U žaru devedesetih koje je obilježio rat, privatizacija, te želja za neovisnošću i cjelovitošću, rodile su se dvije krucijalne ideje koje se danas prikazuju kao hrvatski mega-projekti za 21. stoljeće. Jedna od tih ideja je Pelješki most koji će spojiti dva dijela Republike Hrvatske za impresivnih 526 000 000 eura, a druga krucijalna ideja je LNG terminal na otoku Krku koji bi, prema riječima hrvatskih vladajućih garnitura, trebao Hrvatsku ucrtati na energetsku kartu Europe, te će to ucrtavanje koštati 234 000 000 eura.
Republika Hrvatska je za izgradnju terminala dobila punu podršku Sjedinjenih Američkih Država koje u planu imaju dobivati plin iz škriljevaca, te ga transportirati u Europu nazivajući ga „plin slobode“ i poručujući Europljanima kako su ih prije sedamdeset i pet godina oslobodili od nacizma, a kako će ih sada osloboditi od ruskoga plina visoke cijene. Koliko je to uistinu ostvarivo, najveće je pitanje koje potrošače plina u Europi zanima jer je iscrpak plina iz škriljevaca svega petnaest posto uz znatno složeniju tehnologiju nego li iz klasičnih bušotina gdje je iscrpak čak četiri puta veći, odnosno u iznosu šezdeset postotnih poena.
Europa je ovisna o uvozu plina, pa tako 37% europskih potreba zadovoljava plin uvezen iz Rusije, dok je u granicama Europske Unije ta brojka još veća i iznosi 44%. Završetkom gradnje fatalnog plinovoda „Sjeverni tok 2“, te brojke će porasti, pa će tako na bazi europskog kontinenta ruski plin snabdijevati preko četrdeset, a u granicama Unije gotovo pedeset posto potreba. Usprkos američkim obećanjima o jeftinu plinu, ukapljeni plin ne može cijenom transporta parirati plinovodu i zato je SAD odlučno bio protiv trase „Sjeverni tok 2“. Da svi žele jeftini plin iz Rusije, dokaz je i popis ulagača u „Sjeverni tok 2“, a na njemu su britansko-nizozemski Royal Dutch Shell, njemački Uniper i Wintershall, francuski ENGIE, te austrijski OMV. Svih pet društava sudjeluje u izgradnji s ulozima od 950 000 000 eura, što daje polovicu potrebnih sredstava, dok je drugu polovicu na sebe preuzeo Gazprom i u izgradnju investirao 4,75 milijardi eura. To daje ukupnu sumu od 9,5 milijardi eura za 1230 kilometara plinovoda Baltičkim morem koji će smanjiti ovisnost Rusije o transportu preko Poljske i Ukrajine jer je u izgradnji i trasa EUGAL, čime bi se plin iz Njemačke preko Češke spustio u srce Europe. Da to ne bi bilo sve, u planu je i „Sjeverni tok 3“, no o njemu se još uvijek pretjerano ne špekulira zbog izrazitog podizanja tenzija na relaciji Zapad-Istok, no polaganjem i trećeg seta plinovoda u Baltičkom moru, Ruska Federacija bi stavila točku na i u pogledu monopola opskrbe Europe ovim energentom.
Kao i ostatak Europe, i Hrvatska je ovisna o ruskom plinu, te godišnje uveze 2,04 milijarde prostornih metara plina iz Rusije, čime uz svoja plinska polja, kojih je 27, pokriva svoje potrebe. Usporedbe radi, Njemačka uveze 58,5 milijardi kubnih metara plina, a Slovačka, koja ima nešto više stanovnika nego li Hrvatska, troši čak 5,8 milijardi metara kubnih ruskoga plina. Hrvatska manju potrošnju može zahvaliti i povoljnom geografskom položaju, ali i mizernoj industriji, te lošem standardu. Iako kupuje ruski plin, glavne trase ruskih plinovoda su zaobišle Hrvatsku, baš kao što će ju zaobići i buduće trase europskih plinovoda. Hrvatska je čak u nedalekoj prošlosti bila pred rješenjem svojih plinskih problema snabdijevanjem iz zemalja sjeverne Afrike po povoljnoj cijeni uz transport plinovodom preko Italije, ali je taj projekt obustavljen. Hrvatsku je, također, zaobišao i Trans-Jadranski plinovod koji dovodi jeftini plin iz Azerbajdžana, no njegov kapacitet je svega 10% od kapaciteta plinovoda „Bratstvo“ koji prema središnjoj Europi dolazi iz pravca Rusije. Ali to nije sve – Hrvatsku će zaobići i novi „Mediteranski tok“ koji bi trebao plin iz područja istočnog Mediterana slati prema Italiji i ostatku Europe jer se upravo taj dio smatra jednim od najvećih ležišta prirodnoga plina, te će eksploatacija iz krajnjeg istočnog Mediterana biti vrlo unosan posao u skoroj budućnosti. Tako je Hrvatska propustila čak četiri prilike da se ucrta na energetsku kartu Europe, ali će se ipak pokušati ucrtati sa svojim LNG terminalom na Krku godišnjeg kapaciteta 2,6 milijardi prostornih metara, što u usporedbi s plinovodom „Bratstvo“ od 100 milijardi kubnih metara, „Sjevernim tokom 1“ od 27,5 milijardi i Yamalom s 33 milijarde kubika zvuči kao kutija šibica naspram palete drva.
LNG terminal na otoku Krku aktualna je tema već preko dvadeset godina. U prvom naletu je ocijenjen negativno, da bi u drugom naletu bio uzdignut do nebesa. U prostorni plan Primorsko-goranske županije ulazi 2013. godine, a izgradnju upravo dovršavaju tvrtke Pomgrad i GP Krk. LNG terminal na Krku će zapravo biti plutajući terminal kakvih je još samo nekoliko u Europi i koji rade ispod granica održivosti. Usprkos tome, kapaciteti LNG-a Krk su u potpunosti zakupljeni u sljedeće tri godine što će donijeti prihode od oko 100 000 000 eura, odnosno oko trećine samoga ulaganja, no prava dobit znat će se tek nakon završetka buduće financijske godine, koja će ujedno biti i prva poslovna godina LNG-a Krk. Terminal će s prvim danom 2021. započeti s prvom fazom svoga poslovanja, dok se u drugoj fazi planira prijeći na kopneni terminal kapaciteta pet milijardi kubnih metara, te u trećoj fazi na dvanaest milijardi prostornih metara. LNG terminalom u izgradnji upravlja, a i upravljat će nakon svečanog sječenja vrpce, tvrtka LNG Hrvatska.
LNG Hrvatska je tvrtka koja je u početku mijenjala direktore kao školski razred redare, da bi u travnju 2018. s čelnoga mjesta bio smijenjen Goran Frančić, a njegovo mjesto zauzela Barbara Dorić. Ona je svojedobno uvjeravala hrvatske građane kako je upravo LNG Krk ono što će Hrvatsku učiniti bitnim faktorom u regiji, ali i u cijeloj Europi. Od 2014. do 2018., Dorić je radila kao šefica Agencije za ugljikovodike, da bi nakon toga prešla na mjesto direktorice LNG Hrvatska, te u konačnici u ožujku tekuće godine ušla u Upravu INA-e kao predstavnica države, i to uz Darka Markotića i Niku Dalića, supruga bivše ministrice u prethodnoj Vladi Andreja Plenkovića. Umjesto nje, na čelo LNG-a Hrvatska je zasjeo Hrvoje Krhen, nekadašnji obnašatelj funkcija tehničkog direktora, te direktora za razvoj i investicije u Plinacro-u. Zanimljivo je i da je rok predaje dokumentacije na natječaj za direktora LNG-a Hrvatska bio 23. ožujak, a da su već 25. ožujka obavljeni razgovori sa svih sedamnaest kandidata koji su se na natječaj javili. Krhen je u rekordnom roku izabran na mjesto tehničkog direktora LNGH-a, te su mu na pleća pali nedovršeni poslovi Barbare Dorić.
Usprkos pomalo i beznadnoj situaciji, svi kapaciteti LNG-a Krk su zakupljeni već do polovice lipnja, a u zakupu HEP-u i INA-i su pomogli MET Croatian Energy Trade i MFGK Croatia u vlasništvu mađarskog MVM-a, te katarski Powerglobe LLC uz činjenicu da je katarski ukapljeni plin trenutno najjeftiniji na tržištu. Da bi plutajući terminal mogao uopće funkcionirati, pobrinut će se tvrtka Golar koja je dobila posao prenamjene LNG tankera u FSRU brod vrijedan 159,6 milijuna eura. Naime, prenamjena je već u tijeku, a riječ je o brodu za prijevoz ukapljenoga plina Golar Viking. Uz Golar, na natječaj su se još javili i Mitsui O.S.K. Lines, te Maran Gas. Golar je tvrtka koja je zapravo osnovana u Norveškoj, a grupacija Golar LNG od 2001. godine posluje na Bermudskim otocima. Dvije petine posade na Vikingu su Hrvati, a kada brod dođe u Omišalj, svi članovi posade bit će iz Republike Hrvatske. Bit će to velik dan za Golar i hrvatske pomorce na njemu, ali istu radost ne dijele i stanovnici Omišlja kojima je terminal praktički – ispred nosa.
Najžustrija zagovornica zabrane izgradnje bilo kakvog LNG terminala na Krku bila je načelnica Općine Omišalj, Mirela Ahmetović. Njoj se, kao ni stanovnicima Omišlja, nije svidjelo to što se dozvoljava zagrijavanje mora od jednoga stupnja Celzijeva u krugu dvjesto metara od plutajućeg terminala, kao ni pranje postrojenja klorom koji ubija sav živi svijet u moru. Upravo to se dogodilo u talijanskom gradu Porto Viro gdje je klor doveo do nestanka planktona, te uništenja ribljih jajašaca i potpunog izostanka hranjivih tvari u vodi. Klor se u LNG terminalu na Krku navodno neće koristiti, a blago zagrijavanje mora oko FSRU broda bit će neizbježno jer postrojenje uzima more, zagrijava ga i podiže temperaturu plina kako bi on bio spreman za transport cijevima. Stanovnici Omišlja se ipak na kraju nisu uspjeli izboriti za prestanak gradnje LNG terminala, a Mirela Ahmetović je postala saborska zastupnica zamijenivši Romanu Jerković koja je osvojila mandat u Europskom parlamentu na nedavnim izborima. Od najavljenih silnih prihoda terminala, Općina Omišalj dobivat će tek skromnu svotu od 400 000 kuna godišnje kroz sljedećih dvadeset i pet godina.
Da bi sve bilo fer i pošteno, Hrvatski Sabor je na sjednici u lipnju 2018. usvojio takozvani „LEX LNG“ koji u potpunosti opravdava gradnju terminala za ukapljeni plin u uvali do jednoga turističkoga mjesta, te hrvatskim građanima nameće i svojevrsni porez, odnosno famoznu SOS naknadu od 35 hrvatskih kuna per capita ako terminal bude poslovao ispod razine održivosti, a to je 1,1 milijarda prostornih metara zakupa. Zakon je usvojen uz 77 ruku ZA, 25 PROTIV, te nekoliko zastupnika izvan glavne dvorane Hrvatskoga Visokoga Doma, a to su bili zastupnici MOST-a, nezavisni Marin Škibola, bivši članovi Socijaldemokratske Partije – Mirando Mrsić i Zdravko Ronko, kao i dva Ivana – Pernar i Lovrinović. Podnijeto je tada čak 380 amandmana od kojih je svih 380 odbijeno.
Plin bi 2030. godine trebao postati drugi svjetski energent, te time zbaciti ugljen na treće mjesto. Prvo mjesto će držati nafta još najmanje dvadeset godina, a svjetski stručnjaci predviđaju da će 2050. i dalje 47% brodova koristiti naftu kao pogonsko gorivo, a da će plin biti na drugo mjestu, te da će ga koristiti 32% brodova za pogon svojih propulzijskih sustava. Na biogorivo i električnu energiju bi tada trebala biti pokretana petina plovila na svjetskim morima. Upravo zato je plan krčkog LNG terminala prelazak na kopneni sustav u drugoj fazi jer ovakav, plutajući terminal, ne može vršiti uslugu bunkeringa brodovima koji će biti pokretani na prirodni plin. Stoga je plan hrvatskog pomorstva podići Luku Rijeka na višu razinu, od Omišlja napraviti pravi mali energetski raj, te osiguravati brodovima s pogonom na plin njihovo gorivo. Plan bi zvučao odlično da i Luka Koper nije dobila dozvolu od europskih vlasti za plan i razradu projekta LNG terminala za bunkering, a već i ovako bilježi veći promet nego li sve hrvatske luke zajedno.
Za Hrvatsku bi bilo nužno da provede do kraja istraživanja i da konačnu procjenu potencijala ugljikovodika na vlastitu tlu, ako želi biti energetski neovisna. Energetska neovisnost donosi i energetsku sigurnost koju nije moguće temeljiti na tuđoj energetskoj moći, odnosno uvoznim energentima. Hrvatska energiju treba, ali ju i ima, no nije ju iskoristila i radije pribjegava rješenjima izvana i savjetima trećih osoba nego li vlastitim zaključcima. Jedan od najvećih problema je što se u Republici Hrvatskoj nikoga ništa ne tiče, sve do prelaska one linije nakon koje povratka nema, a čak četvrtina stanovništva živi na rubu siromaštva. Treba li građanima takve platne moći bilo kakav plin osim onog najjeftinijeg i koga Hrvatska planira opskrbljivati plinom preko LNG terminala na Krku znajući da su bez plinskih pravaca u okruženju jedino Crna Gora, te Bosna i Hercegovina? Valja imati na umu da se Crnoj Gori jednostavnije spojiti na liniju Trans-Jadranskog plinovoda, kao i da će se bar polovica BiH željeti spojiti na srpsku granu ruskog plinovoda. Iz takvoga stanja da se zaključiti da LNG terminal na Krku i nije toliki mega-unosni projekt koji će Hrvatsku dignuti u nebesa, baš kao ni Pelješki most. Također, nameće se pitanje i tko će ići u Omišalj po pogonsko gorivo ako ga ima u Trstu i Kopru, a pristup tim lukama je duplo jednostavniji.
I dok američki stručnjaci tvrde da će LNG biti pun pogodak za Hrvatsku, te preko katarskog Powerglobe-a ulaze u zakup kapaciteta na Krku, šefovi ruske energetike tvrde da nitko ne može toliko oboriti cijenu koliko ju oni mogu spustiti. Upravo zato pitanje energetike nije samo pitanje količine i cijene energenata, već je to veliko ekonomsko, ali i političko pitanje, odnosno jedan strateški izazov sukoba modernih geopolitika. Ne pokušavaju Rusi i Amerikanci opskrbiti hrvatske građane svojim plinom jer ih vole, već jer imaju interesa. U svijetu kapitala nema mjesta za ljubav, osim za ljubav prema kapitalu. Mnogi političari najavljuju „moguće pojeftinjenje plina“, što nužno ne znači da će on stvarno pojeftiniti. Ako i pojeftini, država će morati povećati neke druge trošarine da bi kompenzirala gubitke, posebice u vremenima krize izazvane pandemijom. Jedan od mogućih scenarija je da, uz robe široke potrošnje, poskupi i cijena električne energije kao neizostavnog faktora sezone grijanja uz činjenicu da petina hrvatskih državljana nema dovoljno novca za grijanje u jesenskim i zimskim mjesecima. Shodno svemu navedenom, LNG Krk i nije tolika tempirana i ekološka bomba, ali je pitanje koliko će i komu biti isplativ, te zašto se Hrvatska nije odlučila za apsolutno čistu energiju dostatnu za vlastite potrebe, već pokušava biti energetski lider zapadnog dijela Jugoistoka Europe s tuđim plinom uz svoje rashode.
