Kažu stručnjaci s Cambridgea da su osobe koje psuju inteligentne, obogaćenog vokabulara i iskreniji prijatelji. Kako svi vjerujemo stručnjacima s Cambridgea, jer su dokazano neoborivi, zaista sam se nemalo iznenadila kada sam pročitala službeni dopis jedne kompanije koja zabranjuje psovanje, i to ne svakome, nego poimenice hrvatskim pomorcima (druge nacije ne psuju?!) uz detaljan opis svake pojedinačne situacije u kojoj se određena psovka možebitno koristi.
Da li bi to značilo da oni ne žele inteligentne pojedince razvijene empatije, koji su time dobri prijatelji, timski igrači i k tome elokventni za svoju posadu? Tako da, da, današnja je tema psovanje, beštimanje ili kako već nazvan fenomen u kojem se koriste „šporke riječi“ kako bi se izrazila (što slikovitije) određena misao, emocija, situacija, dojam ili stanje, pa svi koji nisu za takve riječi, neka ostanu na uvodu i ne idu dalje, a svi ostali, dobrodošli ste s novim, starim ili zaboravljenim psovkama ili pak komentarima.
Nekako je uvriježeno mišljenje da su Dalmatinci lakši s beštimama, nego možda ostatak države, ali mislim da i nema neke velike razlike u Primorju, Zagorju i ostalim geografskim dijelovima – psovke se ore neovisno o geografiji, iako svaka sa svojom specifičnošću. Ali čim promislim na beštimanje sjetim se velikog Miljenka Smoje koji je jednom izjavio kako „Ružne riči nisu ku**c, pi**a i je**nje, nego rat, bomba i masakriranje.“ Isto tako u Dalmaciji postoji izreka koja mi se jako sviđa, a kaže “Slatka usta, šporko srce”. Slijedim te misli i shvaćam koliko je beštima svakodnevna u našim životima.
Nije da mi ne možemo bez nje, ali skoro pa da i ne možemo, jer ona više nije samo sinonim za nešto loše (raspoloženje, situaciju, stvar), ona je saživjela u svakodnevnom govoru kojim opisujemo i izražavamo sve – od načina spavanja, do dnevnog raspoloženja, preko dobrog ili lošeg ručka, slijedom velikog uspjeha, preko ljubomornih ljudi koje sretnemo pa ih smjestimo gdje trebamo, do samog izražavanja najdubljih emocija (voli li te za pop***it ili ne). Stvar je svakodnevnice, dalekosežne i duboke, one koja, usudit ću se reći, kola venama. Ništa nije toliko iskreno, snažno ili iskonsko nego kada opsujemo npr kada se udarimo. Nespretni doticaj s nekim predmetom, parajuća bol i oslobađajuća psovka koja poput rijeke sama poteče iz ustiju. Kvar, udarac, razočarenje, ushićenje, iščekivanje, uspjeh, molba, zahvala, dojam, pitanje i odgovor – sve u sebi kao sastavnicu ili kao uskličnik ima psovku. Ona više nije samo dio vokabulara, ona je dio tkiva.
I onda se nađemo u situaciji gdje netko kaže nema psovanja. To je apsolutno neprihvatljivo, niti sebi u bradu, niti Hrvat među Hrvatom, niti Hrvat među bilo kim drugim. To prestaje sada. Znači nema više „sr**e, u ku**c“ ako je situacija dramatično napeta ili pak tragična; nema više „napravio je pi****iju“ ako netko pogriješi; nema više „kakvo sr**e“ ako se susretnemo s nekakvom neugodnom/negativnom/nepoželjnom situacijom ili pogreškom; nema više „šu**k“ za nekoga tko je karakterno loš; nema više „od**bi“ kao ultimativna zaštita vlastitog prostora i pokazivač da želimo da nas se ostavi na miru; nema više „koji ku**c hoćeš“ ako nas netko pita za uslugu remeteći nam naše aktivnosti; nema više „j**e me se“ ako nam se nešto ne sviđa ili pak ne da ili ako emocija izostane.
Nema izvedenica glagola „je**ti“ u bilo kojem kontekstu jer su svi njegovi oblici uvredljivi, neprofesionalni i omalovažavajući za jednu zdravu i proaktivnu sredinu. Nema ništa. Ako nekome dođe zabeštimat, bolje mu je da prdne najsmrdljiviji prdac, nego da spomene bilo koju beštimu. Ako nekome dođe zabeštimat, bolje mu je da lupa glavom o zid kabine i onesvijesti se, nego da izusti izvedenicu glagola na „j“. Ako nekome dođe zabeštimat, bolje da emociju proguta i kroz usta ispljune samo cvijeće i proljeće, da se nasmije onome tko ga zezne, namjesti mu, omalovaži ga, povrijedi, izlaže, optuži, ne odradi što treba, namjerno opstruira, podmeće… Nema iskazivanja emocija na tako vulgaran i životinjski način, to je zabranjeno, jer lažno ulaženje u otvore danas je postalo više nego prihvatljivo ponašanje. Ono je apsolutni hit. I ništa ga ne smije pokvariti. Najvažnije da su riječi čiste, a ne šporke – sve što radimo manje je važno.
Duboko suosjećam s pomorcima koji ne smiju koristiti psovke u svojoj brodskoj svakodnevnici, suosjećam s njihovim kolegama koji će biti osuđeni na rad s ljudima u teškim zadržavanjima (svi znamo kako neke stvari ne valja zadržavati – onda samo postanu tvrđe i bolnije i kako su oni koji zadržavaju vječno „na rubu“ i neugodni), suosjećam s njihovim obiteljima koje će osjetiti svu ubilačku snagu namjerno zatvorenog ventila kada se isti vrate doma.
Ne zaboravimo činjenicu da je elokventna i maštovita beštimja ona koja oslobađa, izražava naše istinsko raspoloženje i iskreni stav, povezuje i sigurno djeluje proaktivno; kao i činjenicu da svaki dobro odgojeni pojedinac neće nikada psovati za ku**c.
