Duboko u utrobi broda, gdje zrake sunca ne dopiru nikada, a ako krene dopirati more, onda je to problem, brojčanici na Fiatovim motorima stali su na tri i pol milijuna radnih sati. Svejedno, motori izgledaju nevjerojatno svježe – stručnjaci kažu da su i dalje funkcionalni i da bi ih se, uz neznatne intervencije, i sutra dalo upaliti; piše Jutarnji list. To su Fiatovi prototipovi, nulti model, dva dizel motora od ukupno 7200 konjskih snaga zahvaljujući kojima je, te 1938., kada je izgrađen, brod mogao postizati brzinu od čak 17 čvorova, što bi, “u prijevodu”, bilo oko 31 kilometar na sat. Bilo je to, u svoje vrijeme, nevjerojatno dostignuće talijanskih inženjera u eri fašizma koji se “ložio” na futurizam, snagu, brzinu, inovaciju, tehniku i tehnologiju. Brod o kojemu se priča je, naravno, Galeb. Jedna od brojnih zanimljivih crtica iz njegove burne povijesti je da su Talijani, svojevremeno, Jugoslaviji predlagali da im preda te motore kako bi ih izložili u Fiatovu muzeju u Torinu, a zauzvrat su im nudili zamjenske, potpuno nove i jače. SFRJ je to odbila i to bi, iz današnje perspektive, mogao biti gotovo pa vizionarski potez, jer sada će i sam Galeb postati muzej, a njegova strojarnica bit će jedna od posebnih zanimljivosti koja progovara o povijesti brodogradnje.
Na navozu, u Dalmontovu brodogradilištu u Kraljevici, Galeb izgleda neprepoznatljivo u odnosu na ono što starije generacije pamte iz iskustava uživo, a mlađe s fotografija. Pola stoljeća bio je to brod sivobijel kao ptica po kojoj je nazvan, školski brod JNA, ploveća rezidencija Josipa Broza Tita, gdje su generacije pitomaca revno pazile da slučajno na oplati ne bi izbio koji komadić ruzine. U posljednja tri desetljeća ruzina je, pak, njime gotovo u potpunosti izdominirala. Sada je uklonjena i brod je kompletno crven, u temeljnoj boji, u čemu gotovo da ima nekakve simbolike, s obzirom na priče o crvenoj Rijeci, vlasnici Galeba, crvenoj boji Europske prijestolnice kulture, pa bi i ovo moglo proći pod neku od umjetničkih instalacija. No, neće takav ostati zadugo – kroz pola godine trebao bi opet biti sivobijeli, najbliži svojem originalnom izgledu.
Simbolike ima i u samom mjestu gdje se obnova Galeba odvija. Preko puta navoza, s druge strane uvale, stara je zgrada uprave kraljevičkog brodogradilišta, a na njoj tabla na kojoj piše:
“U čast sjećanja na štrajk radnika brodogradilišta koji je vodio strojobravar Josip Broz”. Ispod natpisa su datumi, 24. kolovoza do 9. rujna 1926. godine, kratak period u kojem je Tito radio, odnosno štrajkao u tom škveru. Radnici pored te ploče svakodnevno prolaze i više ju ni ne primjećuju.
Unutra, na palubama, u hodnicima i kabinama, Galeb je ogoljen do kosti. Na mjestima gdje je bio truo, čelik je zamijenjen, i to se jasno vidi, ali glavnina konstrukcije je jako dobro sačuvana, što su pokazala sva mjerenja prije nego što se uopće počelo s radovima. Svugdje po podu su sada zakovice, nesimetrično raspoređene, koje će opet biti u funkciji kada se na Galeba vrati čuvena tikovina i ostali materijali po kojima se hoda. Uklonjen je beton i popravljena rupa u koju je 2013., zbog sigurnosnih razloga, bio izliven na jednoj od paluba. Na glavnoj palubi, naziru se tek forme bivše Titove i Jovankine kabine i glavnog salona, bez vrata, sa stijenkama od golog metala. Sav je namještaj, kojeg je, kao i kompletan interijer, 1960-ih dizajnirao Riječanin Zorko Lah, već ranije iznesen, restauriran i konzerviran i čeka svoj povratak, kada bude završen brodograđevni dio.
Na palubi na kojoj su svoje kabine imali mornari, unutra, gdje su sada prostori potpuno otvoreni, brusi se i vari punom parom. Narančaste i bijele iskre koje, u kombinaciji s lampama koje posvuda vise, osvjetljavaju unutrašnjost, s obzirom na kontekst pretvaranja Galeba u muzej, u sklopu Europske prijestolnice kulture, prizivaju mi u sjećanje otvorenje EPK i “Operu industriale”. Tada se, simulacijom varenja, brušenja i trliša, odavala počast riječkoj industriji, a sada je ta, prava industrija, ovdje preda mnom i radi na “simulaciji” broda koji nikada više neće zaploviti već će biti izložak za potrebe kulture.
Prvi čovjek Dalmonta Ivan Ivić kaže da su, nakon početnih radova čišćenja i uklanjanja suvišnog materijala, prilikom dokovanja izvedeni zahvati na trupu broda, zamjena dotrajalih čeličnih limova na brodskoj oplati, čišćenje i pjeskarenje do antikorozivne zaštite i čišćenje osovinskih vodova i osovina kormila. Brod je, za te potrebe, mjesec dana bio u Lencu, a potom se krenulo s novim radovima – izradom, odnosno restauracijom brodske opreme, nabavom elektroopreme, nabavom materijala za uređenje interijera, restauracijom muzejskih eksponata i nanošenje antikorozivne zaštite vanjskog dijela.
Trenutačno se radi na izradi i montaži cjevovoda brodskih sustava, montaži podova, obloga i stropova interijera, montaži brodske opreme, nanošenju antikorozivne zaštite u unutarnjim prostorima. Predstoji nam finaliziranje svega navedenog, potom montaža ventilacijskog i klimatizacijskog sustava, montaža elektroenergetike te završno bojanje broda. Za samo bojanje u suradnji s konzervatorima odabrana je nijansa sive boje koja bi trebala vratiti autentični izgled Galeba – veli Ivić.
Kaže da je, već iz dokumentacije za projekt obnove i prenamjene broda Galeb u muzej, odmah bilo jasno da se radi o izazovnom remontu.
– Brodogradilištu Dalmont je remont i rekonstrukcija brodova, uz novogradnje, temeljna djelatnost, a s obzirom na to da se radi o naručitelju iz susjednog grada, odnosno naše županije, nisam puno dvojio te smo krenuli pripremati ponudu. Kod svakog remonta broda postoji puno nepredviđenih situacija i prilagodbe tijekom rada, međutim, kao i uvijek tu se oslanjam na široko brodograđevno znanje svojih radnika i suradnika – kaže.
Članak u cijelosti i fotografije pogledajte ovdje.
Video: Što se događa s otpadom s najvećeg svjetskog kruzera?
