Sjećam se onih filmova o katastrofama, scenarija u kojem se svijet budi iz normalnog života u jutro u kojem se sve mijenja. Scenarij u kojem je jedino važno spasiti (se) ono što se spasiti da u uvjetima koji su nepoznati i zastrašujući. I sjećam se da se uvijek radilo o nekoj obitelji u kojoj bi bio prikazan otac kao figura koja se kroz cijeli film bori da spasi (planetu, obitelj, pojedinca) kako bi naposljetku uspio i opet se vratio svojoj obitelji i normalnom životu kojeg je vodio. Svaki muškarac osjeća osnovnu potrebu da zaštiti, posebice kada se radi o situacijima poput ove koju sada svi živimo, a da nije filmska. Više je nego stvarna. Svaka žena osjeća osnovnu potrebu da je se zaštiti. Bez obzira na civilizacijske domete i feminističke uspjehe, ove potrebe su duboko ukorijenjene i nimalo apstraktne. Ako izostane ostvarenje javljaju se strah, nemoć, frustracija… Pisanje mi nikada nije bilo teže.
On je na brodu, pluta negdje zajedno sa svojim kolegama, a ja sam kući, plutam zajedno sa našim Mulcem. Ni on ni ja nismo liječnici, vozači kamiona, blagajnice ili policajci. Nismo ti koji su sada najizloženiji virusu. Ni on ni ja nismo ništa drugo do običan par ljudi, koji su se zajedno s milijunima nama sličnih našli u ovoj situaciji. On nije jedini koji plovi, ja nisam jedina koja čeka. On nije jedini muškarac, ja nisam jedina žena. Ni on ni ja nismo jedini roditelji, niti jedini koji imamo svoje roditelje, koji su stari i bolesni i samim time oni koji zahtjevaju brigu i pomoć. Mi samo jesmo.
Pričala sam s prijateljicama kojima je suprug isto na moru, s onima kojima je suprug kući i ne može na posao, s onima kojima je suprug dobio otkaz. Sve se bojimo na isti način. Na onaj jednostavan način svakodnevnog „Jesam li sve dovoljno dobro dezinficirala? Jesam li uzela potrebne lijekove? Jesam li kupila što nam je potrebno? Jesam li dovoljno daleko stajala dok sam roditeljima ostavljala kupljeno? Jesam li obrisala cipele? Jesam li dezinficirala torbu? Jesam li im rekla koliko ih volim? Jesam li mu napisala da se ne brine, da smo mi dobro? Jesam li podigla novac? Jesam li potrošila previše? Jesam li … Jesam li, jesam li, jesam li…“ Svaka prolazi svoj dan sa sličnim pitanjima, sramežljivo se dijeleći s bilo kim, snažno otpuhujući klecanje koljena kao najavu straha (rojenje paničnih misli što bi se kome sada moglo dogoditi i kako bih ja trebala reagirati) i pokušavajući utješiti sebe i ostale kako će sve ovo brzo proći i kako mi to sve možemo. U jeku paničnog čitanja o broju zaraženih i broju umrlih, o postupcima i prijedlozima, o opasnostima, o mjerama i zabranama, u sredini situacije kada on ne može kući, kada su liječnici skoncentrirani na hitna stanja, kada ne mogu do kvasca jer su neki od panike skrenuli, kada me gledaju kao neprijatelja dok stojim u redu na kasi, kada hodam bez da prepoznajem ulicu u kojoj sam odrasla, kada je život jednostavno stao i ne može naprijed, samo se strovaljuje niže i niže, shvatim da Mulac ima temperaturu. Uz to i kašlje. I mislim se kao da mislim nečije tuđe misli kako sada nikako nije vrijeme za paniku. Kako je sada smirenost apsolutna nužnost. Moraš biti mirna. Mirna … Ali znoj navire kao naznaka potisnutog straha. Mjerim temperaturu, ljubim čelo, milujem ruke… Pokušavam s lica maknuti zabrinutost. Sve je u redu. Kako on zakašlje, ja se nadvijam da prepoznam o kakvom se kašlju radi. Ima li sluzi, je li suh… Shvaćam koliko je stabilnost ranjiva i krhka. Zovem doktoricu, ona naravno umiruje. Viroza je u pitanju. Ne brinite. Hranite, pojite, mirujte. Sve će biti u redu. Ta rečenica koju ponavljam kao mantru svakog dana. Hit ove generacije. Da li mu reći ili ne. Kako mu ne reći ako pričamo videopozivom. Sve shvaća. I prepoznajem točno trenutak kada će sve to što je pospremio ispod kože sada eruptirati i on ispaljuje na lošu vezu kao na najgoreg neprijatelja. Vrišti kroz piksele svu svoju nemoć, sav svoj strah kako bi ga se barem na kratko oslobodio. On sada ne može uraditi ništa (osim ostati sabran). On sada ne može pomoći (osim smirenošću). On je tamo, mi smo ovdje. Možemo se samo bojati i tješiti zajedno. Mulac spava, a ja izbacujem kroz oči svu nemoć koja mi se priljepila na kožu kao mokra odjeća. Izbacujem strah, izbacujem misao, izbacujem riječ. Umor me savladava. Noć je najgora. Snovi i misli koje se roje kada se probudiš u sred noći. Mulac je dobro, ipak je bila viroza, za sada vodimo. Jedan nula za nas – neprijatelj nepoznat. Ili pak poznat. Svakodnevna bitka sa strahom. Korak naprijed, natrag dva. Pokušavam sve oraspoložit. Bit će sve dobro. Pokušavam sakriti nepotreban osjećaj panike kako bi dijete bilo mirno, kako se ne bi bojalo (dijete, roditelj, muž, prijatelj, ja). „Ajde Mulac uči, pa ćemo jednu na šah. Ajde mama stoj doma, donijet ću ti sve. Ajde Sveki ne brini, vratit će se on brzo. Ajde Ljube izdrži, brzo će sve ovo proći. Ajde prijo ne paničari, možeš ti sve to…“ Malo pažnje ovamo, malo osmijeha onamo, malo lijepe riječi posvuda i događa se čarolija. Unatoč teškim prognozama, kupiš golim rukama krajeve svoje stvarnosti i zašivaš koncem od ljudskosti. Mi to sve možemo. Pokazat ćemo našoj djeci koliko smo jaki i koliko je važno zajedništvo. Pokazat ćemo im da udaljenost nije prijetnja. Da problemi nisu vječni. Da su prijateljstva i milost čovjeka prema čovjeku najvažnija stvar na svijetu. Da ljubavlju mijenjamo svoj i tuđi svijet. Djeca će znati.
Mnogi su sada sami. Neki doma, neki tko zna gdje. Nikome nije lako. Svi se bojimo. Bilo bi idealno da su obitelji na okupu, da možemo biti skupa kada se svijet pretvara u apokalipsu, da imamo dovoljnu zalihu snage i sabranosti, umjesto zalihe brašna i šećera. I iako ništa nije idealno, ja vjerujem da sve one koje su sada same imaju snage da odrade sve što trebaju, da budu alfe i omege za svoje obitelji, da ih nahrane, sačuvaju, utješe i razvesele. Ja vjerujem da svi oni koji su sada daleko od svojih obitelji imaju snagu da izdrže tu udaljenost koja je teža nego ikada. Da je zagrizu snažno zubima i poruče svojim obiteljima da oni to mogu. Oni to mogu! Mi to možemo! I vjerujem da će(mo) svi uskoro biti ujedinjeni u najdužem zagrljaju ikada. Zagrljaju koji liječi. Sretno nam svima!
