Da “ludo more” čini vještog moreplovca dokazali su i naši pomorci u doba pandemije.
Priča je to koja je manje više nepoznata onima koji je nisu iskusili na vlastitoj koži ili je proživjeli uz rame neke bliske osobe koja zarađuje kruh sa sedam kora.
Sami nad velikim pjenastim plavetnilom, bez pogleda na kopno i bez dodira s vanjskim svijetom i to u pravilu po nekoliko stotina milja udaljeni od priobalja na više mjeseci; piše Slobodna Dalmacija. Nisu to prizori iz knjige “20 tisuća milja pod morem”, to su aktualna iskustva odvažnih ljudi iz Splita koji zbog koronakrize nisu vidjeli svoje bližnje po nekoliko mjeseci duže nego što su do tada naviknuli.
„U doba lockdowna sistem rada nam se promijenio. Mnoge stvari su se počele rješavati preko maila u luci i općenito je manje predstavnika s kopnenih terminala na brodu tijekom operacija iskrcaja ili ukrcaja. Kako je sve usporeno u doba pandemije, tako se i na naručene rezervne dijelove za pojedine dijelove broda čeka duže, a poslati člana posade kod liječnika postala je nemoguća misija. Da ne spominjem da smo ostali po devet mjeseci na brodu, bez mogućnosti iskrcaja, što nisu nimalo laki uvjeti ni inače, a naročito u doba globalne neizvjesnosti“ – kaže 37-godišnji Splićanin Mario Galić koji već niz godina “navigaje” na kruzerima raznih inozemnih kompanija.
Dodatan problem je ukrcaj jer sve luke su na neki način ograničene.
„Traži se karantena za osoblje, ali tada se nekad ne zna tko pije, a tko plaća jer neke luke dopuštaju samo iskrcaj posade, neke samo ukrcaj, a velik broj ih je – zatvoren“ – dodaje Galić i naglašava kako panike ipak nema, nego je zastupljena velika količina stresa zbog dužeg ostanka na brodu.
Trenutno je znatno teže naći posao na određenim tipovima brodova, tvrdi sugovornik, naročito je to prisutno kod rada na kruzerima, dok je ukrcaj na tankere za prijevoz plina nešto lakši, jer je potražnja za kadrom na tom tipu brodova naglašenija.
„Kod nas u kompaniji plaća se nije smanjivala, ali su se smanjivali bonusi, odnosno dodaci i pravila vezana za slobodne dane. Pretpostavljam da je svaka firma štedila na svoj način“ – zaključuje i slaže se s tim kako je njegov posao kruh sa sedam kora.
Splićanin Ante Giblić, treći strojar na “plovećem hotelu”, nudi malo drugačiju perspektivu života na morskim bespućima.
„Naš posao je postao puno veći zatvor nego što je prije bio. Inače bismo tu i tamo mogli napuniti svoje “baterije” izlaskom u nekoj luci. Sad nam je to skraćeno te smo prisiljeni stajati na brodu, gledati u iste hodnike i ljude jako dugo vremena – bez ikakvog odmora i gušta u životu. Osobno sam proveo devet mjeseci u takvoj situaciji – što nije ni malo lako. Nama jedan jedini izlazak s broda toliko znači da smo “resetirani” za najmanje dva mjeseca, a najteže mi je pala neizvjesnost oko povratka doma“ – ističe Giblić, te dofaje kako je dolazio sebi 15 dana nakon iskrcaja.
„Pozitivna je stvar što smo dobivali novčane bonuse zbog cijele situacije, ali u jednom momentu sve to postane igra živaca. Na brodu je bilo užasnih situacija – tučnjava, dernjave, a udaralo se i čekićima po glavi“ – kaže Giblić i dodao kako je posao sam po sebi zahtjevan na starim brodovima, a naročito u ovakvoj situaciji.
“Hvali more drži se kopna”, nova je krilatica 27-godišnjeg Marina Perića, asistenta stroja, koji nije s trgovačkog broda zakoračao na obalu punih pet mjeseci.
„Pomorcu kad oduzmete gušt da napusti brod na par sati, da ode negdi u restoran popit pivo i da kupi neku sitnicu – ma samo da ne misli na brod na koju uru, tad čovik postane nervozan. Sve je postalo surovije“ – naglašava Perić kojem, primjerice, zapovjednik nije dopustio posjet zubaru kada mu je zub puknuo.
Video: Što se događa s otpadom s najvećeg svjetskog kruzera?
