Ovo nije priča o brodu, nego o životu – ovim riječima dočekao nas je na Gruškoj obali suvlasnik najstarijeg broda na Jadranu, Mario Kovačević.
Maro, kako ga zove familija i prijatelji, i njegov brat Nino baš ove godine obilježavaju 20 godina od kupnje “Sv. Ivana”, koji je zbog svoje bogate povijesti pod zaštitom Ministarstva kulture.
Istina, to mu u praksi zapravo malo znači. Malobrojni gosti danas, naime, prepoznaju vrijednost jednog broda izgrađenog davne 1878. godine u Piranu, a velika većina traži što jeftiniju cijenu za panoramsku plovidbu.
Nije to nikakva kuknjava, tek činjenica s kojom su danas suočeni svi koji su ulagali više u kvalitetu, a manje u kvantitetu, dok je realnost vremenom prevagnula na stranu količine.
Jedrenjak “Sveti Ivan” dug je 15, širine 5 metara i kapaciteta 50 osoba. Kupljen je krajem 1999., renoviran 2000., a od 2002. pod zaštitom je Ministarstva kulture kao kulturna baština.
Plovidba ovim brodom poseban je gušt; tijekom 140 godina njime je plovilo nebrojeno ljudi i sudbina, a “glumio” je i u dva filma – našemu “Kapetanu Mikuli Malom”, gdje je bio u “glavnoj” brodskoj ulozi “Dobri otac”, i “Penelopi” australske produkcije.
Baš kao u “Mikuli Malom”, jedrenjak kojim plovimo iz Gruža do Grada tijekom Drugog svjetskog rata prebacivao je izbjeglice na slobodne otoke.
Danas prevozi turiste koji idu u panoramske plovidbe, što ih košta tek 75 kuna “po glavi”, dok je za djecu mukte. Cijena se nije promijenila deset godina. Đir je uvijek isti – s Velikoga mula plovi se do Lovrijenca, oko Lokruma na “Belveder” i niz “Šeherezadu” natrag u Grad. Tura traje 50 minuta. Kapetan je već osmu sezonu Vlaho Bongi, a mornar od ove godine Željko Peraić.
Nije za neveru
Deset godina je “Sveti Ivan” vozio izlete na tri otoka s fish piknikom, a onda su braća Kovačević od toga odustali. Počeli su tražiti od njih ispunjenje novih uvjeta o kategorizaciji, u apartmanima su to zvjezdice, a na brodovima kormila. Između ostalog, tražilo se od njih, sjeća se Maro, da imaju dva WC-a. Mogli su dograditi još jedan, ali nisu htjeli, jer to bi unakazilo izgled broda.
Odustali su od izleta i prebacili se na panoramske plovidbe oko Grada, a brod već deset godina noći u Gružu. To mu dosta teško pada…
– Ovaj brod kao starac svako jutro teško prelazi udaljenost od Gruža do starog porta i natrag na kraju radnog dana. Trošak je tu marginalna stvar, nego je to opterećenje brodu koji mora svladati maestralune i valove, a ujutro zna biti jugo. Dosta dana ljeti uopće ne isplovimo zbog vremenskih uvjeta koji ne odgovaraju brodu starom 140 godina – kazuje Maro Kovačević.
A ima li težeg pitanja od “kako održavati brod koji je toliko star?”. Vjerojatno nema, ali morali smo pitati.
– Dođite na škver pa ćete vidjeti! – govori Maro dok pirka maestral i tako donosi toliko očekivano osvježenje.
– Održavati drveni, stari brod je uistinu pokora – nastavlja naš sugovornik.
– Takav brod je trebao biti prednost u gradu kakav je naš, ali mu je to zapravo nedostatak u ovom vidu turizma kakav je danas – obrazlaže.
– To prepoznaju Skandinavci koji znaju što je brod, Englezi i nešto Nijemaca, ali ostali rijetko. Korejcima, što je normalno, potpuno je svejedno, čak nam je i otegotna okolnost kad vide drveni brod jer se boje da nije siguran – govori o apsurdnoj situaciji u kojoj se ponekad nađe.
I sam se tome čudi jer ljudi koji dolaze u Dubrovnik, nisu došli na Zrće pa da ne očekuju starine i kulturnu baštinu, u koju se ubraja i njegov “Sveti Ivan”.
– Ovaj brod nije ni uzet za komercijalne svrhe, nego iz ljubavi. Da moj brat i ja nismo imali ljubavi, velike pacijence i entuzijazma, danas ne bi bio naš – kaže Maro.
Tri dana do Murtera
– Vjerojatno bi potonuo još 2000. u Krilu Jesenice, gdje smo ga kupili… Mi smo ga našli u potpuno ruvinatom stanju, pred potonuće. Bio je prilično dobar u dnu, nekad je bio pržinar, ali srediti ga bio je ogroman posao – sjeća se.
Ta ljubav prema moru i brodovima svojstvena je posebno ljudima iz pomorskih obitelji, ali u Marovu i Ninovu slučaju to uopće nije tako. Njihov otac je pravnik po struci, a pokojna majka bila je vrsna frizerka. Mlađi Maro pošao je njezinim stopama i postao frizer za žene, a Nino je stomatolog.
– Uvijek smo voljeli more, ja sam imao barku. Inače smo Konavljani rodom, otac nam je iz Mrcina – dodaje.
Jedini izvor prihoda
– Prije sam radio u školi, a brat je radio kao stomatolog. I brod živi od ovoga, najmanje mi. Joj, kad me ljudi pitaju “ima li posla”… Da se ne može ništa zaraditi, onda bih ga valjda ugasio, ali daleko je to od današnjih “biznisa”. Da ga prodam, mogao bih kupiti dva “plastičnjaka” i zarađivati puno više, ali nema tih para da bih ga prodao! – govori Maro.
– A kakva nam je pokora, to samo mi znamo. Ali znate što, nije bogat čovjek koji puno ima, nego koji malo treba. Cijela priča je u tome. Da budem pošten, ovaj bi brod umro ako se bilo što s njime ne radi. Moj brat i ja smo zadovoljni što nama i posadi nikad ne kasni plaća, za ovaj brod se ima koliko se može.
Trebalo bi mu nekih rekonstrukcija, a meni bi najjeftinije bilo “bacit” ga u plastiku, s time da to više ne bi bio “Sveti Ivan” – iskreno govori Maro, ali ne popušta pred pritiscima vremena.
Na remont ga voze na daleki Murter, u Betinu. Putovanje traje tri dana i tri noći, a u škveru treba stat mjesec dana da se sve učini kako valja. Troškovi su stravični, kaže Maro, jer održavanje njihova broda je deset puta skuplje od bilo kojeg plastičnog broda.
– Ima ljudi koji znaju i prepoznaju starinu i vrijednost broda, ali vrlo malo. Današnji turistički vodiči vode ljude gdje im je jeftinije. To je stvarnost – kaže Maro. Po svemu izrečenom učinilo nam se da braća Kovačević nemaju izbora, nego se u dogledno vrijeme oprostiti s brodom, ali istina je posve suprotna, ističe Maro.
Baba Kata kao pulena
– Ja vam tvrdim da ćemo nas dvojica izdržati jer smo veliki entuzijasti! – kaže, a u tome im sigurno pomaže i pulena na provi “Svetog Ivana”. Drvena figura, obično ženski lik, kojim se u doba jedrenjaka ukrašavao pramac broda, potječe od najdavnijega doba u kojem je čovjek zaplovio povjeravajući lađi svoj život, kada je trebala štititi od zlih duhova ili nesreća, a u bitci zastrašiti protivnika.
Pulena na “Svetom Ivanu” izrađena je točno po liku njihove babe Kate, rođene Konavoke iz Dunava, od drveta murve koju je posadila svojim rukama. Držala je, kaže njezin unuk, ne tri, nego pet kantuna od kuće. Pošto ne mogu biti dvije pulene na jednoj provi, Maro u šali kaže da će, kad kupi katamaran, stavit na njega i majčinu pulenu, žene koja je također bila posebna.
– Ako smo već dvadeset godina u ovome, bit ćemo koliko god bude života! Nino i ja imamo sinove, ja Daniela, on Maria i Ivana, pa se nadam da će se ovo nastaviti! – kaže dok se jedrenjak vezuje na Velikom mulu, a prvi gosti čekaju panoramsku plovidbu oko Grada.
