U prosjeku 1500 dnevno… Ne, nisu to, srećom, brojke o oboljelima u aktualnoj epidemiji koja nam zadire u sve pore života, riječ je o jednoj drugoj zapanjujućoj masovnosti, a odnosi se na broj dnevnih uplovljavanja u šibensku luku usred turističke sezone, što već godinama bilježe znanstvenici Instituta “Ruđer Bošković”. Kao na autocesti!
Naime, Kanal sv. Ante, koji poput kakve uske cijevi vodi do širokoga lijevka šibenske luke i dalje, uzvodno do Skradina, već duže vremena najživlji je plovni put na Jadranu upravo zbog atraktivnosti Šibenika i njegova područja do Skradina, na vratima NP Krka; piše Šibenski.
Kanal Sv. Ante
Zapadni ulaz u Kanal sv. Ante označava svjetionik Jadrija, izgrađen još 1871. godine na lijevoj obali, kojim upravlja državna tvrtka “Plovput” d.o.o., a osim u novo doba automatiziranog svjetla koje više ne održavaju svjetioničari, ima i funkciju signalne postaje, smještene u novijem aneksu starog zdanja lanterne podignutog od solidnih, klesanih kamenih blokova.
Zbog posebnosti Kanala sv. Ante, tu je jedini “pomorski semafor” na Jadranu i regulira plovidbu tjesnacem brodova većih od 50 BT.
– Mi se također brinemo o održavanju svjetionika ako dođe do gašenja glavnog svjetla, no glavni posao nas petorice signalista jest da provodimo naredbu o prolasku u šibensku luku. Svi brodovi veći od 50 BT dužni su se javiti operatorima signalne stanice, budući da iz suprotne strane dolaze plovila jednake veličine, a na nama je omogućiti siguran prolaz tijekom tih deset minuta plovidbe kanalom – govori Joško Ercegović, jedan od operatora signalne stanice. U svakom trenutku, 365 dana u godini tu je netko na dežurstvu.
– Zamislite da se u meandrima tjesnaca susretnu kruzer i neki veliki trgovački brod, ili megajahta? Zato jedan od njih uvijek mora čekati na “zeleno” da bi prošao kanalom, a da se što dogodi, ne znaš kome bi bilo gore, a najgore bi bilo nama signalistima! Kada brod od stotinjak metara krene, nema više mogućnosti manovre: može ići jedino naprijed – dodaje Joško, i napominje da osim nekoliko nasukavanja manjih jahti nepažnjom zapovjednika, srećom bez ikakvog zagađenja, većih incidenata nije bilo. Ovo je ušće Krke i bolje je ne pomišljati kakve bi posljedice imala neka teža havarija na vratima kanala.
Ercegovićevo radno mjesto ostakljeno je sa svih strana, kao na komandnom mostu broda, a do prostorije pokraj zgrade svjetionika na visini prvog kata vodi metalno stubište. U tome uredu udobnom za jednog čovjeka, operatori koji na posao putuju iz svojih domova imaju sve što im treba: malenu kuhinju, zahod i pregledni radni stol na kojem dominiraju računalni zasloni. To su oči signalista koji na Jadriju putuju iz Šibenika kao u svaki ured, budući da se na njima emitira slika vrlo osjetljive panoramske kamere koja obuhvaća cijelu šibensku luku u realnom vremenu. Važna im je jer je usmjerena na rt Martinska, inače sjeverni ulaz/izlaz u kanal gdje je postavljen semafor kojim upravljaju signalisti s Jadrije.
– Nekoć se ta procedura odvijala jednostavnim mehaničkim postupkom. Signalna stanica bila je na Tvrđavi sv. Mihovila i zvala se Signalna postaja sv. Ana. Signalist bi na stup podizao dvije crne lopte, kao oznaku slobodnog ulaza u kanal ili znak zabrane – crveni stožac – zabranjen ulaz u kanal, a noću su gorjela dva crvena i dva zelena svjetla – opisuje kap. Ante Prgin, voditelj Plovnog područja Šibenik, kako je to izgledalo u analogno vrijeme.
Signalisti
Ercegović je izvukao impresivni podatak, uklopljen u onaj s početka teksta, da je lani bilo više od 11 tisuća uplovljavanja brodova većih od 50 BT. I sve ih je više, kaže, otkako se Šibenik turistički podigao i dalje se razvija.
Signalisti imaju stalne klijente koji dolaze godinama i uzorni su skiperi koji znaju da se prije uplovljavanja u Šibenik s obzirom na veličinu plovila trebaju prijaviti, da je dopuštena brzina plovidbe kanalom deset čvorova, a dalje, prema Skradinu, šest, zbog uzgajališta školjaka i ribe.
– Razgovaramo s njima na VHF-u, obavijestimo ih koliko će trebati čekati na uplovljavanje i ljudi su oduševljeni, vide da se o njima ljubazno brinemo. Ostaju zapanjeni divotom kanala i slikom grada u zaljevu koji se odjednom ukaže pred njima. Stvarno impresivno – govori Joško.
– No, ima i skipera koji ne pokazuju niti minimum poštovanja ponašanja na moru i odmah je jasno da su se breveta dokopali na sumnjiv način. Ne poštuju brzinu plovidbe, ne čitaju peljar, gdje jasno stoji upozorenje da se brod poput njihova treba prijaviti signalistima, čak nisu uključeni na 16. kanalu VHF-a, nego jednostavno uplove. Tada ih nastojimo upozoriti da su u prekršaju i o tome obvezno obavijestimo Lučku kapetaniju – iznosi Ercegović službeni protokol u tim slučajevima.
– Takvih je obijesnih na moru, nažalost, sve više, i to u svim vrstama plovila. Kod nas rade ono što im u njihovim zemljama ne bi ni palo na pamet!
Ma kakvi roboti i automati
– Svjetionici nam svijetle još od antike i rekao bih da će do vječnosti ostati važni za sigurnost plovidbe, ma kakve suvremene uređaje izmislili – uvjeren je Joško Ercegović.
– No, koliko god se lanterne dade automatizirati, signaliste ne može zamijeniti ni jedan robot ni automat. Takav posao može obavljati jedino živ čovjek!
U novo vrijeme svjetla su napajana strujom iz solarnih ploča, no “Plovput” je na nekima, kao na Blitvenici, koja pripada Plovnom području Šibenik, odlučio ostaviti posadu, zbog važnosti te lanterne na vrlo važnom pomorskom putu.
– U mjerodavnosti toga plovnog područja koje se prostire od rta Ploča na jugu do otoka Artica Vela na sjeveru još su svjetionici PS Rt Jadrija, PS Hrid Mulo i PS Prišnjak bez posada, a zajedno sa 127 različitih svjetlećih i signalnih oznaka održava ih “Plovput”, čija je djelatnost od posebnog interesa za RH – dopunjuje kap. Ante Prgin, rukovoditelj Plovnog područja Šibenik.
Video: Što se događa s otpadom s najvećeg svjetskog kruzera?
