Kad je ideja brodice potpuno razrađena u glavi protomeštra i sukladno tome čitava drvena građa pripravljena, sav alat pripremljen, naoštren i postavljen na odgovarajućem mjestu u radionici („baraci“) te određen racionalan prostor za gradnju („drvena baraka – „teza“ ili trajno natkriti otvoreni prostor izvan radionice), započinje se s njezinom gradnjom, standardnom- korčulanskom tehnologijom gradnje, razdijeljenom, najčešće, u deset faza; piše Gorgonija.
1.faza:
Najprije se pripremi mjesto gradnje te se, u tu svrhu, postavlja, stabilno na potkladama, temeljna greda („kantir“) koja će nositi čitavu brodicu tijekom gradnje i sa koje će se ona, na koncu, predati vodi i na koju će se, kao prvi konstrukcijski element, „položiti“ kobilica („kolumba“) na kojoj je već postavljena zaštitna drvena obloga na dnu („šjoleta“). Kobilica se, potom, spaja sa statvama pramca i krme („ašte od prove i krme“) što čini hrbat broda, t.j. osnovu za čitavu daljnju gradnju-slika 7. Nakon što se postavi i spoji hrbat brodice, on se pričvrsti tanjim gredicama („paletinama“), s kojima se, prethodno, postavlja u točno okomito-centrirani položaj („pjumbin“- „in pjombo“). Da bi i statve bile postavljene točno u okomicu na gredu kobilice, one se pričvrste u okomiti položaj s pomoću dvije poprečne daske („traverse od punta“) koje će tu okomitost, trajno osigurati za čitavo vrijeme gradnje. Za spajanje kobilice sa statvama („inćavanje“), koriste se različiti, već odavno provjereni spojevi („ključevi ili ćovi“), dovoljno sigurni za ovako odgovoran konstrukcijski spoj. Nekoliko takvih prikazano je na slici.
Nakon toga slijedi izrada „mezzalune-buške“, za svaku, točno određenu, brodicu, tj. primjenjuje se tipična korčulanska konstrukcijska metoda, s pomoću koje se, bez nacrta brodskih linija, točno odredi razmak i forma rebara, forma pramčane i krmene statve prema pronađenom gradivu u prirodi („što zakrivljenije-to bolje“), podizaj-kosina dna („stelana“ barka ili „pjateška“) te izbačaj („španat“), tj.kosina boka rebara prema liniji palube.
2. faza:
Kobilica se razdijeli na odgovarajući broj jednakih polja („kampi“) ovisno od veličine brodice, čime su određena međurebrena polja tj. razmaci na kojima će uslijediti postavljanje rebara („korbi“), što počinje postavljanjem („imboškavanjem“) dvaju „glavnih rebara“ („žaba“), tj. pramčanog i krmenog glavnog rebra – slika 5. Kako je teško pronaći u prirodi građu dovoljno savijenu za izradu rebara i ostalih zakrivljenih elemenata iz jednog dijela, rebra se obično izgrade iz tri (kod manjih) ili pet dijelova (kod većih brodica), tako da postoje gornji tj. bočni dijelovi rebara („capuli“) i donji dijelovi, tj. rebrenice („kalate“ i „lukoće“). Nakon toga slijedi postavljanje prethodno pripremljenih rebrenica i njihovih bočnih nastavaka, urađenih s pomoću pripremljenih šablona, također posebnim spojevima („ćovima“) za kobilicu, što je prikazano na slikama 5 i 6.
Na rebrenicama se, na donjem dijelu, bočno od središnje linije, s obje strane, izrežu četvrtasti ili poluokrugli otvori („skalopi“) veličine oko 2×2 cm, koji će služiti za slobodno protjecanje mora koje se nađe u brodici između rebrenica.
3. faza:
U ovoj fazi, slika 10, izvodi se postavljanje ostalih rebara prema pramcu i krmi („imboškadura“), a kad su sva rebra postavljena („korban“) na njih se odmah ucrta linija palube – razme („potegne tirada“), odnosno gornja linija završetaka rebara brodice i označi se („marka“) privremenim učvršćivanjem drvene letve i s unutarnje i vanjske strane. Kad je linija razme postavljena, ista se zabilježi na vrhovima rebara, s pomoću letve-ravnalice („staže“) te se označi linija završne platice vanjske oplate („tirada od cente“). Postavljanje preostalih rebara izvodi se od sredine prema pramcu i krmi postavljanjem najčešće 8 -12 rebara u srednjem dijelu brodice, koji se nazivaju središnjim rebrima („mezarija“), a zadnje račvasto rebro („izbodak“), izrađeno obično iz jednog komada drva, postavlja se u sami pramac ( ponekad i u krmu) i zove se, sukladno svom obliku, „V“ ili „U“ prvo rebro, što je posebno tražila većina vlasnika brodica radi veće čvrstoće pri udaru pramca i što je bila posebna osobenost korčulanskih brodograditelja.
4. faza:
Nakon što je kostur učvršćen sa svim elementima u točnoj poziciji, postavlja se unutarnja uzvojna proveza („verdžina“) – slika 11, zatim se svi elementi zaoble, a potom lijepo izglade i zaštite temeljnom bojom.
Kostur brodice se odmah „opaše“ drvenim letvama („maestrama“) u svrhu povezivanja rebara i to tako da se, prema konstrukcijskoj vodnoj liniji („peškaji“), postavi drveni graničnik („rasporak“), koji osigurava točan razmak rebara, što je posebno značajno kod postavljanja platica oplate. U gornjem dijelu rebro je, u pravilu, ravno, dok je učvrsna letva zakrivljena i uvijena. „Da bi sve ostalo u livelu, na svakoj se drugoj korbi postavljaju puntalići („kose podupore“) a na svako drugo rebro pizuni („odgovarajući utezi na konopu“), tj. dva komada drva iste duljine s brokom („čavlom“) na dnu i konopom – pjunbinom („viskom“), s pomoću kojih se sve stavi u pjunbin („u okomitost“) i pričvrsti dreto („ravno“) s puntalićima.“
5. faza:
Nakon što je postavljen i učvršćen kostur i sigurno postavljen u okomicu, započinje postavljanje platica oplate („madiri“), a najprije se postavlja prva dopalubna platica vanjske oplate („centa“- „reja“)– slika 12, kao jedna vrsta završnog voja, podbočena rebrima iznutra, a zatim slijedi drugi i treći, pa četvrti red („fil“) oplate, najviše do petog reda, s gornje strane.
6. faza:
U ovoj fazi nastavlja se oplatnjavanje brodice zatvaranjem kostura odozdo, tj. od strane kobilice. Najprije se postavlja prvi red oplate pri kobilici („picun“), pa drugi red („povišepicun“), i tako redom. Debljina platica oplate na uzvoju brodice je uvijek nešto veća i to približno za 2,5% (za duljine L=5m), a 3,5% (za duljine L=17m). Na samoj krmi se, na jednoj od platica oplate u prvom ili drugom redu od kobilice, s jedne strane izbuši rupa promjera oko 10-15 mm, koja se zatvori, s unutarnje strane, duljim drvenim hrastovim čepom („špinelom“), koji se vadi iz rupe samo kad je brodica na kraju (bojanje, popravak, preinaka), radi istjecanja preostale vode iz dna brodice. Kad je brodica potpuno zatvorena oplatom, postavljaju se, kao posljednji, krajnji komadi platica uz pramac i krmu, koji se vežu i zatvaraju brodicu uz statve („bragete“).. S unutarnje se strane postavljaju, nasuprot prve platice oplate do razine palube, jedna ispod druge, platice unutarnje oplate („kontracenta“ i „kontramadir“) u dva reda – slika 13. Drugi red unutarnje oplate („kontramadir“) ujedno služi i kao oslonac na koji se postavlja središnja klupa za sjedenje („banak“) kojih može biti, ovisno o duljini brodice i želji vlasnika i 2 do 3 te, potom, i sjedala ( „sidite“) na krmi. Ovime se konstrukcija brodice i dodatno učvrstila. U ovoj se fazi postavlja, ako je predviđen i vodoravni nastavak palube („šperun“) na pramcu, duljine od oko 80-100 cm, u svrhu lakšeg izlaženja iz brodice na stjenovitu obalu posebice noću, najčešće kod leuta i trajte. On se posebnim, okomitim, koljenom pričvrsti za pramčanu statvu („konj“) te bočnim koljenima (“brci“) za razmu, prema slici 12.
7. faza:
U ovoj fazi, slika 14, izvodi se zatvaranje brodice s palubne strane postavljanjem palube („škafa“), koja može biti predviđena ili na pramcu, ili na krmi, odnosno, na obje strane, ovisno o namjeni i tipu brodice.
Najprije se odredi duljina palube dijeljenjem otvora brodice, obično po pravilu jedne trećine, ovisno od tipa brodice te se postavlja prvi poprečni jači nosač ruba palube- okvirna sponja („katina“) koja se, po boku, podudara i veže s odgovarajućim rebrom. Potom se postavljaju palubne sponje („late“) prema pramcu i/ili krmi, također u istim razmacima kao što su postavljena i rebra i za njih se vežu. Konačno, postavlja se krajnji vezni element, koji spaja bokove brodice u samom pramcu ili krmi („zoja“), koji, kod malih brodica, ima predviđen otvor za vezivanje konopa, dok kod većih brodica to nije slučaj.
Zatim se na sponje, po duljini brodice, postavlja najprije centralni uzdužni nosač palube („kursija“), a potom, lijevo i desno, preostale platice („kuvertele“) palube te se, na kraju, postavlja i rubnjak, tj. uski bočni prolaz od pramčane do krmene palubice, koji s unutarnje strane ima i mali prag, koji služi u svrhu sprječavanja ulijevanja mora u unutrašnjost brodice („koridur“) te mala bočna ogradica na većoj palubici („partigeta“), koja će sprječavati klizanje mreže u more pri plovidbi na većim valovima. Ako brodica ima predviđen jarbol, koji se postavlja na jednoj trećini njezine duljine od pramca, onda se, umjesto okvirne sponje („katine“), često postavlja jači poprečni nosač („traštan“) koji je , kod nekih brodica, za 15-20 cm izbačen izvan vanjske oplate i može služiti i za izvlačenje na stjenovitu obalu, a učvršćen je za bok jačim vodoravnim koljenima („braculi“). On na sebi ima i otvor u središnjoj liniji brodice za uvlačenje i učvršćivanje donjeg dijela jarbola, koji se, na dnu, uvuče u četvrtasti izdubljeni drveni nosač, peta jarbola, („skaca“), koji se ubaci između rebara („inkaštra se između koraba“).
Ako je na brodici predviđena samo kraća paluba („pulma“), a namjerava se postaviti jarbol, onda se obavezno mora postaviti poprečni nosač („traštan“) na jednoj trećini duljine od pramca sa bočnim polukružnim otvorom za uvlačenje jarbola, a predvidi se i gvozdeni zatvarač jarbola („gola“) te, u dnu, također, izdubljeni drveni nosač u koji se utakne četvrtasta peta jarbola. Jarboli se po boku, od samog vrha, učvršćuju odgovarajućim čeličnim užadima – „sajlama“ („sartige“), koje su se, ranije, vezivale, najprije za drvene izdanke na boku broda, a danas za posebne metalne okove, postavljene u visini razme.
8. faza:
U ovoj fazi, slika 15, ugrađuju se otvori na palubi („purtele“). Za njihovo formiranje koriste se četvrtasti okviri („važulini“), koji se učvršćuju za palubu, na koje će se, kasnije, postaviti pokrov palubnog otvora („bukaporta“). Time su radovi na vanjskom dijelu brodice, praktično, završeni i prelazi se dovršavanje unutarnjih radova.
Najprije se, u pramac, postavi vodoravno ukrijepno koljeno („bracul“), koje spaja lijevu i desnu stranu pramca brodice, a na krmenom dijelu čak i dva ako je na krmi predviđeno zrcalo („kvadar“), u svrhu ukrućivanja zrcala za oba boka brodice. Na većim se brodicama, iznutra, po sredini, postavlja i kontrakobilica („parmežal“) koja se naslanja na rebrenice i sa debljim zašiljenim čavlima „pasajicama“) se veže s kobilicom. Da bi se podnice mogle točno postaviti u visinu kontrakobilice po boku, uz rebra, postave se unutarnja uzvojna proveza i platica unutarnje oplate („verđina“ i „sotoverđina“). Ugrađuju se, ako već nisu ranije postavljene i kontrastatve („kontraašte“) na pramcu i krmi, te postolje pogonskog stroja („plake“), ako je za brodicu predviđen unutarbrodski pogonski stroj.
9. faza:
U ovoj fazi, slika 16, izvode se radovi uljepšavanja i opremanja brodice. Po bokovima se postavlja rubnik, tj. zaobljena rubna letvica ( debljine i širine oko 2 cm) („pas“-„kordun“), po čitavom obodu, na 10 -12 cm ispod ruba razme. Ako je na pramcu paluba postavljaju se čak dvije rubne letvice u svrhu zaštite oplate od udara, jedna na samom rubu razme, a druga na oko 10 – 12 cm ispod ruba. Na pramčanu palubu se, na četverokutnom otvoru („purteli“) postavlja poklopac („bukaporta“), a na samom pramcu i krmi, lijevo i desno, postavljaju se izdanci, koji služe za vezivanje brodice („mankuli“).
Za manje brodice se, a u svrhu upiranja kraćih vesala („parića“), postavljaju drveni izboji („škarmi“), umetnuti u drvenu blazinicu– ležište vesala („škalamare“), dok se za veće brodice, sa duljim veslima, postavljaju povećani drveni izboji („palci“). S obzirom da su ribarice – „svićarice“ morale imati veća vesla, to se u blizini krme na kojoj će se veslati pri noćnom ribarenju, iz razloga povećanja prostora za zamah vesala jednom veslaču s oba vesla, u pravilu, postavljaju dvije poprečne gredice („jarmenice-furkade“), koje prelaze bok brodice s obje strane i do 80 cm te imaju na sebi, i s jedne i druge strane, ležišta za vesla („sohe“ ili „maškete“). Ukoliko nisu predviđene poprečne gredice za postavljanje velikih vesala, umjesto njih se mogu postaviti i dva rašljasta izbotka za umetanje struka vesla („sohe“ili „mašketa“).
Na manjim se, pomoćnim, brodicama, ravnijeg dna i niže kobilice, iz razloga da ne bi došlo do oštećenja oplate pri izvlačenju na ravnu obalu, ali i njezinog uspravnog pozicioniranja, često postavlja, na platicama oplate dna s vanjske strane, ispod vodne linije gaza, oblikovana drvena gredica sa svake strane, poput ljuljne kobilice („falsa – bočna kolumba“),. Na samom pramcu, ako je predviđeno, postavlja se i koso usmjerena drvena gredica – rukohvat („baštun“) uz pramčanu statvu, koji će služiti za pridržavanje ribara kod ukrcaja-iskrcaja preko vodoravnog pramčanog nastavka („šperuna“).
Ako je brodica predviđena i za noćni ribolov, onda su se, u ovoj fazi, postavlja na pramčanoj statvi i okov za umetanje nosača uređaja za svijetljenje („ferala“). Kod brodica ribarica – gajeta „falkuša“, („filuga“, „ofalkana gajeta“), slika 19, koje su Korčulani izrađivali za Vis i Komižu, duljine L = 8,5 12 m, a u svrhu mogućnosti sigurne plovidbe i ulova plave ribe na području udaljenog otoka Palagruže, izrađivali su se još i posebni, montažno – demontažni nastavci na vanjsku bočnu oplatu („falci“), koji su joj povećavali nadvođe za oko 60 cm i koji su bili lako skidljivi. Te su brodice, naime, imale na pramcu i krmi povišeni nastavak statve („karina“) za koju bi se pripravljeni nastavci učvršćivali, ali su se, posebnim spojem, povezivali i sa ostalim dijelom trupa kao i međusobno, u čvrsti i nepropusni spoj. Ovo je bilo savršeno rješenje za pučinske ribare, jer bi bez njih bilo preopasno ploviti manjim brodicama-ribaricama, posebice u povratku, nakon bogatog ulova s barilima usoljene ribe, teškim i po nekoliko tona, po različitim stanjima mora i vjetra.
Kod gajete „falkuše“ kraća palubica („pulma“) predviđena je na pramcu, a dulja („škaf“) na krmi te, kako je bila nešto veće duljine od ostalih brodica, na gajeti „ falkuši“ obavezno se ugrađivao centralni poprečni nosač („traštan“), uz trup povezan poprečnim bočnim koljenima („braculima“), najčešće izveden i kao bočni izvanbrodski produžetak središnje klupice („banka“) za učvršćivanje jarbola, postavljen u težištu brodice, s obzirom da taj produžetak izvan ruba vanjske oplate od 15-20 cm, može poslužiti i za privezivanje konopa s pomoću kojeg će se gajeta moći izvući-podići na stjenovitu obalu.
10. faza:
Dovršenje i opremanje trupa Kad je brodica sasvim dovršena, započinje čišćenje i priprema („puliškavanje“) dodirnih rubova – sljubnica platica vanjske oplate („kimenti“) da bi se mogli šuperiti („kalafatati“), tj. vodonepropusno popuniti snopovima kudjelje ili njihovim izvučenim vlaknima („stupa“), ili pak, pletenicama pamuka („bumbaka sfrkanog ka’ špag“) i posebnim alatom se utisnuti „na tvrdo“ u sljubnice platica oplate-slika 20.
Nakon toga se zatvaraju rubovi platica oplate i udubljenja glava čavala premazivanjem kitom („štukaju se“). Bolji brodograditelji udubljenja čavala zatvaraju drvenim čepovima, a prostorno uvinute platice vanjske oplate i izbočenja prema pramcu i krmi, koji slijede formu rebara, fino obrade, najprije turpijom za drvo („rašpom“), a potom brusnim papirom („kartom žmariljom-glaspapirom“) – slika 21.
Kad je fina obrada i čišćenje završeno, započinje zaštita trupa brodice završnim bojanjem i to:
– 1. sloj boje preko čitave brodice, iznutra i izvana,
– 2. sloj boje: čitava unutrašnjost i od palube do vodne linije gaza („peškaja“) i
– 3. sloj boje protiv obrastanja („koperpajn“) koji se nanese samo ispod linije gaza.
Iz estetskih razloga, bezbojnim lakom se posebno premaže, lijepo izglađena površina pramčane i krmene palubice, dok se područje vanjske oplate između dva rubnika, oboji, u pravilu, bojom različitom od boje brodice, kao i tanki pojas između uronjenog i izronjenog dijela brodice– tj. označi se („marka“) malo deblja konstrukcijska vodna linija (oko 5 cm).
Ranije, kad nije bilo većeg izbora zaštitnih boja, brodice su se zaštićivale katranom pomiješanim s borovom smolom–paklinom-pegulom („blak“), koji je štitio drveni trup brodice u dodiru s morem od crvotočine („biše“). Istovremeno se, prema posebnim iskustvenim parametrima, za brodicu s unutarnjim brodskim motorom, izradi jednolisno kormilo („timun“) koje na svom gornjem kraju ima otvoren četvrtasti otvor za uvlačenje lijepo oblikovanog ruda kormila („argole“). Naime, rudo se, kao i kormilo, iskustveno oblikuje u ovisnosti o glavnim izmjerama brodice, veličini kormila, sili i momentu okretanja, ali i visini vlasnika brodice, a na samom kraju, izveden je i rukohvat, oblikovan po mjeri zahvata vlasnikova dlana. Rudo je četvrtastog presjeka u dijelu koji se uvlači u kormilo, a ostali dio je lagano zaobljen. Po duljini može biti ili ravno, ili blago zakrivljeno prema gore, a nerijetko je dvostruko zakrivljeno, dovoljne duljine da vlasnik može sigurno upravljati kormilom u vožnji i kad sjedi ili kad stoji na podnicama brodice. Na kormilo su, na točno određenim mjestima, pričvršćeni okovi za njegovo postavljanje na krmu brodice, i to po jedan „muški“ („maškul“) i jedan „ženski“ („femina“) okov s kojima se, pri uporabi, utakne u slične okove, također „muški i ženski“, postavljene na krmenoj statvi- slika 22.
U međuvremenu se pripreme i bokoštitnice („pajeti“), koje su se ranije izrađivale od smotanog debljeg konopa, potom od ispletene oblikovane mreže od tanjeg konopa popunjene starim konopom i dobro nabijene, kasnije dijelom gume od automobila (na pramcu bi se postavljale preko vrha statve i čitava guma od automobila), a u novije vrijeme postavljaju se tvornički oblikovane bokoštitnice načinjene od plastične mase i ispunjene zrakom-slika 23.
Bokoštitnice se postavljaju na brodicu tek kad je ona porinuta, a služe u svrhu sprječavanja bočnih, krmenih ili pramčanih oštećenja pri udaru, bilo o drugu brodicu, bilo udaranje u obalu.
Također se, prije porinuća, za brodicu predvidi odgovarajuće sidro („ankora“), već prema njezinoj težini i najčešćim stanjima mora područja gdje će se brodica koristiti i biti vezana, s odgovarajućom duljinom sidrenog konopa, sukladno dubinama u kojima će se brodica sidriti, a koje se samo u duljim izbivanjima iz luke izvlačilo iz mora. Inače, za kratke izlaske, ribolov u bližim lovištima ili kraći prijevoz, za brodice je često se predviđa i pomoćno manje sidro („gančin“- „surgadin“) sa konopom („čelom“), koje se uvijek nalazi u brodici ispod palube („škafa“) i služi za slučaj potrebe sidrenja pri ribolovu ili vezivanju barke za obalu izvan luke, a nerijetko i za povlačenje po dnu („šemetenje“) u svrhu traženja izgubljenog ribolovnog alata (vrše, parangali, mreže). Veliko sidro ili veći komad betona se, obično, ostavlja na mjestu veza brodice („kolpo morto“), a na kraju konopa ima privezan i manji plovak, obično posebno označen ili sa registarskim brojem brodice („senjal“), kako netko drugi ne bi privezao svoju brodicu na to mjesto. (Za manje brodice duljina sidrenog konopa nije ispod 15 m, a za veće nije ispod 30 m duljine. Vlasnici brodica uvijek imaju i nešto rezervnog konopa, za slučaj potrebe). U ovoj fazi se pripremaju i podnice („pajoli“) duljine razmaka između dvije uzvojne proveze („verdžine“), obično duljine oko 100 cm, širine 25 – 30 cm i debljine oko 2,5 – 3 cm, kojima se pokrije čitav prostor dna brodice, povrh rebrenica. Izrađuju se od boljeg drveta (hrast, jasen, smreka…). Također se, od debljeg komada drveta, izradi (izdube) i ispolac s rukohvatom („ispol“-„šešula“) u svrhu ručnog izbacivanja mora iz područja rebrenica dna brodice, koja se tu nakuplja. Duljina, širina i dubina ispolca je dovoljna da se može njime zahvatiti voda između rebrenica (oko 1 litre) i da može, nesmetano, biti smješten u prostoru ispod podnica. Inače, taj prostor, s obzirom da u njemu uvijek ima malo mora, služi ribarima koji love vršama, ostima ili udicom, za ubacivanje i čuvanje u svježem stanju ulovljene ribe. Podnice („pajoli“) se postavljaju na dno brodice prije samog porinuća, kao i konop za vezivanje brodice za obalu („barbeta“).
Kad je brodica završena, slijedi svečani čin davanja imena i porinuća („krštenje“), bilo klizanjem niz kosi navoz, bilo klizanjem ili guranjem preko zaobljenih komada drveta ili cijevi, a u novije vrijeme podizanjem s mjesta gradnje i spuštanje u more viljuškarom ili autodizalicom.
Ovime je prikazan tek opći princip gradnje korčulanske brodice u 10 standardnih faza, makar neki protomeštri, sukladno svom znanju i iskustvu, neke aktivnosti u fazama ponekad i mijenjaju, u ovisnosti od vlastite procjene i trenutnog stanja materijala na slagalištu.
Na slikama 24, 25 i 26 prikazano je nekoliko tipičnih brodica-ribarica izgrađenih korčulanskom tehnologijom gradnje za ribare i težake iz Lumbarde.
Tekst i crteži: Dr.sc. Roko Markovina i Tonči Ukalović
8 najprometnijih pomorskih ruta ključnih za međunarodnu trgovinu
