U jeku borbe za opstanak hrvatske nacije jedna rak rana vuče drugu, pa su trenutno najpovezanije rak rana iseljavanja mladih i rak rana velikog broja umirovljenika. Da bi mirovinski sustav bio održiv, potrebno je konstantno pumpanje novca u mirovinske fondove, a s iseljavanjem nekoliko tisuća ljudi ono ide sve teže i opstanak mirovinskog sustava iz dana u dan je sve upitniji. Hrvatska je koncem prethodne godine brojila jedan milijun i dvjesto četrdeset i jednu tisuću umirovljenika, te se omjer stanovnika Hrvatske u radnome odnosu i onih koji su u mirovinu sve više smanjuje. Zanimljiv podatak je da šesto tisuća ljudi u Hrvatskoj ne radi, ali i ne traži posao, pa pravo pitanje nije je li sustav održiv, već imamo li šest stotina tisuća mađioničara kojima uspijeva ono što običnom puku ne ide od ruke – živjeti bez rada.
U godini za nama, doživjeli smo rekordne isplate mirovina, no s time se ne može poistovjetiti i onih milijun građana na ivici najtežeg siromaštva, odnosno nemogućnosti obavljanja svakodnevnih zadataka potrebnih za biološki opstanak i funkcioniranje organizma. U godini za nama, država je isplatila umirovljenicima preko četrdeset milijardi kuna mirovina, te tim činom dosegla rekord. Usprkos povećanju isplate, udio koji se troši za mirovine iz bruto društvenog proizvoda se smanjuje, a razlog tomu jest blagi rast tog istog proizvoda kojega, sudeći po egzodusu Hrvata, neki ipak nisu primijetili. U burnoj 2019. godini, došlo je i do referenduma “67 je previše” kako bi se spriječila mirovinska reforma koja je stigla kao naputak iz sjedišta Europske Unije kako bi se povećala održivost ekonomskog sustava Hrvatske i ideja o frazi “Moja mladost je u mom duhu” prenijela u sferu realnoga života. Usprkos činjenici da se Hrvati smatraju mladima ili pak “još mladima” i “ne tako starima” i u odmakloj životnoj dobi, reforma nije naišla na odobravanje naroda, štoviše, raspisan je i veliki referendum koji je prikupio gotovo osam stotina tisuća pristaša.
U godini u koju smo nedavno ušli, u starosnu mirovinu ići će se sa šezdeset i dvije godine i šest mjeseci života, dok će se u sljedećoj kalendarskoj godini to činiti tri mjeseca kasnije, sa šezdeset i dvije godine i devet mjeseci. Trend dodavanja mjeseci rast će iz godine u godinu, do potpunog debakla mirovinskog sustava i gospodarstva uopće, ili pak do uvoza enormnog broja stranih radnika iz zemalja trećega svijeta koji bi radili i za MINIMALAN je NAJMANJI! dnevnice, samo da pobjegnu od nerazvijenih zajednica i sreću potraže na drugome kraju planeta.
Svoju sreću na drugome kraju planeta, odnosno u svim krajevima planeta, traže i pomorci. Oni također uplaćuju novac u mirovinske stupove koji sve više liče na kule od karata u predvečerje koje sluti na jaku do orkansku buru u tamnoj i hladnoj noći. Nogometaše se odavno gleda kao supruge manekenki, a pomorce kao ljude koji su u horoskopskom znaku dolar, a u podznaku bankomat, pa hrvatska država i nije baš blage ruke prema svojim najhrabrijim sinovima. Oni u mirovinu mogu ići s navršenih šezdeset godina uz petnaest godina staža osiguranja, računajući pri tome svakih dvanaest mjeseci provedenih na brodu kao petnaest mjeseci. U starosnoj mirovini u Hrvatskoj uživa, ili pak s njome preživljava, tek pola milijuna građana, dok je sedam stotina tisuća u radnim invalidskim, prijevremenim uzrokovanim stečajem ili pak vojnim.
Svi pripadnici borbenoga sektora angažirani od strane države koji su proveli najmanje sto dana na ratištu i građani dobrovoljci s minimalno trideset dana u borbenom sektoru, imaju zagarantiranu mirovinu od četrdeset i pet posto prosječne neto plaće u Hrvatskoj, uz dodataka od 49,89 lipa po danu provedenome u borbenom sektoru, ako je taj isti boravak premašivao trideset ili sto dana, ovisno o statusu. Jednostavnim izračunom, ako je pomorac bio i branitelj za vrijeme Domovinskoga rata, te u borbenom sektoru proveo, primjerice, pet stotina dana, on ima garantiranu mirovinu u iznosu dvije tisuće i osamsto kuna. Pitanje koje se nameće jest – zašto pomorci branitelji uplaćuju novac u mirovinski fond i zašto branitelji uopće plaćaju mirovinske doprinose?
Ako se zbroji novac uplaćen u mirovinski fond kroz vijek od četrdeset i jednu godinu rada, te se pogleda prosječni životni vijek Hrvata, ispada da on tijekom svoje mirovine dobije nazad tek trećinu novca uplaćenoga u famozne stupove. Što će reći da jedan radnik doprinosima hrani i dva neradnika u mirovini, ili pak daje svoj novac za povlaštene mirovine nekih trećih osoba. Pomorcima su izdaci iz godine u godinu sve veći, pa se tako u biti i ne isplati ploviti za male plaće, te ne čudi da je sve veći udio časnika u hrvatskom pomorskom spektru. Ako se nastavi trend zapošljavanja jeftine radne snage, hrvatski mornar mogao bi postati kolateralna žrtva kapitalizma, a hrvatski časnik trgovačke mornarice tek izvor prihoda za upravljanje održivosti.
U radnom stažu starih pomoraca, pronaći će se i do trideset godina radnoga odnosa uz plaćanje poreza na dohodak, zdravstvenih osiguranja i mirovinskoga osiguranja. Hrvatska trenutno ima 438 000 branitelja, 62 000 branitelja od Domovinskoga rata do danas je umrlo, 8 397 ih je živote položilo za Domovinu, a 437 se još uvijek vode kao nestali. 191 000 branitelja je u radnome odnosu, a 75 000 branitelja nije u radnome odnosu, niti traži posao. Tu je još i 7000 branitelja koji su u mirovini, ali i rade. U mirovinskom sustavu je trenutno 152 000 branitelja, a neki od ovih 266 000 van njega su i branitelji pomorci. Uz činjenicu da ih je većina bila u statusu dragovoljca, oni bi svakako dobili oko dvije tisuće i sedam stotina kuna. Usprkos zagarantiranom iznosu, mirovinski su obveznici, te će mirovinu povećani minimalno, baš kao i ostali u brojci od 191 000 branitelja radnika, pa se nameće misao da je jedina svrha njihovog plaćanja mirovinskog osiguranja ta da sustav bude održiv, te oni kao pojedinci imaju malu korist, a država u globalu mnogo veću.
Puno je brojki, ali rezultat nakon podvlačenja linije uvijek je isti – hrvatskom radniku nije lako. Istinski hrvatski radnik osam sati provede na poslu, još osamdeset minuta u prosjeku provede u prijevozu, te radi četrdeset godina da bi u jeseni života molio svoje najbliže za pomoć. Društvo proletera odavno je mrtvo, a u svijetu kapitala mjesta za one koji sami ne privređuju jednostavno nema. Stoga ne čudi činjenica da se sve veći broj ljudi upisuje na Pomorske fakultete u nadi da će u relativno kratkome roku osigurati svoju budućnost i okrenuti se nekom puno lakšem načinu pribavljanja novca. Problematika kojom se zapravo valja baviti jest održivost koncepta države kakvu danas poznajemo spram izazova koje nosi budućnost.
Može li Hrvatska izgurati kamen egzistencije uz brdo usprkos sve manjem broju stanovnika, koji rezultira i određenim prividom rasta društvenog proizvoda po glavi stanovnika, te neprekidnom stremljenju da živi od fenomena, a ne proizvodnje? Ima li načina da uspijemo sami ili ćemo pristati na sve za ostanak u moralnoj kaljuži socijalnih odnosa i pokoriti se pred zlatnom teladi suvremenoga doba – novcem i hedonizmom, ostaje za vidjeti.
