Najaviš se, dođeš, poškaklju te po nozdrvama i grlu, platiš 1506 kuna i odeš. Ne susrećeš se s rukavicama i maskama, osim ako ih nisi ponio. Okružen si ljudima, prvo na otvorenom, potom u zatvorenom.
Tako izgleda testiranje na covid-19 u Splitu, piše Index.hr.
Dvorište Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Splitsko-dalmatinske županije. Stepenice desno do zgrade na kojoj piše “Zdravstvena škola.” Na vratima isprintani bijeli papir sa strelicom koja upućuje da se na covid-19 testira iza zgrade. Na otvorenom, ispod pokrivala od bijele tkanine.
Novinari Index-a su zvali kako bi rezervirali termin, rečeno im je da svakako dođu prije devet, dotad se uzimaju uzorci. Oko 8:30 čeka barem dvadesetak ljudi. Većina s maskama.
Maskirano društvo uglavnom su mlađi stranci. A svi skupa pretežno pomorci. Za ukrcaj im trebaju potvrde da nisu zaraženi. Da bi ih dobili, moraju se testirati i platiti to zadovoljstvo. Osiguranje pokriva one kojima liječnik da uputnicu, a da biste je dobili, morate kašljati, imati temperaturu i liječničku sumnju na covid.
“Bija san se testirat prije deset dana. Triba san se ukrcat na brod, ali je odgođeno pa je test zastarija. Sad opet”, govori nam čovjek s brkovima. Na redu smo iza njega. Priča da su prije desetak dana ovi iz higijenskog – tako, naime, Splićani zovu NZJZ – svima dijelili maske. Sad masku ima onaj tko je donese. “Nalaz pošalju isti dan na mail”, govori Brko.
“Testiranje traje kratko, ali moraš ispunit formular s podacima. Danas samo jedan radi, daje formular i uzima uzorke”, objašnjava Brko.
“Zato je ovako sporo”, zaključuje tip sa šarenom maskom.
“Plaća se posli tamo u glavnoj zgradi”, informira brkati ponavljač.
“Ovi rade bolje od ijedne kladionice u gradu”, primjećuje mlađi ćelavi.
Dvadesetak minuta prije devet spušta se gospođa u bijelom. Doktorica ljubazno objašnjava da ih je malo previše, nije problem kad dođe 20 ljudi, ali jutros je pedesetak, evo sad će poslati kolegicu kao ispomoć, do večeri će biti testirani, govori.
Novinari Indexa su vidjeli doktoricu kako razgovara s grupom mlađih muškaraca s koferima. Pretpostavili su da im objašnjava vjerojatno isto što i njima, nakon čega se oni okreću i odlaze.
“Ovi idu na brod, a neće se testirat. Znan ovog jednog, jučer san ga vidija kod kapetanije, reka je da danas idu na brod”, čudi se gospodin sa šarenom maskom.
Uskoro stiže najavljena ispomoć. Umotana u plavi zaštitni ogrtač, s rukavicama, maskom i vizirom prolazi između ljudi u kratkim hlačama, bez maski i rukavica.
Ispomoć, naravno, ubrzava proces. Potpisnik uskoro stiže na red, zatiče muškog i ženskog člana medicinskog osoblja, oboje temeljito maskirani. On sjedi, ona stoji, dat ćete nam osobnu, on upisuje, ona traži da zabacim glavu, u lijevu, pa u desnu nosnicu uvlači nešto jako tanko do vrha nosa, prestane taman kad poškaklje i postane neugodno. To odloži, uzme nešto drugo, pa malo škaklja grlo. Gotovo. On pruža formular, treba napisati ime i prezime, broj mobitela i mail. Slijedi plaćanje u glavnoj zgradi.
U maloj čekaonici odmah na ulazu gura se dvadesetak ljudi. Novinari Indexa, testirani na covid, čekaju pred sobicom u kojoj gospođa bez maske, ali s rukavicama, naplaćuje, printa račune i lupa pečate NZJZ-a. Odmah pored red je onih koji ovamo, u skladu s višedesetljetnom tradicijom, donose uzorke urina, stolice i tome slično. Ako su dosad propustili neki virus, ovdje bi teško pobjegao.
Ispred njih je mlađi pomorac. Pet mjeseci bio na moru, tek se iskrcao, testira se da mirno može posjetiti svoje. Priča da se na aerodromima vodi računa o razmaku, na svakoj drugoj stolici ne smije se sjediti, “a avioni puni, čovik na čoviku”. Čini mu se da u drugim državama više svijeta nosi maske. Ćaskaju o virusu i pomorstvu, stižu na red, gospođi daju 1500 kuna, šest kuna nije problem, “ako imaju ok, ako nemaju ništa”.
Članak u cijelosti možete pročitati ovdje.
