Bio je to veoma važan dan. Ženio se njihov sin. Oboje su već bili u šezdesetima i jedva su dočekali da njihov sin osnuje vlastitu obitelj, a potajno su priželjkivali i unučiće, naslućujući da će im novi život podariti jedan polet i energiju u njihovoj već poprilično jednoličnoj svakodnevnici. On je prestao ploviti prije pet godina. Nakon toga jedno su vrijeme putovali, a onda su se „smirili“ u novoj minijaturnoj kućici na selu, nakon što su stan u gradu ostavili sinu i njegovoj tadašnjoj djevojci, današnjoj supruzi.
Dan vjenčanja bio je pun uzbuđenja, od onih malih slika koje su im svako malo izbijale na površinu svijesti (koliki je bio kada se rodio, kako je prohodao, kada je prvi puta pao s bicikla, kada je izvadio prvi zub, kada su se smijali na Leti, leti Petar Pan, kada je krenuo u školu, kada je poljubio djevojku, kada se razočarao u prijatelje, kada je tražio smisao, kada ih je učio strpljenju, kada ih je izazivao na dvoboj zagrljaja, kada ih je nasmijavao nepresušnim vicevima, kada je prvi put ostao duže vani), do slika sadašnjosti (da li je odjeća uredna, da li smo uredili stan, da li je hrana spremna, jesmo li spremili premalo, jesmo li pretjerali). Svako malo bi se sudarali po stanu, pokušavajući djelovati mirno, ali izdržavajući nemir koji nije imao nužno loš prizvuk, samo je ipak bio nemir. Kako li će sve proći, ipak smo mi roditelji mladoženje. Bili su uzbuđeni, zabrinuti, nemirni, presretni, lagano rumeni u obrazima, puni iščekivanja – neka počne.
Sve se odigravalo kako treba. Svi su bili lijepi, radosni. Stan je bio divan. Hrana je bila ukusna. Piće je bilo hladno. Gosti su bili predivni. Nije to bilo veliko vjenčanje, samo nekoliko članova rodbine s obje strane i prijatelji mladenaca. Baš jedno lijepo društvo, gdje su većinom svi svakoga poznavali, jer su se i rodbine i prijatelji družili na raznim večerama, rođendanima, proslavama. Poznavali su se već neko vrijeme i sve je bilo ugodno.
Odradili su vjenčanje, svi su bili sretni. Napunili su jedan manji restoran u kojem se održavala večera. Muziku uživo nisu željeli mladenci, pa je prostor samo melodično ispunjavao zvuk sa zvučnika one muzike koju su sami odabrali. Bilo je ugodno i puno topline i radosti. Mladenci su bili vidno sretni, njihovi gosti također. Oni su sjedili za stolom sa svojom užom rodbinom. Hrana je bila ukusna. Jelo se i pilo sa uživanjem, s laganim razgovorm koji je bio prekinut jedino žvakanjem. Pokoja šala, pokoja dogodobština, pokoji vic, pokoja žalopoljka. Ali sve s nekom dozom mirnoće i ujednačenosti. Onda je u jednom trenutku naprasno prekinuta ta idila općeg razumjevanja i topline. Jedan član te njihove uže obitelji izgovorio je nakon njene priče o tome kako joj je majka (koja je netom napunila osamdeset i pet) završila u bolnici na nekom (ipak za te godine nemalo) benignom zahvatu, pretrpjela bola i koliko je sretna što joj je mogla pomoći i biti joj pri ruci, rečenicu koja je promijenila atmosferu. Rekao je „Pa ti ionako imaš previše vremena, dobro da si ga imala čime prikratiti.“ Možda ta rečenica i ne bi u njoj izazvala reakciju sličnu eksploziji da ona nije većinu svog života od većine te svoje rodbine (onih najbližih, onih najintimnijih, onih koji nas najviše vole) dobivala iste ili slične komentare na račun svog vremena. Jer nakon što je ona u četrdesetima ostala bez posla, a on je plovio, više se nije nikada zaposlila. Ona je to teško podnijela i imala je svako malo krizu koja bi bila neutješno i nebrojeno puta otvarana dobronamjernim ili usputnim komentarima njenih i njegovih najbližih. „Imaš ti vremena.“, „Ti ionako ništa ne radiš.“, „Mi radimo, ne možemo, hajde ti…“, „Ona radi i ima petero djece. Nije joj lako kao tebi.“ „Da sam ja obična kućanica, ja bih se ubila.“, „Da ja ništa ne radim, ja bih ispalila…“, „Ja ne mogu zamislit da ne idem radit. Jer kada ja radim mene moj muž dočeka sa „Kako si draga?“, a dok nisam radila sa „Što je za ručak?““, „Bolesno je ne radit ništa. Mogli ste imat i dva stana da si se malo mrdnula.“ I ona je sve to u tom trenutku ponovno proživjela. Sve te njihove poglede, sve te komentare, sve telefonske pozive u kojima su se pravili glupi (a bili zapravo bešćutni) i izazivali je izazvani jadnom ljudskom ljubomorom i zavisti. Bomba je u njoj eksplodirala uz vidan tresak. Prvo je nijemo zurila u usta koja su to izgovorila, čudeći se kako u svim tim godinama koje je nakupila, nije naučila da su ljudi jednostavno takvi. Ali bilo joj je teško pomiriti se s tim. Odgurnula je stolicu od stola, ustala se, ubrus koji joj je ležao u krilu nježno je presavila i položila do tanjura. Onda je progovorila. Po prvi puta u svojih šezdeset godina gledala je ravno u oči svima onima koji su je voljeli, ali nikada nisu propuštali priliku da je uvrijede i omalovaže, i progovorila je. „Hvala ti zaista na takvim divnim riječima podrške. Ovo je za nas svih veoma važan dan i sigurna sam da ti koji si svoja oba sina oženio, znaš kako je taj dan poseban. Hvala ti što mi ne dopuštaš da u njemu uživam, hvala ti što mi ne daješ priliku da se samo radujem i budem mirna. Hvala ti što si me opet podsjetio koliko sam beskorisna, koliko ne vrijedim jer nisam kao i vaše žene rintala od jutra do mraka za kretene koji su ih hvatali za stražnjice i govorili im kako su im vrijedne za napredak kompanija ako se urede i lijepo izgledaju. Nisam dovoljno dobra kao one koji nisu od tog rada (od kojih niste mogli niti normalo živjeti) imale vremena da se brinu za vlastitu djecu, kao ni za vlastite roditelje, a da ne govorim za prijatelje. One su uvijek bile žrtve. A pitam ja vas sve čega točno. Žrtve vlastitih pogrešnih koraka ili pak međusobno povezanih s vašima. Vi ste svi grijali krevete vašim suprugama, dok je ovaj ovdje moj nekada zaboravljao kako je to leći u vlastiti krevet. Govorili ste da samo budale plove. Oni koji bježe od kuće. Da li ste to stvarno mislili ili ste time opravdavali vlastiti kukavičluk i nesposobnost da uzmete cijeli svoj svijet u jedan kufer i odete raditi daleko od ženinih poziva, uredno spremljenih marendi, pauza za pušenje ili nešto drugo, oslonjeni jedino sami na sebe s vjerom da doma imate dovoljno jak tim koji sve to vrijeme bez vas može izdržati i pri tom ne raspasti se. Onda ne biste i danas grcali u kreditima. Ne bi vam žene bile takve rošpije da zavide i truju svakoga tko ima više slobodnog vremena od njih (a svatko ima više slobodnog vremena od njih jer su se one s vremenom naučile kvalitetno bježati od obitelji i problema skrivajući se u prevelikim obavezama koje nisu realno ni postojale, čiji su život one spašavale). Ne biste danas solili svima oko vas pamet kako će nam biti bolje, jer vi biste bili nešto uradili za to naše bolje, a ne samo gledali kako bolje mimo vas prolazi. Nije bilo lako otići, a svi ste se potrudili da naglasite kako nam je lako i zabavno. Kako je lako njemu, a još lakše meni. On joj radi, ona planduje. On zarađuje, ona troši i deblja se. Niste nijednom zaista promislili na nas. Samo ste nas stavili na vrh komode i gađali strelicama. Jeste li se bolje tada osjećali u vlastitim životima? Ima li kakvog smisla u tom vašem trovanju, jer onda bih ga možda mogla i prihvatiti. Ako vam je išta pomoglo, neka vam ga. Ali ja vam više ne mogu dozvoliti da pljujete po meni, a sve u ime ljubavi i prijateljstva. Ne mogu vam dozvoliti da komentirate moje vrijeme, kada ja nikada nisam komentirala vaše. Ne mogu vam dozvoliti da me kritizirate, kada ne živite moj život i kada nikada niste kritiku od mene primili. Ne mogu vam dozvoliti da prelazite granice mog bića, kada ja nikada nisam nagazila na vaše. Ne mogu vam više dozvoliti da me trujete vašim frustracijama, kada vam nijednu moju nikada nisam ispričala. Ja moj život živim onako kako sama želim, odluka je svaka bila moja i nikome je nisam dužna opravdavati. I ne znam kako će moj muž ovo sada shvatiti, jer godine plovidbe su i nas pomalo udaljile. Mi jesmo ostali tim, ali obojica sve slabije čujemo. I slabije vidimo. I plašimo se odbijanja vlastitih roditelja, braće, sestara, prijatelja, djece. Nismo više dvadesetogodišnjaci ludo zaljubljeni jedno u drugo i u ideale koje sanjamo, pa da se branimo vjerno kao najstrastveniji revolucionari. Njemu će smetati, znam. Bolit će ga što ne šutim. Što nisam sretna. A ja više ne mogu biti sretna s vašim zlim jezicima. Ja znam da oni nisu šala i bezazleni. Oni mene bole i ja ih više ne mogu nositi. I sada, na ovaj divan dan, svima, pa i njemu, želim svako dobro, da okusite sve te okolnosti kojima se divite i koje u isto vrijeme prezirete, a ja odoh pronaći stol za kojim se neću osjećati kao beskorisni višak, već kao čovjek.“
