Čini mi se da Yossarian plovi zajedno s njim ili je on postao Yossarian. „Uostalom mi vas ne možemo samo tako poslati kući …“ Situacija je neodoljivo podsjećala na Hellerov roman, čim bi se malo približio cilju, naišla bi nova prepreka. Svaki je put prepreka imala rješenje, ali nijednom se nije išlo u smjeru tog rješenja, nego bi se situacija odugovlačila. Uvijek se vraćalo unatrag. Službeni svijet vrsnih administratora, pravnika, meteorologa i inih poznavatelja stanja na kopnu, nebu i moru prezreli su svaki put našu nužnost da se krene doma. Vratili bi nas svako malo unatrag opravdavajući taj nemili povratak u prošlost vremenskim nepogodama, voljom državnih aparata, bdjenjem nad sigurnošću, uvjetovanošću i nužnošću slučajnih i nepoznatih bofora i ostalih fora. Svo to prenemaganje i opravdavanje, a u ime čega? Kvaka 22?
Na početku ovog mjeseca dobio je kartu za doma. To je bio trenutak kojeg sam čekala. Trenutak kada se probudim i ugledam među novim porukama onu s naslovom Karta. Morala sam sjesti prije nego sam je otvorila. Srce mi se preselilo u grlo. Taj trenutak bio je tako jasno olakšavajuć. Trenutak u kojem ti se čini da u sekundi zaboraviš sve strahove, nemoći, frustracije i muke prošlog stoljeća i samo se usidriš u mekoću sreće koja te ipak pronašla. Dobro je, ponavljaš sebi, dobro je, dolazi. Nakon nekoliko trenutaka kada se vratiš u stvarnost počinješ nanovo raditi protiv sebe i postavljaš si u rekordnom roku stotine pitanja koja mogu osujetiti tvoju radost. Bitka počinje. Kako naviru protivnička pitanja, tako ih obrana zaustavlja, ponavljajući kao mantru za obranu Dobro je, dolazi. Kada smo se taj dan kasnije čuli, prvo sam mu vrištala na uho, zajedno s Mulcem koji je skakao iza mojih leđa, a onda kako nije bilo reakcije, do nekog mlakog osmijeha, splasnuli smo oboje, kao kada vas netko u žaru neke histerije odalami snažnim šamarom kako biste „došli sebi“. Izrazi juvinalno pretjerane radosti nisu bili prihvatljivi jer činjenica da „imamo“ kartu nije značila puno u svijetu u kojem se okolnosti vezane za putovanja, zatvaranja i restrikcije svakodnevno mijenjaju. Postojalo je još mnogo toga što nam je moglo pomutiti sreću i zahtijevao se oprez u radovanju. Nisam znala da je to moguće. Radovati se oprezno, ali moguće je. Trebalo je smiriti nadanja i slike nanovog zajedničkog zagrljaja koji su svako malo probijale svijest nužnošću koja boli. U tim trenutcima u domaćim vijestima javljale su se vijesti o novim žarištima zaraze, o novim restrikcijama, o novim pravilima i novim prijedlozima koje je trebalo pratiti da se ne bi dogodilo nešto gore (gore? uvijek valjda ima gore?!) Brojke umrlih koje se svaki dan povećavaju kao u nekoj noćnoj mori budile su očaj manji od onoga kojeg je budila ravnodušnost s kojom se te brojke prate. Ta ravnodušnost prema ljudskim životima koji nestaju kao da je postala obrambena linija onih koji ne vjeruju da epidemija zaista postoji i onih koji koriste epidemiju kako bi još više ustrašili ustrašene i kako bi se provelo jedno skupno i velebno odumiranje. Ako više nemamo nikakvih osjećaja prema onima koji nestaju, kako da imamo osjećaje prema onima koji ostaju? Nastupilo je doba ravnodušnosti prema svemu što nije „budžet“, „senzacija“, „nalog“. U takvim okolnostima čekali smo da ništa ne omete taj jedan datum koji nam je djelovao kao svjetlo na kraju tunela. I u točnom trenutku kada sam se malkice opustila i promislila kako ništa od ovoga „ovdje“ možda i nije i neće utjecati na ono „tamo“, javlja mi da mu karte nema. Kako nema? Nema. Iz nekog nepoznatog razloga karta je nestala i opet smo bili na početku. Osjećaj bijedne poraženosti bio je ogavan. Moj suprug bio je u pravu, nisam trebala spustiti gard i radovati se nečemu što je izgledalo imaginarno (Kako nam se dogodilo da normalan povratak s posla kući izgleda imaginarno!?!). Trebala sam spartanski zauzdati emocije i misliti kako će tek godinama poslije doći kući kao kakav bradati Odisej, kako će period iščekivanja (sumanute navigacije koja to i nije) trajati do u nedogled. Trebala sam, ali nisam i sada sam plaćala cijenu bijednog okusa prevarenosti. Ne ja, nego mi. Kada sam ga kasnije vidjela na ekranu svog mobitela, vidjela sam borbu. Možda najjasnije od početka cijele ove zatvorske priče. Borbu da se ne poludi. Da se ostane pribran, miran, čitav. Borbu da se ne porazbija sve oko sebe, baci s palube i vrišti dok ti glasnice ne popucaju. Titanski sukob očaja i nade koja je umorna. Sukob proturječnih misli koje su iscrpile sve mogućnosti. Ponavljala sam „Bit će dobro, riješit će se, vidjet ćeš…“ iako su mi riječi zvučale zaista prazne i neuvjerljive. Pokušaj da ostanem pozitivna i bodrim bio je smiješan. Nisam više znala kako se boriti s nečim što su neki i dalje nazivali normalnom plovidbom ili dokazom ultimativne muškosti asketskim izdržavanjem nebrojeno mjesečne plovidbe kojoj se ne nazire kraja. Ovo plutanje nije plovidba. Ovakav način života nije izbor, ovo je nametnuti zatvor koji se ne može opravdati jadnim dokazima muške izdržljivosti, snage ili zdravim razumom. Suludo je da su nas profiti kompanija i nebrige i sporost državnih aparata dovele samo do toga da jedni druge vrijeđamo odmjeravajući si muškost načinom izdržavanja ove zatvorske kazne ili pak ženskost količinom kvalitetne zaposlenosti dok traje bezumno čekanje. Oni na brodovima reže na one koji su doma. Oni doma smiju se onima na brodu. Oni na mostu ne pričaju s onima u stroju. Oni svijetli ne vide one tamnije supatnike, računajući da njima nije isto teško. Oni s crticama po ramenima ne vide pak nikoga. One koje rade ismijavaju beskorisnost onih čekalice koje ne rade. One s nekoliko djece omalovažavaju život (i čekanje) onih s jednim ili nijednim djetetom. Natjecanje „Tko je najveći patnik“ je u punom zamahu. Običnost je prezrena umišljenom i nestvarnom nazovi korisnošću. Nitko nikoga ne vidi, ne čuje, a svi su slomljeni. Jedina radost javlja se po kakvom snažnijem potonuću brata (ili sestre) po moru (ili kopnu). Osjećajima (nestvarne) nadmoći opravdavaju se plošnosti stupidnim samouvjeravanjem „Neće se to meni desiti“. Život pokazuje srednji prst nadmeno se cereći „Događa se svima“.
Dobio je novu kartu nakon nekoliko dana. Ovu smo primili sa zadrškom. Dobro su nas naučili. Iako se svatko od našeg malog kolektiva u sebi i potiho nadao kako ćemo za koji dan ipak biti skupa, bili smo odmjereni u iskazima radosti, samo se smješkajući ili šuteći u pravilnim intervalima. Koji dan prije polaska na taj sada već epski povratak doma, meteorolozi se kao u kakvim grčkim tragedijama upliću u našu morsku priču i prognoziraju razarajuće uragane koji prijete srušiti sve ispred sebe. Treba se bježati od bofora koji će možda biti divlji i razorni, nema povratka kopnu dok se ne umire. Onda možda možemo razmišljati o novoj karti za doma. Do tada, vraćeni ponovno unatrag, kao u kakvom premotavanju filma koji nam se baš više i ne gleda, uzmičemo bez mogućnosti ikakvog drugog rješenja. Gledamo kako bofori i nisu bili tako divlji kako se mislilo (malo su se poigrali s nama – smije li se igdje itko?), ali kako bi se sačuvali ne postavljamo dalje pitanja, već otpuhani nešto južnije od cilja, čekamo i dalje, zamišljajući mistično kopno i Yossarianov bijeg u Švedsku.
