Bili smo na odmoru. Na našem malom brodu, kojeg smo usidrili u tihoj, predivnoj uvali jednog obližnjeg otoka. Oko nas izmjenjivali su se manji i veći gliseri, veće i manje jahte, kao i jedrilice svih veličina i oblika. Zajedničko svima – strane zastave. Mi smo bili jedini domoroci, usidreni sidrom i vezani s dva konopa na obalu. Svi ostali, bili su stranci. I prvo smo se rastužili, jer s godinama koliko plovimo s našim starim drvenim brodićem, primjećujemo kako naših ljudi skoro pa više na moru i nema, odnosno sve ih je manje. Nakon tugaljivog primjećivanja da smo prilično osmljeni u branjenu zastave, shvaćamo, također još jednu razliku od prijašnjih godina, da ljudi koji su na tim brodovima znaju jako malo o moru i brodovima. Nije nam se to još do sada desilo, dobro, znali smo naići na bahate vozače većih glisera koji nisu znali za prava prednosti pri sjecanju rute na moru, znali smo naići na one koji misle ako imaju velike brodove, imaju i veća prava, znali smo vidjeti svašta, ali nismo još vidjeli (u jednom danu – valjda smo imali sreće) točno njih pet koji se nisu znali usidriti i time su doveli u opasnost ljude oko njih i na drugim brodovima (između ostalih i nas).
Prvi par plutao je na malom gliserčiću s jedva vidljivom kabinom, oboružani sunčanim naočalama i velikim šeširima, u društvu djevojčice od možda pet godina i minijaturnim, ali glasnim psom. Mulac i ja sjedili smo na provi i hvatali sunčane zrake nakon dužeg kupanja. Moj Maritimo ronio je oko broda. Par s psom plutao je, doduše nekako sporo, ali ipak plutao je prema nama. Malo sam se napela da vidim što je s njima, ali oni su me tako srdačno pozdravili, da su me sasvim razoružali tim „mozak nam je žvaka“ stavom da sam se vratila u sjedeći položaj. Uskoro je moj Maritimo izranio iz mora, držeći u ruci njihovo sidro. Da, oni su bacili sidro preko našeg, pa smo se malo proželi, zbližili u tom bliskom susretu i objašnjavanju da ipak znaju da sidro, da bi bilo efektivno, mora biti bačeno sa sigurnosnim dijelom namještenim tako da ga drži otvorenim (radilo se o sklopivom sidru). Nije mi jasno da onaj koji im je iznajmio plovilo, nije objasnio ili pokazao kako da se usidre. Ili je problem u njima i njihovoj slaboj komunikaciji, koja se oslanja na osmijeh i klimanje glavom na svako postavljeno pitanje, pa su možda nekome tako (i ne znajući) rekli kako znaju sve što se broda tiče. Pomogli smo im da se usidre, smijali su se šire, činilo mi se nekako proporcionalno jačanju maestrala, koji je taj dan počeo ranije nego inače.
Komentirali smo njih i sramežljivo izbjegavali napad panike kod one užasavajuće pomisli tko je sve za kormilima brodova oko nas (generalno rečeno, a počeli smo se isto pitati i za volane svih automobila po cestama), kada nam je mulac skrenuo pažnju na još jedan neuobičajen prizor. Maestral je jačao i uvala se punila valovima i vjetrom. Bila je sredina dana. Malo veći gliser od onog maloprije vozio je kroz uvalu noseći ponosno na provi lika koji je držao sidro u ruci i vrtio ga kao da će baciti laso na podivljalu kravu u bijegu, a ne da će usidriti brod. Nakon histeričnih nekoliko zamaha bacio je sidro, dok je brod i dalje u punoj brzini vozio prema mjestu gdje se sidro trebalo susresti s dnom. Prilično humorističan, skoro stripovski prizor, iako pomalo i zastrašujuć jer je u to vrijeme i mahanja i vožnje oko njega najmanje pet brodova i još više kupača. Kako to prvo sidrenje na zamah (moglo bi se uvrstiti u nove udžbenike kao avangardni novi pokušaj) nije bilo uspješno, ponavljao je postupak nekoliko puta, na nekoliko različitih mjesta, dok na kraju nije odustao i poslao ženu na provu, a on uzeo kormilo u ruke i derući se s krme cijelo vrijeme inzistirao na što daljem bacanju. Odustali su nakon (činilo nam se) punih četrdeset i pet minuta.
Bili smo gladni i bilo je vjetrovito. A nekakva nervoza penjala nam se nekako žilama. Naša (trodnevna) đita bila je u teškoj opasnosti da nam je unište ili barem pokušaju. Ja najviše volim kad idemo na đitu, jer ja tamo ništa ne radim. Maritimo kuha, pere suđe, mulac pere brod, slaže konope, baca sidro, vezuje se. Ja samo uživam, zato mi svaka neuravnotežena situacija tako teško pada. Uporno sam željela sačuvati taj trodnevni neradanjac, bio mi je nužan. Nije mi uspjelo. U trenutku kada smo se krenuli sudarati po unutrašnjosti broda i spremati stvari za ručak, mulac je na tren provirio i panično viknuo „Ekipa, idemo prema obali!“. Mi dva smo se sjurili da vidimo što priča i shvatili smo da prema nama ide neki gliser potežući svoje sidro točno s mjesta na kojemu je naše. Maritimo je shvatio o čemu se radi, ali nismo mogli shvatiti kako nisu vikali, zvali, upozorili, bilo što rekli, osim što su marljivo i nevjerovatno ujednačeno potezali svoje sidro, potežući usput i naše i dozvoljavajući maestralu da nas obruši na obalu. Kratki susret s metalnom provom njihovog glisera, nemušto Sorry i predaja sidra. Okrenuli su se i nestali. Mi smo brzinski palili motor, odvezivali konope i spašavali se u doslovno zadnji tren, izbacujući bijes, nemoć i ljutnju kroz maštovito korištenje materinjeg jezika. Kako je vjetar bio jak, a uvala krcata, trebalo nam je dosta vremena dok smo opet došli na „svoje mjesto“. U međuvremenu nam je letjela roza krafna koju smo hvatali po zraku, pokušavajući zadržati dostojanstvo i živce (najgori izum gume za plutanje na moru), izbjegavali smo nadolazeće jedrilice koje nisu znale kuda bi, zaboravljali promašene pokušaje super brzog plivanja (ja sam slavodobitno skočila u more nakon bačenog sidra, kao da ću kao neka superžena uhvatiti konop na obali i povući nas elegantno kraju – naravno dok sam ja doplivala do konopa, oni su bili toliko daleko da se nismo ni čuli). U svom tom vjetrovitom i valovitom manevriranju, do nas je doplutala jedrilica, radi koje smo i bokobrane spuštali, ali se i upoznavali. Malo su nas čudno gledali kada smo adrenalinski vikali „Another sea adventure…“, ali iskazali su interes da ih počastimo posjetom, nakon što smo se svi uredno posidrili.
Na njihovoj velikoj jedrilici, bila sam zgrožena. Sve je bilo umjetno i daleko od mora. S našeg broda možeš noge staviti u more, možeš se nagnut i oprat ruke, možeš skočit u bilo kojoj pozi, možeš pljunut, možeš i ono drugo. S visoke jedrilice možeš samo gledati. Kao da nisi u kontaktu s morem, kao da si neki visoki vanzemaljac koji ni ne plovi morem, nego leti preko njega. Ne znam, nije mi prvi put na nekoj jedrilici, ali ova njihova mi se učinila stravično udaljena od mora – koje mi se čini jedini razlog nekoj plovidbi – da budeš u dodiru s tim čudesnim plavetnilom. Uglavnom, oni su bili baš veseli i propošni i nekako razgaljeni jer smo im se pridružili. Oboje su u srednjim sedamdesetima. Vitalni. Spretni. Komunikativni. Dragi. Ispričali su nam kako su prošli cijeli svijet od kada su u mirovini, samo da nisu bili na Kubi. Ona bi to jako željela, njemu se ne da. (Promislila sam na moje starce i sve naše starce koji ne da nisu vidjeli svijeta, nego im je luksuz poći dva tjedna na neki susjedni otok kojeg gledaju s prozora cijele zime, ali nisam ništa rekla.) Na to je moj Maritimo dobio dar govora. Svaki pokušaj da ga se prekine ili da se ubaci s drugom temom bio je osujećen njegovim prodornim glasom i očima koje su nekako šizično sjajile s preplanulog lica, dok je pričao i dijelio iskustva s njima o svim tim mjestima gdje je bio. Pa ja sam bio u Noumei, meni je tamo na primjer super. O, da, i nama… Noumena je posebna. A što mislite o Tahitiju? O, kako ne, divno… A Vanuatu? Da, da… Predivno. Možda i Samoa? A, da, kako ne. A tek Fiji, da ne zaboravimo i tu krasotu… A Havaji. A ne znam baš, meni su ovo ovdje Havaji. Ali zato Novi Zeland, Nova Kaledonija, Nova ova, Nova ona. Prestala sam pratiti, glava mi se manično vrtjela od njega do njih, nabacivali su se dojmovima kao da igraju tenis i po prvi put u životu bila sam notorno i duboko ljubormona. Bila sam ljubomorna na svog supruga pomorca. Ja – ona koja zna za sve težine i strahote tog posla, ja – ona koja sve shvaća i razumije. Bila sam ljubomorna na sva ta njegova viđenja u kojima nisam sudjelovala, na sve te uspomene koje ima bez mene, koje ja vjerovatno nikada neću ni imati (nemojte mi sada te s mislima sheme, ne vjerujem više u to), na sve te priče i razgovore koje ja nikada neću voditi. Bila sam ljubomorna jer je vidio i doživio svijet. A ja nisam. Kada je razgovor utihnuo, okrenuli su se prema meni i (dobronamjerno) me pitali čime se ja bavim dok njega nema. Muklo i jedva sam izgovorila „Ja pišem o životu s njim…“.
