Kapetan Igor Stipanović živio je u Sjedinjenim Državama, ali se ipak vratio u rodni kraj, i ondje se druži sa svojim prijateljima, ljubiteljima povijesti. Posjetila ih je Nikolina Gerek.
U Kostreni svaka druga kuća ima svoga pomorca. Čak i glavnu ulicu kolokvijalno zovu Aleja pomoraca. Bogatu pomorsku povijest Kostrenjana godinama proučava i bivši kapetan Igor Stipanović. Svi njegovi preci, brodovlasnici i kapetani, vezani su za more i Kostrenu. Uspomena pregršt, kako obiteljskih tako i osobnih.
– Kako je škrta bila zemlja, ljudi su se orijentirali na more, pogotovo muška populacija. Tako od 1550. su već išli na brodove, Zrinskih i plovili po Jadranu i Mediteranu, a 1700.godine i u 19. i 20.stoljeća i po cijelome svijetu – govori Igor. Od svih službenih godina na brodu, kapetanu Stipanoviću najdraža su putovanja uz obalu Afrike. Živio je i u SAD-u, ali vratio se rodnom kraju.
– Došao sam u Kostrenu na starinu i počela se razvijati ljubav prema pomorstvu, barkama, moru i odrastao sam..u Podurinju smo se kupali, bilo je tu barka, jarbola, jedara i tu se stvorila ljubav pa se počinjem zanimati za povijest obitelj, zainteresiralo me i opredijelio sam se za pisanje, vuklo me srce da stalno nešto crpim iz te moje Kostrene – pojašnjava.
Supruga Nada otisnula se ponekad na more sa svojim kapetanom, ne bi li umanjila bol stalnog čekanja.
– Ali bilo mi je predivno, cijeli svijet sam takoreći vidjela. Prekrasno, a da ne govorim, ne samo da sam ga vidjela, nego smo i izlazili vani, a to je ta mogućnost bila u ono vrijeme. Moram reći da si jako malo vremena prošla. Imala sam tu sreću – ističe.
Igoru je jednu od maketa broda darovao prijatelj, kapetan Branimir Šoić.
– Imao sam vremena jer smo znali biti, jednom prilikom smo na sidru ispred proveli 3 i pol mjeseca i u tih 3 i pol mjeseca sam skoro kompletirao jednu maketu – govori.
Obiteljski brod iz osamnaestog stoljeća poslužio je Branimiru kao ideja za izradu maketa, za koje je dobivao i priznanja.
– A zašto pomorac? Zato jer je sva moja familija, od pradjedova na ovamo su bili pomorci, zapovjednici, brodovlasnici u polovini 19.stoljeća pa i moji sinovi su nastavili tu tradiciju jer sam još od sonovne škole, kad bi me pitali što ću ja biti, ja bih rekao – a pomorac, kao i moj otac i moj djed, pradjed – objašnjava.
Pedeset godina braka s pomorcem njegovoj supruzi nije puno, jer more je utkano u Gordaninu obitelj.
– Došla sam iz pomorske familije, gdje mi je taj život poznat još od djetinjstav, od rođenja i postao mi je normalan. Koji put je bilo teško..jer on bi krenuo iz Rijeke do Japana i natrag i to je trajalo 6 mjeseci i tu i tamo bi nakon 3 mjeseca došlo neko pismo i ja sam već zaboravila što sam prije 3 mjeseca napisala. I da, vidim da nikako nije trebalo pisati da čekaš neki odgovor nego samo što je i kako je i što se događa doma – kaže Gordana.
I kako tvrdi ovaj bivši kapetan, više vrijedi jedan povratak nego sto odlazaka. Kostrenjani to dobro znaju.
