli zagrijavati, a s vremena na vrijeme morali su ih hladiti zaustavljajući stroj.
Tih godina parni strojevi bili su novost u tehnologiji. Sama pomisao da unutar drvenog broda konstantno u velikim komorama gori vatra, putnicima nije dalo spavati.
Pregrijani ležajevi mogli su se ohladiti samo zaustavljanjem parnog stroja, a svako takvo zaustavljanje zadavalo je veliku brigu putnicima. S vremena na vrijeme poslali su svoje delegate kapetanu Simonsu, koji su zahtijevali da se vrate u luku “kako bi popravili ležajeve”. Međutim, kapetan ih je uvjerio da je “Amazon” apsolutno siguran.
Jugozapadna oluja nije jenjavala. Stroj s pregrijanim ležajevima radio je bez zaustavljanja 36 sati. Do večeri 3. siječnja brod je gotovo stigao do Biskajskog zaljeva, gdje je oluja još više bjesnila. Teški valovi razbijali su se o pramac broda, a prskanje je dolazilo do vrha dimnjaka.
Oko 3 sata ujutro u nedjelju, 4. siječnja, drugi časnik “Amazona” Truuik vidio je da je plamen izbio iz otvora strojarnice te je poslao mornara da probudi kapetana.
Kada se pojavio na mostu, kapetan Simons, podignuo je alarm i naredio da se sva vrata salona i hodnika zatvore kako putnici ne bi izašli na palubu. U strojarnici se ništa nije moglo vidjeti, oštar crni dim je ispunio cijeli prostor. Jedan od članova posade htio je zaustaviti motore, ali zbog vatre i dima nije mu se mogao približiti. Kad je iz kabine stigao viši časnik, plamen je već preplavio cijelu strojarnicu. Svi koji su se nalazili u njoj bili su prisiljeni tražiti spas na palubi.
Olujni vjetar brzo je rasplamsao vatru koja je izbila duboko u unutrašnjosti parobroda. Nakon deset minuta vatra se iz strojarnice proširila na palubu i zahvatila brodsku opremu. Od vreline su počele pucati bačve s motornim uljem, a njihov sadržaj bio je dodatna hrana za vatru.
U salonima gdje su putnici bili zaključani, više nije bilo moguće ostati: odjeljci i paluba pod nogama jako su se zagrijale, a prostorije su se ispunile dimom. Kada su putnici, razbivši vrata, iskočili na gornju palubu, uhvatio ih je strah i osjećaj nemoći. Dok se posada „Amazona“ pripremala aktivirati vatrogasni stroj i spojiti crijeva za vodu, plamen je zahvatio još nekoliko unutarnjih dijelova broda. Nisu se svi uspjeli probiti kroz vatru i dim. Nekoliko članova posade broda, sa zadobivenim opeklinama i nagutavši se dima, pokušalo se uspeti ljestvama, no poginuli su u požaru. Putnici su trčali po brodu, moleći časnike da nešto poduzmu i spase ih od bolne smrti u požaru.
Između kotača s lopaticama bio je pravi vatreni zid. Vatra je podijelila brod na dva dijela, a većina posade je ostala na pramcu dok su časnici i posada ostali na krmi. Tamo su časnici pokušali ugasiti vatru pumpama i kantama vode, ali napori su bili uzaludni. Vidjevši da pokušaji suočavanja s vatrom ne vode nikamo i da je panika uhvatila čak i mornare, kapetan Simons odlučio je pokušati spasiti barem žene i djecu.
„Amazon“ se nastavio kretati uz vjetar, snažno se ljuljajući na olujnim valovima. Brod je još uvijek slušao kormilo i mogao se okrenuti. Kapetan je zapovjedio da se “Amazon” usmjeri tako da plamen ide prema pramcu, međutim lošom procjenom vatra se još više rasplamsala i na taj način odsječen je put spasa onih koji su se nalazili na pramcu.
Na „Amazonu“ je bilo samo devet čamaca, od kojih su samo četiri bila za spašavanje. No kako spustiti čamac kada je brod dosegao brzinu od 13 čvorova? Kapetan je shvatio da u ovoj situaciji spuštanje čamaca nije moguće te je naredio da se ne spuštaju sve dok se brod na zaustavi, tj. dok ne padne razina vode u kotlovima parnog stroja. Simons nije bio dobro upućen u parne kotlove i strojeve, inače bi znao da bi kotlovi broda mogli eksplodirati čim u njima nestane vode. Kapetan također nije znao da je stariji mehaničar, koji je poginuo u vrijeme izbijanja požara, stavio kotlove na režim automatskog dopunjavanja vode. Jednostavno nije znao da će se kotači s lopaticama „Amazona“ rotirati sve dok u kotlovima ima pare.
Vatra se približavala krmi na kojoj su bili putnici. Većina ih je bila u pidžamama ili napola obučena. Dva čamca su izgorjela i time su smanjene šanse za spas. Preostalo je samo sedam čamaca, a u njima nije bilo mjesta za sve ljude na brodu. Netko je morao ostati na brodu koji je ginuo. Gurnuvši slabije u stranu, snažniji su krenuli prema mjestu gdje su bili čamci. Međutim nisu ih znali spustiti, a plamen se približavao. Na „Amazonu“ je počelo ono najgore – panika. Izgubivši razum od straha i panike ljudi su se bacali jedni na druge i bacali se u more. Uskočivši u čamce užasnuti putnici sjekirama su sjekli užad i prepunjeni čamci su se prevrnuli u more i dvjestotinjak ljudi nestalo je u valovima za krmom.
Na posljetku, kada je parni stroj, očito oštećen od požara, zaustavljen, pet preostalih čamaca spušteno je s „Amazona“. Kapetan Simons, kako se saznalo, nije ni pokušao pobjeći i ostao je na brodu.
Prvi je spušten čamac pod zapovjedništvom časnika Nielsona. U njemu je bilo 15 ljudi, a još šest je prebačeno s najmanjeg čamca. Nielson se okrenuo prema zapaljenom brodu, odakle su ljudi vikali i tražili pomoć, uključujući i kapetana. Ljudi iz čamca vidjeli su kako se vatreni jezici uzdižu duž jarbola, a buka eksplozije preplavila je tišinu oceana. Eksplodirao je barut kojeg su držali na brodu za slučaj napada pirata. Ta zaliha bila je dovoljna za dovršetak agonije “Amazona”. Brod je potonuo 110 milja jugo-jugozapadno od otoka Scilly.
Nielson je na svom čamcu dočekao oluju, a onda krenuo na istok prema obalama Francuske. Kako se ne bi smrznuli od siječanjskog vjetra i prskanja valova, ljudi u čamcu stalno su se smjenjivali u veslanju. Četvrtog dana u zoru na obzoru je uočen brod. Nakon dva sata očajničkog veslanja čamac mu se približio. Bio je to engleski brod „Marsden“ koji je preživjele doveo u Plymouth.
U drugom čamcu, koji je spušten s „Amazona“, spašeno je 16 ljudi. Njih je prihvatila nizozemska galija. Sutradan su Nizozemci pronašli još jedan čamac „Amazona“ u kojem je bilo osam muškaraca i jedna žena.
Od 162 ljudi koliko ih je bio na „Amazonu“ preživjelo ih je 58, od kojih je sedam umrlo kasnije na obali, a 11 ljudi je poludjelo od stresa koji su doživjeli na brodu.
Stručnjaci britanskog Admiraliteta, analizirajući katastrofu, izrazili su mišljenje da požar u strojarnici „Amazona“ nije uzrokovan zagrijavanjem ležajeva, već izgaranjem obloge parnog kotla. Tada se još nije koristio azbest i kotlovi su bili obloženi filcem.
Smrt „Amazona“ bila je okrutan udarac za Admiralitet koji nije želio priznati koliko je velika opasnost bila kombinacija drvenog trupa broda s parnim strojem. Upravo činjenica da za vrijeme požara “Amazona” nije bilo moguće spustiti čamce u more prisilila je da se traže nova rješenja u dizajnu brodova.
