U svemu i svačemu ljudi mogu biti prvi, samo ako se sjete dobre ideje, ali ako iza svega stoji pomno isplaniran projekt, litre znoja i snaga mišića, te nevjerojatna volja u ostvarenju cilja, biti prvi ima punog smisla, piše Slobodna Dalmacija.
I tako je Marko Kovač (33), magistar geografije, zaista prvi čovjek našeg planeta koji je u kajaku odveslao do svih hrvatskih svjetionika na Jadranu i tu mu titulu sada više nitko neće uzeti!
Usprkos svim sumnjama da će ovaj rođeni Zagrepčanin – a sada splitski građanin i neizlječivi zaljubljenik u samoću na moru i planinama – uopće uspjeti u ovoj misiji.
Akoštao je prije nekoliko dana na splitsku Matejušku gdje su ga dočekali prijatelji i cura, nakon preveslanih 1890 kilometara iliti 1020 morskih milja, što je ukupno 66 dana veslanja do 57 jadranskih svjetionika!
Za svoj projekt “Otočna odiseja – kamena svjetla” veslao je naš Putnik Lik, kako mu je kajakaški pseudonim, zimi i ljeti u tri etape, a ova posljednja bila je i najzahtjevnija, jer je plovio do “najpučinskijih” svjetionika na Palagruži, Sušcu, Stončici i Ražnju.
Petnaestodnevna, zadnja etapa trajala je dva tjedna, prešao je 340 kilometara (180 milja), ove zime Marko je veslao do 24 lanterne po Istri i Kvarneru, što je trajalo 24 dana i uknjižio je 480 kilometara (260 milja), a prva, prošlozimska etapa bila je ujedno i najopsežnija, kroz 41 dan veslanja prešao je 1070 kilometara (580) milja i takao je 32 lanterne u splitskom, dubrovačkom, šibenskom i zadarskom akvatoriju.
„Ne pere me neka velika euforija, ali moram priznati da sam ispunjen ponosom, plan je uspio i svakome bi to značilo. Naše je more kao stvoreno za kajakarenje, razdaljine između otoka i uvala na obali nisu velike i moj je najveći cilj bio dokazati kako možemo unedogled razvijati ovu aktivnost o kojoj se malo ovdje zna.
Uz to, Jadran je idealan za kajakaše jer su pola godine temperature mora iznad dvadeset stupnjeva što neće dovesti do pothlađivanja veslača ako se smoči, a to je ustvari i najveća opasnost ovog sporta.
Inače, kroz devet godina koliko se bavim time još se nikad nisam prevrnuo, ali nakon ove odiseje znam da to i nije najneugodnije što se može dovoditi.
Moj je najveći problem bio kad bih zimi u zoru ustao iz šatora i morao obući mokru robu, definitivno najneugodnije iskustvo“ – smije se Marko.
Pored upiranja u veslo Marko je svaki dan morao pratiti prognozu, planirao i na temelju iskustva odlučivao kad će veslati, a kada se odmarati. Prosječna brzina kajaka je 3,5 milje na sat, a više-manje držao ju je cijelo vrijeme. Jedini pratitelji kajakaša na otvorenom moru su vjetrovi: bura ne radi velike valove ali diže morsku prašinu pa je jako zeznuta dok jugo radi više valove i sporije se kreće, ali je toplije, dok je kiša prava gnjavaža.
Odmarao se spavajući i pripremajući hranu u šatoru, ponekad bi noćio u otočnim apartmanima, kod prijatelja, ljudi koje bi usput upoznao ili na svjetionicima, budući da je od “Plovputa” dobio posebnu dozvolu za pristup lanternama, a od Ministarstva mora pristanak da se može kajakom udaljavati više od petsto metara od obale.
Nije bez sličnih iskustava: s prijateljem Šimom Sučićem prije osam godina kajakom je izveslao Jadran od Raba do Koločepa, onako po dužini, ali ljeti i bez priše.
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
https://pomorac.hr/intervju/marko-kovac-ekspedicije-kajakom/
