Još početkom studenoga, njemački je Parlament – popularni Bundestag, donio odluku, odnosno izglasao odobrenje izmjena u zakonu kako bi se ostvarila što brža gradnja vjetroelektrana na moru.
Nijemci tako s Baltičkoga i Sjevernoga mora planiraju već 2030. godine „vući“ 20 GW električne energije, a s krajem tridesetih godina, to jest početkom 2040. godine imati proizvodnju od 40 GW električne energije samo na morima.
Cijeli projekt pozdravile su zelene organizacije, kao i njemačko nastojanje da se 2050. približe impresivnoj brojci od 60 GW. Nakon izmjena zakona krenut će se u raspisivanje natječaja, a predviđeni početak radova je jesen 2021. godine.
Usporedbe radi, snaga svih vjetroelektrana u Hrvatskoj je 570 MW, a njemačka offshore vjetroelektrana će 2030. imati snagu od 20 000 MW.
Da Jadran ne bi zjapio prazan, pobrinut će se Talijani. Tvrtka Saipem u suradnji s još dva talijanska poslovna igrača postavit će vjetroelektranu nedaleko od Ravenne. Na dvije lokacije bit će postavljeno 56 turbina ukupne snage 450 MW. Zanimljivo je i kako hrvatskih 570 MW iz vjetroelektrana dolazi s čak 254 turbine (podaci iz 2018. godine) uz napomenu da je iskoristivost snage vjetra na moru dvostruko veća od iste na kopnu. Osim samoga postrojenja, na desetak nautičkih milja od Ravenne, bit će prisutna i plutajuća solarna farma, te postrojenje za „zeleni vodik“.
Ideja o hrvatskim vjetroelektranama na moru rodila se još u zimu 2012. kada je Nenad Končar te hladne veljače uplovio u Kraljevicu, Brodotrogir i 3.maj. Ideja se, naravno, nije realizirala, jer je put od ideje do realizacije u Republici Hrvatskoj dulji od puta kojega Djed Božićnjak prevali u samo jednu noć u pričama za djecu. Izgleda da su građani Hrvatske, većinski, još uvijek zarobljenici vlastita djetinjstva, naivnosti, nesigurnosti i svega onoga lošega što djetinjstvo nosi i s čime se valja rastati u adolescentskoj dobi da jedna jedinka kasnije ne bi doživjela kolaps u bilo kakvom smislu. Republika Hrvatska, kao država, sklona je kolapsima, usprkos činjenici da njen većinski narod, Hrvati, na ovom komadu planete prebiva već više od tisuću godina.
Sukladno turističkim potrebama, ambicijama i nastojanjima, hrvatske vjetroelektrane na moru ne bi mogle biti u pličinama, već bi se, umjesto ukopavanja, pristupilo na model vjetrenjača na plutačama u zonama dubokoga mora, a što dalje od obale. Čak su iznijeta i neka promišljanja, pa se zaključilo da bi morske vjetroelektrane otvorile dodatnih 3000 radnih mjesta. Prema službenoj statistici, u Hrvatskoj je upravo sad 160 000 nezaposlenih, a prema analizama stručnjaka, ta brojka u stvarnosti vrluda oko 300 000. Dakle, kada otvorimo famoznu vjetroelektranu na moru, imat ćemo još samo 297 000 nezaposlenih i zamijeniti, primjerice, hidroelektranu ponad Omiša.
Kada će se to dogoditi, još se ne zna jer se Hrvatska, kao država i pravni subjekt, još uvijek nije oporavila od afere „Vjetroelektrane“ čija vrijednost iznosi smiješnih 1,8 milijardi kuna u usporedbi sa svim aferama do sad.
Smatra se da su offshore vjetroelektrane veoma isplative. Najisplativije bi zapravo bile kada bi se oko njih napravili zaštitni bedemi od valova. Tada bi ta područja postala zlatna koka Republike Hrvatske s obzirom na čisto more, njegovu temperaturu i potencijal uzgoja ribe. Dakle, u izvedbi s takozvanim valobranima, došlo bi se do jedne odlične prilike u kojoj bi iskoristivost bila blizu stopostotnoj.
Kada će Republika Hrvatska promišljati na način iskoristivosti i nacionalne dobiti, jedno je od ključnih pitanja razvoja, odnosno propasti države, a dosadašnja praksa pomaganja sebi i svomu pokazala se kao potpuni promašaj za sve, osim za one koji su postkomunistička aristokracija jedne male zemlje na istočnoj obali Jadrana koja svoju viziju budućnosti temelji, za sada, isključivo na nadanju.
