Dok jedni tvrde da se radi o iznimno opasnome virusu koji je već mutirao u nekoliko podtipova, a drugi su uvjereni kako je riječ o običnoj prehladi, pandemija Korona virusa širi se svijetom ekspresnom brzinom uz visok broj smrtnih slučajeva u pojedinim regijama. Korona je, pokazujući svoje zube, duboko zagrizla dva egzistencijalna sektora ljudskoga bivstva, a to su zdravstveni i ekonomski. Opet se pokazalo da je zalud zdravlje ako hrane nema i obrnuto. Da bi se svijet vratio u ravnotežu, postavljaju se mjere stroge restrikcije, a milijuni ljudi su dovedeni pred rub ponora jer su brojne djelatnosti bile prisiljene napustiti prodaju roba i usluga. Takva izvanredna situacija prouzročila je i ogromne poteškoće tvrtkama koje nude aranžmane brodova za kružna putovanja, a time su direktno ugroženi i pomorci koji na takvim brodovima plove. Iz prve ruke saznajemo kakva je situacija na dva kruzera, na dva potpuno različita kraja svijeta, te kakav je bio povratak kući, a zbog zaštite identiteta pomoraca zamislit ćemo da se zovu Davor i Marko.
1. Je li zavladala panika na brodu kada se doznalo za pandemiju Corona virusa?
Davor: Panike nije bilo. Putnici su iskrcani normalno, a posada dobivala dnevno obavijesti od kapetana preko P.A. .
Marko: Brod je bio na krstarenju oko obala Južne Amerike, tako da prvih par dana nakon objave pandemije nije bilo veće panike, osim što se broj putnika smanjio za nekih 20%. Poslije 2-3 tjedna od objave pandemije donesena je odluka da se zaustave svi brodovi i otkažu krstarenja, te da na brodu ostane samo minimalni broj osoblja, odnosno nužni dio posade.
2. Jeste li plovili prema rasporedu ili je bilo poteškoća u vezi pristanaka?
Davor: Brod je pristajao u luke koje su dozvolile pristanak. Neko vrijeme je bio i na sidru u više zemalja.
Marko: Nakon drugog tjedna pandemije prve poteškoće s pristancima dogodile su se u Urugvaju ispred luke “Punta del Este” gdje su vlasti zabranile ulazak u luku, a samim time morali smo otpisati i drugi porat u istoj državi, Montevideo. Kompanija nije htjela odustati od putovanja, te je umjesto Urugvaja u tjedan krstarenja stavila na listu dan navigacije i još jedan porat u Brazilu, no kada je i Argentina zatvorila svoje granice, gdje smo mislili provesti dva dana, došlo je do odluke da se brod zaustavi.
3. Kako ste obavljali smjenu putnika i posade?
Davor: Sve smjene su obustavljene sredinom ožujka, osim kritičnih pozicija. Svi putnici su iskrcani prije toga vremena, pa je brod plovio samo s posadom. Pojačane mjere dezinfekcije i čišćenje.
Marko: Smjena putnika bila je jednostavna i mislim da gotovo nitko nije imao poteškoća. Oni su, završivši tjedno krstarenje, uz mjere opreza prebačeni do zračne luke u Sao Paulo gdje su imali rezervirane karte, a velik broj putnika bio je baš iz Brazila tako da im je bilo jednostavno vratiti se kući. U slučaju posade smjene nisu baš uvijek išle prema planu.
4. Koje su bile mjere zaštite na brodu?
Davor: Posadi se mjeri dnevno temperatura i provjerava stanje. Posada je uključena u dezinfekciju.
Marko: Mjere zaštite na brodu bile su svakodnevno mjerenje tjelesne temperature svim članovima posade, obraćanje kapetana broda ili doktora o važnosti održavanja socijalne udaljenosti od jednog metra, te često pranje ruku u minimalnom trajanju od 20 sekundi. Stolovi u menzama bili su označeni ljepljivim trakama po sredini stola i nije bilo dopušteno jesti jedan nasuprot drugoga, ljepljive trake bile su npr. i na podu dizala podijelivši ga na četiri dijela radi sigurne udaljenosti. Tako da se u liftu, u kojeg obično stane 12 ljudi, u istom trenu moglo voziti samo četvero.
5. Jeste li imali problema pri iskrcaju, te tijekom putovanja do Hrvatske?
Davor: Do dana iskrcaja još je uvijek bilo moguće iskrcati posadu i dobiti let. Sve je bilo neizvjesno oko toga hoće li zračni prijevoz biti otkazan.
Marko: Noć prije iskrcaja, na ulazu u brod, kod 9 članova posade pojavila se sumnja na Covid-19. Svi smo morali ući u kabine i čekati vijesti preko razglasa. Ispred broda brzo se pojavila policija i medicinski tim u zaštitnim odijelima. Odvezli su jednog člana posade s jačim simptomima, a ostalih 8 ostavljeno je u brodskoj bolnici u karanteni .Vlasti su istu noć iz straha zatražile da brod napusti luku tako da su nam svima karte bile otkazane. Nakon dva dana dobili smo vijest da na brodu nema virusa, te da se vraćamo u luku. Počeo je iskrcaj posade, a nije bila rijetkost da se nekome dogodi odgođen let, no kompanija bi im tada riješila hotel. Neki su zapeli i po deset dana! Ja sam iduću kartu čekao 7 dana na brodu, a tijekom putovanja nije bilo problema, zapravo zračne luke su prazne tako da je sve išlo brzo i bez gužve.
6. Strahujte li za svoj posao?
Davor: Zasad mislim da ponovni ukrcaj neće biti moguć nekoliko mjeseci, a sudbina nije poznata koliko dugo ću imati posao.
Marko: Ne strahujem da ću izgubiti posao, ali malo se bojim koliko će dugo ovo potrajati.
7. Što bi ste poručili kolegama koji čekaju ukrcaj i strahuju od toga da neće imati 183 plovidbe?
Davor: Vjerojatno neću imati dovoljan broj dana ako se ne uspijem ponovno ukrcati, pa se nadam, kao i svi, da će nas država osloboditi obveze prikupljanja 183 dana za 2020. godinu.
Marko: Kolegama poručujem da ovu situaciju pokušaju okrenuti na dobro onoliko koliko mogu. Svi znamo da članove obitelji ne vidimo mjesecima, pa sada ovu situaciju, koliko god ona teška bila, možemo pokušati lakše prebroditi skupa sa članovima obitelji. Za 183 dana plovidbe očekujem od države da za ovu godinu naprave nekakvu drugačiju mjeru, jer bilo bi stvarno nemoralno da nam država barem ovaj put ne iziđe ususret. Ja vjerujem da ćemo se uskoro vratiti na more, a svim kolegama kod kuće poručujem da budu strpljivi, te im želim lijep odmor uz najmilije. Svima na moru poručujem da nastave savjesno i oprezno raditi svoj posao, naročito zbog ovih novih uvjeta, te da ostanu snažni na onaj način kako samo pomorci mogu… Puno sreće i mirno more!
Deseci tisuća pomoraca još su uvijek zarobljeni na brodovima, a među njima su i naši, hrvatski pomorci. Pandemiju nitko nije očekivao, pa je to svojevrsna poruka država da bolje brinu o svojim građanima, te da u svoje planove i programe vladanja kroz naredne godine uključe i neugodne, nepredvidive i svakako nesimpatične situacije. Pandemija Korona virusa je poput malenoga podsjetnika da postoje i mali, državi većinom nevidljivi ljudi, koji od nje gotovo cijeloga svoga života ne traže ništa, a daju joj sve. Dogodila se situacija da ti isti završavaju najkobnije, a da države, pored svih uplaćenih davanja, traže još više i više. Sistem je to modernoga ropstva s prividnim slobodama, koji svoje pravo lice pokazuje tek u kriznim situacijama, pa stavljajući lošu šminku pokušava popraviti sliku sebe i vlastiti odraz u ogledalu. Čelni čovjek nadležnoga ministarstva nije bio raspoložen za razgovor, baš kao ni osobe iz Vlade zadužene za komunikaciju s medijima. Ispada da su pomorci još jednom prepušteni sami sebi, te da umjesto s onima koji ih vode, mogu razgovarati jedino sami sa sobom i međusobno, pa je ovdje oslikan sav realitet fraze „modri kavez”, a oni koji nisu trenutno u tom modrom, nalaze se u sivom kavezu potonulih lađa hrvatske ekonomije. I dok se aranžiraju planovi pomoći, te odlučuje kome će biti dodijeljeni milijuni kuna pomoći, pomorce nitko ni ne spominje. Kao da ne postoje. Kao da su nebitni jer se među pukom ustalio lik pomorca kao osobe koja ima neograničeno mnogo novca. Te iluzije valja razbiti, a pravo pitanje je zašto onda svi ne plove i ne budu bezobrazno bogati, te zašto su neki i odustali. Na to pitanje, kao i na mnoga druga, Hrvatska nema odgovor. Što je još gore, Hrvatska nema niti jasno definirana pitanja kojima bi se odredila prema bivšoj, sadašnjoj i budućoj, onoj potencijalnoj, problematici. U žaru ove duboke krize, pomorci su, usprkos svemu, odlučili pomoći voljenoj domovini, te prikupljaju sredstva za kupnju medicinske opreme. U toj istoj, voljenoj domovini, u „većim” i poznatim aferama otuđeno je 10 470 000 000 kuna, što bi bilo dovoljno za kupnju 43 900 respiratora ili u protuvrijednosti klinika – 13 moderno opremljenih poliklinika kapaciteta 800 pacijenata, odnosno govorimo o ukupnom broju od 10 400 pacijenata. Možda su upravo zbog tih brojki neki otišli potražiti svoju sreću na neobuzdanom oceanu. Možda se zbog takvih zbivanja ljudi žale i možda se upravo zbog toga pomorci nadaju da će regulativa od 183 dana ove godine biti ukinuta. Bila bi to jedina pravedna odluka s obzirom na to da su tri mjeseca već prošla, a nekima to znači – pola godišnjih primanja.
