Kada su se sedamdesetih godina prošlog stoljeća, zbog sve strožih ekoloških propisa i skupe radne snage, počela zatvarati europska i američka rezališta, na scenu su uskočili Indija, Pakistan i Bangladeš.
Alang, grad na zapadnoj obali Indije, sa svojim blagim pješčanim obalama i velikom razlikom između plime i oseke pokazao se kao idealno mjesto za jedno takvo rezalište i postao je posljednja destinacija za oko osam tisuća brodova, piše Otvoreno more. Ubrzo su se uz rezališta počeli otvarati i dućani za prodaju stvari s tih brodova.
Lanci, elektroinstalacije, strojevi za pranje rublja i posuđa, drvenarija, namještaj, posuđe, posteljina, kabinska i salonska oprema… sve to se može naći u deset kilometara dugom nizu dućana čiji vlasnici tihom licitacijom otkupljuju inventar brodova koji čekaju da budu rastavljeni i izrezani. Tiha licitacija znači da vlasnici dućana, nakon što su razgledali brod, na komadu papira napišu koliko su spremni platiti za brodski inventar.
Posao dobro ide i kupaca ima jer, po riječima jednog od vlasnika dućana nedaleko od rezališta u Alangu: “Domaći proizvodi su jeftiniji, ali brodske stvari su strani proizvod napravljen da bude otporan na more i morski zrak. Zato traju dulje i zato ih oni koji to mogu sebi priuštiti rado kupuju”
Šibenskoj tvrtki ukraden brod vrijedan nekoliko desetaka tisuća kuna u Primoštenu
