Branko Pavošević (58) iz Tenje ozlijeđen je u stravičnoj eksploziji u Bejrutu. Ispred bolnice je ležao među stotinama ranjenih, a za 24sata ispričao je svoje iskustvo
Podsjetimo, u luci glavnog libanonskoga grada eksplodiralo je skladište u kojemu se nalazilo gotovo 3000 tona amonijeva nitrata. Više od 200 ljudi je poginulo, a oko 200.000 je ostalo bez svog doma. Taj dio grada u eksploziji je sravnjen sa zemljom. Branko već 32 godine radi na brodu koji se taj dan nalazio ni 1000 metara od eksplozije. Na brodu je upravo završila večera.
Jedva su našli hitnu pomoć
– Kad završi večera, moj je posao iznijeti smeće iz kuhinje u kontejner koji se nalazi na kraju broda. Kad sam to obavio, vraćao sam se u nastambu broda i tad su se dogodile dvije manje eksplozije – priča nam Branko te dodaje kako je uslijedila i ona treća, veća eksplozija. Branko je primijetio kako nakon eksplozije nešto juri prema brodu te je brzo ušao u hodnik koji se nalazio u blizini.
Nažalost, metalna vrata nisu se dobro zatvorila iza njega i ostala su otvorena oko 15 centimetara. Kad je pritisak eksplozije udario u vrata, ona su se razbila. Od siline udarca pao u je nesvijest.
– Kad sam se probudio, bio sam naslonjen na zid. Glava mi je bila na podu, noge u zraku i nisam mogao disati. Pomoću lijeve ruke pokušavao sam opipati tijelo ne bih li uočio nekakvu ozljedu. Mislio sam kako sam tijekom eksplozije slomio rebra – priča Branko.
Hrabri pomorac je primijetio da desnu ruku i nogu ne može pomicati, a primijetio je i da mu krvari stopalo.
– Koljeno mi je bilo udareno pa zbog toga nisam mogao pomicati nogu. Kad sam pogledao u ruku, vidio sam kako mi je kost vani – objašnjava Branko, koji je nakon toga počeo dozivati pomoć. Kolege su ranjenog Branka ubrzo vidjeli. Morali su ga nositi preko drugog broda koji je bio vezan uz brod na kojemu su oni bili. Kad su izašli na cestu, na ulicama ih je dočekao kaos i nisu mogli dobiti hitnu.
‘Pomogao mi je neznanac’
– Ležao sam oko sat vremena na cesti krvareći bez anestezije, bez ičega. Ostao sam pribran. Dečki su u jednom trenutku prisilno zaustavili vozilo kako bi me prevezli u bolnicu. Jedan od njih krenuo je sa mnom kako bi mogao javiti u kojoj bolnici se nalazim, ali je vojska već opkolila luku i nitko osim ozlijeđenih nije mogao izaći. Tad sam ostao sam – opisuje nam što se dogodilo dalje Branko.
Kad je naposljetku stigao do bolnice, bio je samo jedan od stotina ranjenih u toj eksploziji. Poredali su ih ispred ulaza.
– Ležao sam na podu među ranjenim ljudima, djecom. Tad mi je prišao jedan čovjek i pitao me jesam li sam. Kad sam mu odgovorio potvrdno, rekao je da će on biti sa mnom – opisuje nam pomorac i nastavlja:
– Otišao mi je kupiti bocu vode i umio me od krvi. Konstantno me je gurao prema naprijed kako bi što prije ušao u bolnicu. Morao je otići, ali je potom u pomoć priskočio drugi čovjek. Sa sobom sam imao torbicu s dokumentima, novcima i mobitelom te sam ga zamolio da javi gospođi Franki Bojanović iz moje agencije iz Šibenika gdje se nalazim. Ističe kako je bilo i nesporazuma oko zdravstvenog osiguranja, ali je konzulat sve to brzo riješio.
– Kad sam došao u sobu i bio na oku nekom, već mi je nada porasla da će se nešto dogoditi. Ali bio sam u sve većim bolovima. Tek kasnije je došao doktor koji mi je dao morfij. Kasnije su me prebacili u drugu sobu. Tu su me oprali prvi put nakon što sam došao u bolnicu. Onda su me vodili na snimanje i nakon toga je uslijedila operacija koja je trajala četiri sata – kaže pomorac.
Njegova cijela obitelj bila je u šoku kad su čuli da je ozlijeđen jer nisu znali što se dogodilo. Kći Doroteja kaže nam da se u tim trenucima osjećala odvratno jer nisu mogli doći do njega.
– Nismo ništa previše znali i to je bilo najgore. U tim trenucima utjehu smo pronašli u molitvi – kaže Doroteja, kojoj je sad puno lakše kad je otac kod kuće.
Više fotografija i video pogledajte OVDJE
