Pomorci su bili vijest nekoliko dana, tek onoliko koliko je bilo potrebno da se gledanost određenih natpisa zamijeni nekim zvučnijim. Već neko vrijeme traje taj trend čitanosti senzacionalizma i mediji trpaju naslove radi njih samih, odavno odbacivši bilo kakvu etiku ili smislenost. Ulogu koju bi pisana riječ trebala imati u svijetu. Ili je to cijeli svijet otišao u sasvim pogrešnom smjeru, pa je i sama potražnja upravo porasla samo za lakim, površnim i nimalo korisnim temama.
Iznimno nekolicine domaćih i stranih portala koji se bave isključivo pomorstvom, svi ostali su odjednom zaboravili da postoji taj jedan dio populacije koji ne prima humanitarne pomoći, nije u bijegu od totalitarnih režima, nije ugrožen, ali je sasvim stvaran i kao takav možda i po prvi puta zaziva za pomoć. Poziv u pomoć, debeli i veliki SOS poslan je a da se nitko nije niti trznuo. Nekoliko dana je nemogućnost povratka kući bila odlična vijest za popunjavanje gledanosti ili čitanosti, divna prilika da ljudi za koje smo zaboravili da postoje zavrte telefone i pitaju Kako si, ali sve je ostalo na tome. Ništa se nije desilo, promijenilo. Ili smo svi mi koji smo očiju uprtih u raznorazne organizacije samo naivni idioti koji su odavno (živeći očito predugo ovaj poziv) izgubili dodir sa stvarnošću. Ništa se nije dogodilo.
Moj suprug, na čuđenje naše proširene obitelji i prijatelja još uvijek ne može kući, kao i mnogi pomorci na njegovoj i ostalim kompanijama. Ugovor je već nekoliko puta istekao, obavijesti o povratku kući nema. Putnički su brodovi organizirali povratak kućama hotelskoj posadi i svi ostali, o kojima se rijetko govorilo, osim što im je kao u postapokaliptičnom romanu metalni glas s velikih ekrana zahvaljivao na strpljenju i pomoći u ovim teškim trenutcima, ostali su nekako izigrani (sami valjda od sebe) ne shvaćajući zašto i sada, kada su skoro svi „hotelci“ (koji su ironično trebali biti zahvalni jer su na brodu imali smještaj i hranu u vrijeme kada im je povratak kućama bio onemogućen) vraćeni svojim državama, oni i dalje drže svoje mjesto na brodu bez naznake smjene, kao kakvi grčki kipovi – osijedit će u tom hrabrom pokušaju da ostanu normalni dok se netko ne sjeti i njih.
Već mi je teško suosjećati s korporacijama koje drže svoj proizvod važnijim od ljudi koji su zaslužni što taj proizvod uopće postoji – tako i pomorske kompanije – uvijek je teret/putnik/usluga najvažnije i sasvim se kosi s njihovim praznim obećanjima o tome kako se na ljude (radnike) misli, kako su im zahvalni, kako se netko o njima brine. Brine li itko?! Ja sam cijelo vrijeme ove milenijske karantene zamišljala kako postoji negdje neki Mate koji ostaje do kasno u uredu i ne odlazi kući dok nije iscrpio zadnju ideju oko toga kako im pomoći, ali čini mi se da je Mate zaspao za stolom ili da je jednostavno ispario. Jer vrijeme ide, dani se guraju jedan za drugim, a pomorci koji bi trebali biti sretni jer rade, jer imaju krevet i topli obrok (posebna tema ti obroci, hrana na brodovima općenito, neću niti pokušati o tome govoriti jer jedno je neko kraće vrijeme jesti sve ono što ne bi trebao jesti, a sasvim je drugo jesti i malo i nekvalitetno više od pola godine – u vremenu kada je apsolutni hit zdrava hrana i kada je apsolutni imperativ da pomorac Mora biti zdrav (kako bi kvalitetno služio) kako bi se uopće i ukrcao – zaista je tema za sebe – možda i podjednako tužna kao i ova karantena), pomorci koji su izgleda otporni na bilo kakve fizičke i mentalne bolesti i stanja, pomorci koje ne muči roditeljska i ina odgovornost, nemaju nikakvih vijesti o tome kada će to njihovo sužanjstvo napokon prestati. Nitko ništa ne govori. Svaki dan sam sebi tupiš Strpi se, nešto će se riješiti, a ne rješava se ništa. Koliki su ti pomorci gorostasi, s kolikom točno snagom i kolikom samodisciplinom da mogu tako čekati i čekati i čekati ( a uz to i predano i savjesno i koncentrirano raditi), skoro da im njihov život nije toliko važan kao život kompanije za koju rade. Nije li to ultimativna pobjeda korporacija – gnjusna prijevara za kakvu smo mislili da je negdje daleko. Pored te činjenice, nameće se pitanje otpora – koliko su ljudi kao individue spremni pobuniti se protiv nečega što im nije nimalo ugodno i koliko su spremni žrtvovati svoju budućnost u nekoj od korporacija kako bi njima, a i drugima na posljetku, bilo bolje – utopijska ideja mnogih koja se utopila sama u sebi. Mnogi koji bi po meni sada i mogli nešto napraviti, stvarati pritisak i požurivati rješavanje pitanja smjena (koje je već u opasno crvenoj zoni), šute. Šute jer se boje za svoje radno mjesto. Danas je toliko poznato da ne smiješ ništa reći protiv poslodavca, jer ako se slučajno usudiš i kažeš, ne samo da ćeš izgubiti posao, izgubit ćeš i preporuke i bit ćeš jasno stigmatiziran za sve buduće potrage za poslom kao „onaj koji svojevoljno odlazi/onaj koji se buni pored divnih uvjeta/onaj koji pravi problem korporaciji koja ga je tako velikodušno primila u svoju obitelj/onaj koji je problematičan“. Svi koji bi mogli nešto reći, šute (a svi bi imali svašta za reći). Strah je nadvladao svaki razum i sada svi glume velike junake dok se mimoilaze po sablasno praznim brodovima i mole se u sebi da ostanu normalni, da im se napadi panike ne ocrtavaju na licima i da kada se javljaju svojim ženama uspiju hrabro reći „Mogu ja to, ne brini.“ Svi šute, a trebali bi vrištati.
Vijesti su pune politike, korupcije u svim dijelovima društva, nemira u dalekim državama, začinjenih s uputama i novim tragičnim senzacijama, propalom turizmu i prenapučenom zavodu za zapošljavanje. Apsurdno, iako epidemija nije gotova, nitko više ne nosi maske, ni rukavice, sve je otvoreno, ali djeca (neka) i dalje ne idu u školu i pomorci (neki) se i dalje ne vraćaju doma. Negdje se provukla debela greška. Hoće li je itko ispraviti, pitam se, danima.
