Na karti Tihog oceana, južno od Novog Zelanda, na geografskoj širini rta Horn, nalazi se lanac malih otoka. Glavni su McQuark, Campbell, otoci Antipode i otoci Auckland. Od 1866. jedan od malih otoka skupine Auckland postao je vrlo popularan među lovcima na blago, evo zbog čega.
4. svibnja 1866. američki trojarbolni jedrenjak „General Grant“, nosivosti 1.200 dwt, napustio je luku Melbourne i krenuo prema Londonu. Te je godine zlatna groznica u Australiji dostigla svoj vrhunac, a „General Grant“, kao i gotovo svi američki brodovi koji su pristajali u australskim lukama prevozili su, uz tradicionalni teret vune, i zlato. Ukupna vrijednost tereta iznosila je 250 tisuća franaka.
Međutim, umjesto zlata, u brodskim dokumentima navedeno je da „General Grant“ prevozi dva sanduka cinka. Mnogi kapetani i vlasnici tereta u to su vrijeme često posezali za takvim trikom, bojeći se napada pirata. Izvještaji banke u Melbournu svjedočili su da je zlatni depozit vrijedio ukupno 165.000 funti sterlinga. Naravno, zlato koje je prokrijumčareno na brodu nije uzeto u obzir. No, nesumnjivo je bilo na “General Grantu”, kao i na svakom brodu koji je tijekom “zlatne groznice” isplovljavao iz luke Melbourne. Osim toga, u Europu se vraćalo i šezdeset i osam tragača za zlatom.
Pogonjen snažnim vjetrom „General Grant“, kojim je zapovijedao poznati američki kapetan Loughlin, već se 13. svibnja približio obalama Novog Zelanda gdje je morao proći na svom putu. Uskoro je stražar objavio da se vidi kopno. Bio je to otok Razočaranja iz skupine Aucklandskih otoka.
Bojeći se perfidnosti lokalnih voda kapetan William Lofin odlučio je otići na sjever, no bilo je prekasno. U deset sati uvečer vjetar je iznenada utihnuo, jedra su visjela, ali brod je polako nastavio plutati. Uskoro se s desne strane pojavio još drugi otok. Neprimjetno strujanjem struje “General Grant” se približavao stjenovitom, strmom otoku. Činilo se da neka tajanstvena sila vuče jedrenjak ka sumornoj obali.
Nisu imali vremena pripremiti sidro i brod je dnom udario u podvodne stijene. Također pod utjecajem jake struje “General Grant” se okrenuo i udario u iste. Kormilo je bilo izgubljeno i jedrenjak je pao pod vlast struje koja ga je vukla u veliku pećinu, zjapeći na stjenovitoj padini otoka.
Struja je neumoljivo nosila brod ravno na obalu, koja je doslovno rasla pred očima – divlja i zlokobna: svugdje s oštrim grebenima u dubokim pukotinama, a u jednom od tih otvora, slično ogromnoj špilji dubine od 250 metara i visini od 50 metara, urlao je val.
Pećina je privlačila brod poput magneta. Pokazalo se da je obalna struja još jača, a brod nezaustavljivo ubrzavao. Kada je jedrenjak ušao u divovsku špilju, jedan za drugim počeli su se lomiti brodski jarboli, a u tami su na njegovu palubi padali komadi stijena i kamenja. Putnici, izbezumljeni od užasa, pojurili u na palubu. Mnogi od njih su poginuli od udaraca teškog kamenja. Položaj “Generala Granta” bio je beznadan – voda je brzo ispunjavala unutrašnjost broda kroz rupe na pramcu i krmi, a dubina ispod kobilice bila je najmanje dvadeset i pet hvati.
Od putnika i posade na „Generalu Grantu“ malo ih je preživjelo. Jedino što su se svi sjećali, premda prilično nejasno, bilo je kako se jedan od čamaca razbio o stijene i valovi su ga nosili s jedne na drugu stranu, kako je kapetan iz nekog razloga izvadio maramicu i mahao njome te kako su se mnoge ruke pojavljivale iz mora, a onda blistavi bljesak koji je iznenada obasjao neprobojnu tamu.
Jedva su uspjeli spustiti čamac u koji je stalo samo petnaest ljudi. Svake minute brod se udaljavao od užasne špilje, gdje je sve kuhalo i odzvanjalo. Sutradan kad su se brodolomci malo oporavili raštrkali su se u različitim smjerovima kako bi istražili pustu obalu. Uskoro su otkrili napušteni logor kitolovaca i tragove nedavnog boravka ljudi. Nakon nekoliko dana uputili u Port Ross gdje su pronašli dvije kolibe. Potom su se podijelili u dvije grupe kako bi pratili prolazak brodova.
Nakon devet mjeseci na obali četiri člana posade odlučila su pokušati čamcem, obloženim tuljanovim kožama, otploviti do Novog Zelanda. Otisnuli su se na more 22. siječnja 1867. i to bez kompasa, karte i sekstanta i više nikada nisu viđeni.
Preostalih deset preživjelih preselilo se na otok Enderby, gdje su živjeli od tuljana i svinja. Dana 19. studenoga pojavilo se jedro na horizontu, no brod nije primijetio njihove signale. Za dva dana ponovno se ukazao brod i odmah su na obali rasplamsali vatru. Novozelandski kitolovac „Amherst“ primijetio je njihove signale i usmjerio kurs prema njima. Napokon su bili spašeni. Prošlo je 18 mjeseci od dana kada se dogodio brodolom na otoku Razočaranja.
Od sedamdeset i osam putnika koliko ih se ukrcalo na „Generala Granta“ ostalo je samo deset muškaraca i žena. Olupina do danas leži na dnu čudovišne špilje jednog od Aucklandskih otoka, a u njegovoj utrobi još je uvijek dragocjeni teret – poluge čistog zlata.
U vodama otočnog arhipelaga Auckland više brodova doživjelo je istu sudbinu i “General Grant” nije bio posljednja žrtva ovog katastrofalnog mjesta. Ista tužna sudbina zadesila je “Kakanui” i “Dundonald” te mnoge druge brodove, velike i male.
Vijest o brodolomu “Generala Granta” proširila se širom svijeta i tragači za potopljenim blagom stigli su do otoka Aucklanda. Prvi je bio kapetan novozelandskog „Southlanda“. Povevši sa sobom jednog od preživjelih svjedoka brodoloma, pronašao je špilju, ali se bojao ući u nju zbog lošeg vremena. U očekivanju boljih prilika brod je potrošio gotovo cijelu zalihu ugljena i morao se vratiti u luku.
Drugi pokušaj pronalaženja “Generala Granta” bio je godinu dana kasnije. 23. ožujka 1870. mala škuna „Daphnia“ kojom je zapovijedao kapetan Wallace isplovila je iz Invercargilla na Novom Zelandu u potrazi za potopljenim brodom. Na brodu je bio i jedan od putnika posljednje plovidbe „Generala Granta“, no i ta je ekspedicija završila tragično. Tijekom potrage u špilji počela je oluja i „Daphnia“, riskirajući da bude odbačena na obalne stijene otoka, ostavila je šest članova ekspedicije na milost sudbine u malom čamcu i otisnula se na otvoreno more. Tri dana kasnije, kad je more popustilo, vratila se na otok, no čamac s posadom je nestao bez traga.
Međutim, nijedna žrtva nije mogla zaustaviti pohlepne lovce na blago. Sedam godina kasnije, 1877., ponovno je jedna ekspedicija krenula prema otoku. Nekoliko poduzetnih Australaca na brodu “Gazela”, riskirajući svoje živote, ušlo je u špilju, no višednevna potraga nije donijela očekivane rezultate. Otkriveno je samo nekoliko drvenih ostataka olupine broda, a približavanje oluje natjeralo je Australce da se vrate kući.
Svaki pokušaj da se pronađe zlato “Generala Granta” je propao, potrošena su sredstva, a ljudi su poginuli. Blago potonulog broda počelo je poprimati mistični karakter. Katastrofa “Generala Granta” ušla je u kroniku brodoloma kao jedan od najtajanstvenijih događaja na moru.
Ekspedicije na olupinu organizirane su u prosjeku svake tri godine. Godine 1893. na Novom Zelandu čak je osnovana i tvrtka za potragu za blagom „General Granta“.
Godine 1913. skupina američkih poslovnih ljudi osnovala je američku tvrtku za istraživanje dubokih voda države Arizona. I nakon nekoliko godina postojanja tvrtka nije pronašla „Generala Granta“.
Nakon toga, blago je ponovno privuklo Amerikance, Australce, Novozelanđane i Britance. Po završetku Drugog svjetskog rata zlato ovog podvodnog blaga počelo se procjenjivati na dva milijuna funti.
