“Kad sam prvi put zaplovio brodom Lošinjske plovidbe, kao 22-godišnji mladić, 1973. godine, na kojemu sam radio kao brodski električar, odlučio sam u prvoj luci kupiti souvenir” – govori o svojem neobičnom hobiju 68-godišnji Petar Rac iz Novigrada Podravskog.
U luci Pirej tako je kupio glineni vrč za pivo s motivom broda. Dok je plovio Velikom obalnom linijom, posjetio je većinu luka na Mediteranu i u svakoj kupio suvenir. Nakon godine dana prešao je u dubrovačku Atlantsku plovidbu koja je, za razliku od ranijih ruta, plovila svim morima svijeta. Tamo je ostao 6,5 godina, piše 24 sata.
“Sve je bilo sjajno. Od posade do plaće, ali sam se odlučio iskrcati jer sam zaradio dovoljno za kuću koju smo supruga i ja napravili bez kredita” – kaže. Najveći motiv bio je taj što ga sin nije poznavao te je prolaznike zvao – tata.
“To je bilo prijelomno jer sam želio biti uz obitelj” – pojašnjava Petar dok pokazuje dio kolekcije od tristotinjak glinenih vrčeva. Većina je pohranjena u kartonske kutije koje je odnio u klijet. Nakon što je renovira, sve će vrčeve i druge suvenire koje je donio sa svih kontinenata tamo izložiti.
Rad brodskog električara bio je jako zahtjevan. Nakon što bi se teret iskrcao, a ostali članovi posade imali koji dan za predah, Petar je morao popravljati dizalice – mijenjati četkice, spojeve, kolektore i vijke na motorima dizalica jer su se redovito kvarili.
“Nisam nikad išao doma jer sam vječito morao raditi na remontu, pa mi je supruga znala, dok sam bio u luci u Rijeci i Splitu, doći u posjet” – opisuje život mornara prije pola stoljeća.
U Indiji na “Marinu Držiću” je gledao pokop Indire Gandi, njihove predsjednice. Njezine posmrtne ostatke su položili na brodić koji je zatim zapaljen na rijeci Ganges u duhu njihove tradicije, a pepeo se “razlio” rijekom i otišao širom svijeta preko mora.
Nema kutka koji svojim okom nije dotakao. Od Rta Dobre Nade, pa do svih opasnijih mjesta na moru. Najduže su bili usidreni na brodu “Petka” u Nigerijskoj luci Lagosu, gdje su mjesecima čekali na istovar. To je kompaniji donijelo i veliku dobit, jer su lučke vlasti plaćale penale za svaki dan prekoračenja roka u kojem je trebalo robu iskrcati. Tamo se najeo za sva vremena egzotičnog voća, jer su s domaćinima mijenjali krpe za vreće kokosovih oraha, banana… I u to vrijeme bilo je pirata, ali su oni rijetko napadali veće brodove. No, unatoč tome često su se mogla vidjeti tijela kako plutaju. Petar je prošao i sve kanale. Od Sueskog, Panamskog, Kokinskog i Kilskog. S broda je zauvijek sišao 1980. godine u Kielu od kud se vratio kući za stalno.
Od svih zemalja najviše mu se dopala Kanada i Južnoafrička republika, ali je i pored ponuda da se skrasi u Kanadi ili u Dubrovniku zov ravne Podravine bio jači od svega.
Nakon skidanja s broda zaposlio se u koprivničkom Komunalcu. No ljubav prema glinenim vrčevima ni danas ne jenjava pa ima i seriju oslikanu podravskim motivima koje mu je napravio prijatelj Martin Šlabek. Jedino mu je žao što je ciglu s Kineskog zida koju je čuvao kao suvenir zabunom završila u otpadu, jer ukućani nisu znali njezino porijeklo, tako da će budući “muzej” biti uskraćen za jedan rijedak suvenir pomorca iz Podravine.
