O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Priča o jednom od najljepših leuta na Jadranu: Da bi Sandokan došao do mora trebalo je srušiti zid radionice i dvorišta

Muzej betinske brodogradnje čuva tradiciju i uspomene na iskusne kalafate i brodove koji su po porinuću, kao i ljudi, dobili svoju dušu. Jedan od njih je Sandokan, drveni leut, porinut 1978. godine. Da bi izašao iz radionice, trebalo je srušiti dio zida, a da bi izašao iz dvorišta na cestu trebalo je srušiti drugi zid, onaj dvorišni; piše Morski.hr. Prilično su se Betinjani namučili da ga dovedu do mora, a sve je to snimljeno i na filmu. Sandokan i nakon 42 godine još plovi.

Foto: Muzej betinske drvene brodogradnje

U zadnjim danima ovog ljeta Muzej betinske brodogradnje posjetili su Marino i Biserka Ivančić, naručitelji i prvi vlasnici leuta Sandokan. Sa sobom su u muzej donijeli i fotografije njegovog porinuća te davne 1978. godine. Sa sjetom pričaju o dogovoru o gradnji broda, idejama kojima su se vodili pri uređenju i meštru koji ga je izgradio. Brod je imao ugled. Kad su njime plovili po Jadranu svi su ga gledali i divili mu se, kažu.

Sandokana, leut dužine 8,53m, širine 2,90m, je napravio pok. Šime Jušić, betinski brodograditelj.

Foto: Muzej betinske drvene brodogradnje

Naručitelji su željeli tradicijski leut kakve su viđali po Betini i Murteru, ali osuvremenjen i drugačiji. Za Šimu su dobili preporuku, a vidjeli su i njegove ranije radove. Željeli su da vozi samo na motor i da bude crne boje, koja je bila rijetkost u to vrijeme.

Pričaju Marino i Biserka kako ih je više ljudi odgovaralo od te boje, ali se nisu dali. Za razliku od tadašnjih leuta koji su imali visoke stajaće kabine, Sandokan je imao nešto nižu, estetski prihvatljiviju kabinu, u kojoj se nije moglo stajati na nogama. Dali su ugraditi zaobljene prozorčiće. Brod je bio uređen za duži boravak na moru, s WC-om, kuhinjom, kabinom s pet ležajeva i dva pomoćna. Imao je radiostanicu, eho sonder, gumene rezervoare za vodu, Mercedes diesel motor s 4 cilindra (koji i danas radi).

Zanimljiva je priča, a dokumentirano je i slikama kako je izgledalo porinuće. Da bi Sandokan izašao iz radionice trebalo je srušiti dio zida, a da bi izašao iz dvorišta na cestu trebalo je srušiti drugi zid, onaj dvorišni. Gurali su ga cestom od Jušićeve radione do mora gdje ga je dizalica bacila u more. Podmetali su daske namazane lojem kako bi po njima klizio.

Foto: Muzej betinske drvene brodogradnje

Zbog nemogućnosti održavanja prodali su ga početkom devedesetih obitelji Španja, današnjem vlasniku, u Brodaricu. Zbog namjene – lova spužvi – novi vlasnik je napravio novu, višu kabinu i prilagodio ga radu. Sandokan i nakon 42 godine još plovi. A prvi vlasnici kažu da im danas ne prođe plovidbe, a da se ne sjete Sandokana.

 

 

 

 

 

Nosač stoke s 43 člana posade nestao nakon slanja poziva u pomoć

Muzej betinske brodogradnje čuva tradiciju i uspomene na iskusne kalafate i brodove koji su po porinuću, kao i ljudi, dobili svoju dušu. Jedan od njih je Sandokan, drveni leut, porinut 1978. godine. Da bi izašao iz radionice, trebalo je srušiti dio zida, a da bi izašao iz dvorišta na cestu trebalo je srušiti drugi zid, onaj dvorišni; piše Morski.hr. Prilično su se Betinjani namučili da ga dovedu do mora, a sve je to snimljeno i na filmu. Sandokan i nakon 42 godine još plovi.

Foto: Muzej betinske drvene brodogradnje

U zadnjim danima ovog ljeta Muzej betinske brodogradnje posjetili su Marino i Biserka Ivančić, naručitelji i prvi vlasnici leuta Sandokan. Sa sobom su u muzej donijeli i fotografije njegovog porinuća te davne 1978. godine. Sa sjetom pričaju o dogovoru o gradnji broda, idejama kojima su se vodili pri uređenju i meštru koji ga je izgradio. Brod je imao ugled. Kad su njime plovili po Jadranu svi su ga gledali i divili mu se, kažu.

Sandokana, leut dužine 8,53m, širine 2,90m, je napravio pok. Šime Jušić, betinski brodograditelj.

Foto: Muzej betinske drvene brodogradnje

Naručitelji su željeli tradicijski leut kakve su viđali po Betini i Murteru, ali osuvremenjen i drugačiji. Za Šimu su dobili preporuku, a vidjeli su i njegove ranije radove. Željeli su da vozi samo na motor i da bude crne boje, koja je bila rijetkost u to vrijeme.

Pričaju Marino i Biserka kako ih je više ljudi odgovaralo od te boje, ali se nisu dali. Za razliku od tadašnjih leuta koji su imali visoke stajaće kabine, Sandokan je imao nešto nižu, estetski prihvatljiviju kabinu, u kojoj se nije moglo stajati na nogama. Dali su ugraditi zaobljene prozorčiće. Brod je bio uređen za duži boravak na moru, s WC-om, kuhinjom, kabinom s pet ležajeva i dva pomoćna. Imao je radiostanicu, eho sonder, gumene rezervoare za vodu, Mercedes diesel motor s 4 cilindra (koji i danas radi).

Zanimljiva je priča, a dokumentirano je i slikama kako je izgledalo porinuće. Da bi Sandokan izašao iz radionice trebalo je srušiti dio zida, a da bi izašao iz dvorišta na cestu trebalo je srušiti drugi zid, onaj dvorišni. Gurali su ga cestom od Jušićeve radione do mora gdje ga je dizalica bacila u more. Podmetali su daske namazane lojem kako bi po njima klizio.

Foto: Muzej betinske drvene brodogradnje

Zbog nemogućnosti održavanja prodali su ga početkom devedesetih obitelji Španja, današnjem vlasniku, u Brodaricu. Zbog namjene – lova spužvi – novi vlasnik je napravio novu, višu kabinu i prilagodio ga radu. Sandokan i nakon 42 godine još plovi. A prvi vlasnici kažu da im danas ne prođe plovidbe, a da se ne sjete Sandokana.

 

 

 

 

 

Nosač stoke s 43 člana posade nestao nakon slanja poziva u pomoć