Jeste li ikad zamišljali kako izgleda ploveća grdosija, koja inače može primiti čak 5000 putnika i 1700 članova posade – gotovo potpuno prazna? Koronavirus paralizirao čitav svijet, a najdeblji kraj izvukao je turizam čiji velik dio otpada na kruzerska putovanja. Naime, u prošloj godini čak je 30 milijuna ljudi plovilo na svjetskim kruzerima. Sada je situacija u potpunosti drugačija, događa se nešto što nitko ni u najluđim snovima nije mogao zamisliti. A baš je tome svemu, po prvi put u svojoj šest godina dugoj pomorskoj karijeri, svjedočio i 32-godišnji Zadranin, Luka Peroš.
On je, naime, baš ove godine dobio posao na kruzeru. Dosad je plovio isključivo na tankerima i posljednje tri godine dogurao do Drugog časnika palube.
Kako izgleda jedan njegov dan na kruzeru na kojem se trenutno nalazi „samo“ 800 članova posade, kako se nose s cjelokupnom situacijom i što misli o oporavku ove grane otkrio nam je sam Luka koji se nalazi u Los Angelesu.
Kad si se ukrcao i koliko se posljednji ukrcaj razlikovao od prijašnjih?
– Na trenutni brod ukrcao sam se 2. veljače, tako da sam nekih tri mjeseca na brodu, a po ugovoru imam još 40 dana do kraja vijaža. Ovaj ukrcaj se mnogo razlikuje od prošlog, jer sam prvi put na kruzeru. Brod je veći, kako po duljini tako i po širini, ima 20 paluba što ga čini pravim plovećim resortom, na kojem ne baš fali sadržaja: tu su restorani svih svjetskih kuhinja, shopovi, bazeni, igraonice, wellness, teretane, zabavni centri, kazališta, barovi i noćni klubovi, karting arena, mini-golf… Uz poveći broj same posade, i socijalni život se potpuno razlikuje od onog na tankeru gdje je 23 člana posadom, dok ovdje, na kruzeru, plovite s čak preko sedamdeset različitih nacija, tako da se velik broj ljudi upozna u jako kratkom vremenu.
Kakva je situacija trenutno i što točno sad radiš na brodu? Kako izgleda tvoj jedan radni dan?
– Kao što je svima već vrlo jasno, trenutna situacija za kruzing industriju nikako nije povoljna zbog epidemije koronavirusa. Cijela je industrija kompletno stala, sve kompanije su ili vezale ili usidrile svoje brodove i iskrcali putnike. Kako svugdje vlada karantena i izolacija, tako i za nas vrijede propisi da do daljnjeg neće biti kružnih putovanja, a tako ni putnika. Dio posade se iskrcava i šalje svojim domovima, koliko je to moguće odnosno i koliko im dostupni letovi. Najteže je u ovim trenucima višak posade poslati svojim domovima zbog nedostatka letova, zatvorenih aerodroma i lokalnih vlasti raznih zemalja. Tako da kompanije, uključujući i moju, ulažu velike napore da se izvuče maksimum iz svega, i da se svi vrate na posao uskoro. Svi oni žele smanjiti troškove i svesti broj posade na brodovima na minimum i ostaviti samo one koji mogu sigurno operirati i održavati brod. Cijela situacija je zapravo dosta neizvjesna jer se propisi i informacije mijenjaju iz dana u dan, ma čak iz sata u sat!
Koliko je koronavirus promijenio način takvih putovanja vezano uz vas, posadu? Testirate li se često, smijete li uopće ići vani s broda? Koliko je stranaca trenutno s tobom, a koliko ima Hrvata?
– Kompletno se promijenilo. Nama nažalost ne preostaje ništa drugo nego pratiti naredbe kompanije i lokalnih vlasti o tome što smijemo, a što ne smijemo. Vani svakako ne smijemo, osim ako ne idemo doma (a ponekad ni to nije garancija). Na brod mogu samo osobe koje su potrebne doći. Ne testiramo se, ali se vodi detaljna higijena i prate se tjelesne temperature posade te su nam zabranjena veća okupljanja na jednom mjestu. Trenutno brojimo nekih 800 članova posade, dok smo prije samo mjesec dana bili u punom sastavu od 1700. Hrvata zasad na brodu ima šestero, uključujući i mene, i to je sve oficirski kadar.
Pratiš li situaciju u Hrvatskoj te znaš li kad i kako bi mogao kući?
– Pratim da, ali iskreno ne čitam toliko medije i portale, više dobivam informacije od drugih ljudi, što ovdje, što od doma. Naravno da svakodnevno komuniciram s familijom tako da vrlo brzo sve saznam, (hvala bogu na tehnologiji!) no meni je ipak najvažnije da su svi koje znam u ovom trenutku zdravi. Možda ispada kako je nama bolje na brodu nego ljudima na kopnu, zaštićeniji smo od vanjskih utjecaja. Ali, s druge strane, nije baš tako jer mi uopće ne znamo kad bi mogli doma i hoćemo li uopće smjeti?! A i kad dođemo jednom doma, hoćemo li morati u karantenu na određeno vrijeme iako nismo bili s nikim zaraženim u kontaktu? Onda slijedi još jedno važno pitanje, pitanje povratka na brod odnosno na posao o kojem svi ovisimo… Nije lako, ali vidit ćemo sve s vremenom. Partit ćemo upute.
Tvoja poruka za kraj?
– Jednostavnom, koliko god bilo teško, smatram svi skupa, i mi na moru i ljudi na kopnu, trebamo ostati što pozitivniji te gledati na ovu cijelu situaciju na najbolji mogući način kako bi je što prije zaustavili. Moramo misliti i na sebe ali i na druge, ne dovoditi nikoga u opasnost. Vrijeme će pokazati sve, a ja se toplo nadam da će ovo zlo, kad moram tako reci, brzo stati, da se moj posao i svačiji u svijetu vrati u normalu te da nastavimo s našim svakodnevicama kao i prije. Veliki pozdrav svim kolegama pomorcima, Vama u režiji i mojima doma iz sunčanog Los Angelesa!
