Kao što ne može slaba žena, tako niti slab muškarac ne može biti pomorac. Ne kaže se zalud da je to kruh sa sedam kora. U njemu sam uživala, obišla mnoge zemlje, učila, radila ono što volim. U mojem slučaju nije vrijedila izreka da je žena na brodu nesreća. Dapače, meni je život na moru donio samo lijepe trenutke, kaže Marica Njegovan (64) iz Rijeke, jedna od rijetkih žena u Europi koja je davnih ‘70-ih postala trećom časnicom palube.
Od sedam učenica koje su 1972. upisale tadašnju bakarsku Pomorsku školu, Marica je bila jedina koja je, nedugo nakon mature, s nepunih 20 godina, zaplovila legendarnom “Liburnijom”, gdje je 1977. položila poručnički ispit; piše 24sata.
„Kao djevojčica vječito sam s obitelji odlazila barkom na more plivati, skakati, loviti ribu… More je bilo naš život, s njim smo rasli. Kad sam u 8. razredu išla u obilazak škola tražeći opredjeljenje i u posjetu Pomorskoj školi u Bakru saznala da se i cure mogu upisati, odmah sam znala da je to – to. U mojem slučaju, posao je odabrao mene, a ne obrnuto, to je bio logičan slijed događaja uzimajući u obzir moju ljubav prema moru“ – prisjeća se svojedobna prva časnica “Bijele flote”, koja dolazi iz obitelji mnogobrojnih pomoraca podrijetlom iz kolijevke pomorstva – Boke kotorske.
Naime, njezin otac, stric, dva brata, dvoje djece i pokojni suprug, kojeg je također upoznala u Pomorskoj školi, bili su pomorci i pohađali istu školu u Bakru.
„Iako me podržavao, tata je sumnjao u moju ustrajnost, ali rekao je probaj pa vidi“ – kaže Marica i dodaje kako je tata brzo shvatio koliko je ustrajna i ozbiljna.
‘Makni se, ja ću to!’
Ipak, mislim da mu je sve leglo tek kad sam se zaposlila na Jadroliniji te smo dovezli brod na remont u ‘Viktor Lenac’, gdje je on radio kao kapetan porte. Ja sam, kao tadašnji kadet, bila zadužena da primim cimu. Kad me je otac ugledao, pritrčao je vičući: ‘Makni se, ja ću to!’. Pa smo se malo i pokačili jer mu nisam mogla objasniti da to tako ne ide i da mi se ne petlja u posao, smije se umirovljena Marica ističući kako su je muški kolege jako brzo prihvatili, mnogi gledali kao kćer ili sestru, ali svi tretirali jednako i odavali joj dužno poštovanje.
Plovila je, nastavlja, dok nije odlučila osnovati obitelj i roditi djecu.
„Danas žene rađaju i u četrdesetim godinama, ali tad se ‘žurilo’, da se ne ‘zakasni’. A djeca i plovidba se teško uklapaju. Odvojenost od familije je ono što u ovom poslu najteže pada. Čak i moj sin, baš zbog česte odvojenosti od oca, nije htio u nautiku, ali ipak, evo, danas plovi“ – prisjeća se umirovljenica, koja je i sama cijeli život ostala vezana uz more te nakon plovidbe (od 1982. do 2016. godine, kad je umirovljena) radila u upravi riječke Jadrolinije.
Na moru ostala bez muža
Borac po prirodi, Njegovan se u jednom poslu najdulje zadržala u svojstvu profesionalne povjerenice podružnice Sindikata pomoraca Hrvatske. Upravo je ona zaslužna za spomen-obilježje poginulim pomorcima koje je 2004. godine uređeno u holu zgrade Jadrolinije. Nažalost, ova hrabra i jaka žena i sama je proživjela gubitak voljene osobe na moru jer je upravo jedna od epizoda u njezinu životu, u kojemu je more imalo najznačajniju ulogu, trajno urezana u njezinu dušu, emocije i sjećanje na njezin život. Naime, suprug, koji je čitav život bio pomorac, dan prije 61. rođendana, doživio je tragičan moždani udar na brodu na jednoj od prekooceanskih plovidbi.
Danas je ova odvažna i hrabra žena predsjednica podružnice Sindikata umirovljenika Hrvatske, gdje i danas podupire žene koje osvajaju “muški teritorij”, organizirajući mnoga “pomorska” događanja, radionice, izložbe i sl. Svoje slobodno vrijeme najradije provodi uz svojih četvero unuka, u maloj barci, pecajući, kupajući se i skačući u more, baš kao što je i ona provela djetinjstvo puno predivnih priča. Uz to, peče im maštovite torte, koje su joj, zaključuje, baš zbog unuka postale tolika strast da ih sad spravlja i po narudžbi.
