Tridesetih godina prošlog stoljeća za talijansku ratnu mornaricu izgrađene su četiri krstarice koje je projektirao general Giuseppe Vian: Alberto da Giussano, Alberigo da Barbiano, Giovanni delle Bande Nere (izgrađen u Castellammare di Stabia) i Bartolomeo Colleoni.
Prema tadašnjim zahtjevima, a zbog mogućeg rata s Francuskom – hipotetskog budućeg neprijatelja – brodovi su bili projektirani da razvijaju veliku brzinu, dok je zanemarena njihova zaštita; piše Novi List. Podvodna zaštita nije postojala i zbog toga su sva četiri broda potopljena torpedima koji su eksplodirali ispod vodene linije!
Brodovi su klasificirani kao lake krstarice. Imali su dva dimnjaka i dva jarbola, hangar za smještaj dva hidroaviona tipa Cant 25 AR (kasnije IMAM Ro.43) koji su se katapultirali pramčanim mehanizmom tipa Magaldi koji je bio smješten na drugom mostu. Tu smješteni zrakoplov nije se mogao koristiti pri jače valovitom moru i – smetao je pramčanim topovima!
Bartolomeo Colleoni je izgrađen u Cantieri Ansaldo u Genovi, porinut je 21. prosinca 1930. i predan Regia Marina u veljači dvije godine kasnije. Deplasmanom pri punom teretu od 6,954 tona, bio je dug 169, širok 15,5 metara i imao gaz od 5,3 metra.
Pogon se sastojao od šest vodocjevnih kotlova tipa Yarrow-Ansaldo i dvije grupe turbina Belluzzo, snage 95.000 KS s brzinom od 37,0 čvorova. Zaštita, nedovoljna, sastojala se od čeličnih limova Terni od 20 mm vodoravno i 24 mm okomito do vodene linije. Ispod vodene linije nije bilo pojačanja.
Posada je brojala 19 časnika i 488 dočasnika i mornara. Među ovim posljednjima bilo je dosta njih iz naših krajeva.
Bartolomeo Colleoni je izvršio više misija kao pratnja parobroda; u listopadu 1936. otplovio je u Barcelonu u zaštitu Talijana za vrijeme španjolskog građanskog rata. Dvije godine kasnije poslan je u Kinu da zamijeni krstaricu Raimondo Montecuccoli.
Kada je izbio rat 1939. godine napadom Njemačke na Poljsku, brod je dobio naredbu da se vrati u domovinu. Od ulaska Italije u rat (deseti lipanj 1940.) do potonuća (19. srpnja) Colleoni je izvršio tri misije potrage neprijateljskih brodova; dvije misije zaštite konvoja (parobroda Esperia i motornog broda Victoria) te jednu misiju postavljanja minskog polja.
H.M.A.S Sydney isplovio je iz egipatske luke Aleksandrija s naredbom da podržava Drugu flotilu razarača u Egejskom moru. Flotila je imala zadaću da presreće talijanske brodove te provodi protupodmorničke akcije duž sjeverne obale Krete.
Bartolomeo Colleoni je 19. srpnja 1940., pod zapovjedništvom Umberta Novara (čin: capitano di vascello), isplovljava iz luke Tripoli prema luci grčkoj luci Leros zajedno s krstaricom Giovanni delle Bande Nere. Zapovjednik je divizijski admiral Ferdinando Casardi koji je ukrcan na Bande Nere.
Šest nautičkih milja od Capo Spada, sjevero-zapadnog rta otoka Krete, brodove presreću britanska krstarica i razarači.
Britanski brodovi su odmah otvorili vatru i, iako su imali topove od 120 mm u odnosu na 152 mm talijanskih brodova, a zbog nepostojanja okomite zaštite, H.M.S. Sydney je uspio pogoditi Bande Nere koji je reagirao otvorivši vatru, ali bez ikakva uspjeha.
Nakon oko sat vremena vatre, Colleoni je pogođen u strojarnicu i kormilo – ostao je nepomičan, ali je nastavio ispaljivati granate s topovima od 100 mm upravljani ručno zbog havarije. Bande Nere, uspio je pobjeći H.M.S. Sydneyu, koji je ostao bez municije, te se vratio u Benghazi.
Colleoni je ostao sam, i nepokretan, protiv britanskih brodova. Svi su ispaljivali granate prema njemu, a on je još uvijek odgovarao. Dobio je još jedan pogodak u strojarnicu i dim je napunio prostore ispod palube.
Pogođena su dva kotla što je uzrokovalo ispuštanje pregrijane pare iz glavnog parnog kolektora. Colleoni je bio u plamenu, ploveća podrtina, bez mogućnosti manevriranja, na nemilost valovima i stalnim britanskim pogocima.
Pramac je počeo tonuti kada ga je još jedna salva potpuno uništila. U 08.30 razarači H.M.S. Havack i H.M.S. Ilex dovršili su posao ispaljivanjem torpeda. Colleoni, već s morem na palubi, nagnuo se na lijevu stranu i nestao u Egejskom moru oko pet milja od Capo Spada (Kreta).
Ostala su zabilježena herojstva članova posade: Francesco Lapanse iz Vižinade (Istra) koji je zajedno s Giovannijem Agnesom na mostu uništio tajne dokumente unatoč vatri i stalnim pogotcima granata.
Nekoliko mornara odbilo je pomoć Britanaca i pokušali su plivajući doći do obližnjeg otočića. Nekoliko ih je uspjelo, a među onima koji nisu isplivali spominju se mornari Guglielmo Marek iz Pule i Marcello Varin iz Novigrada.
Operacija spašavanja britanskih razarača prestala je kada su se pojavili talijanski zrakoplovi, koji su na vrijeme obaviješteni o bitci, ali su stigli prekasno.
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
