O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Ivan Bočina: “Svaku kunu u ribarstvu moraš zaraditi radom”

U ribarstvu ne leži novac. Da ga ima već bi ga netko pobrao, netko iz Zagreba, ne bi taj posao nas zapao. Svaku kunu u ribarstvu moraš zaraditi krvavim radom – riječi su koje godinama slušam od Ivana Bočine, suvlasnika i donedavnog direktora riječke tvrtke Ugor, jedne od najuspješnijih u nas u ribarskom sektoru; piše Novi List. Popularni Ive… Tko ga ne poznaje i – koga on ne poznaje, u Rijeci, u Primorsko-goranskoj županiji, Hrvatskoj. Većina tih ljudi poistovjećuje ga s tvrtkom. Druži se sa svima, na javnim mjestima nazočan je u svako doba, ali tek kad je obavljen posao, kad je riba otpremljena preko granice.

U ribarskom poslu nema klasičnog radnog vremena, od 8 do 16 i slobodan vikend. Nema toga, takav ribar plaću ne bi zaradio. Radi se kad god vrijeme, zakonski propisi i prirodne zakonitosti dopuštaju.

Cijenjen partner

Samo ljudi iz Ugora znaju, a znaju i svi ribari, koliko je truda, »krvi i znoja« kako se u nas kaže, koliko neprospavanih noći na brodu po lijepom i ružnom vremenu, uloženo u taj poslovni rezultat. Na moru, ali i na kopnu. Zato je Ugor danas cijenjen i poželjan poslovni partner.

– U ribarstvu sam od 1980. godine. Prvi ribarski posao bio mi je na koćaru »Riba I«, gdje sam se zadržao malo vremena, nekoliko mjeseci. Potom sad radio kod braće Uhač, oni su imali brod »Koralj«. Bio sam vozač, radio u veleprodaji, a po potrebi i na brodu. Dobro pamtim, radili su na Galioli, a ribu iskrcavali u Tunarici.

Velika ulaganja

S Vinkom i Neviom Uhačem postao je partner 1989. godine.

– Tada smo zajedno kupili brod »Levante«. S nama je bio i Čedo Blašković, ali se on brzo povukao. Taj stari »Levante« i danas radi, a kada smo ga kupili bio je remorker u Trstu, sami smo ga opremili za koćarenje. Zbog zakonskih propisa tada sam i ja morao registrirati ribarski obrt.

S godinama rada u ribarstvu Ivan Bočina stekao je potrebna pomoračka zvanja, položio brevete za brodovođu i strojara, ali na ukrcaj nije pomišljao. Podjela poslova uspješno je funkcionirala.

Brod »Ugor« kupljen je 1992. godine, po njemu je nazvana tvrtka što je registrirana godinu kasnije. Potom su prodani »Levante« i »Koralj«, a kupljen je »Zubatac«. Brod »Adria jedan« kupljen je 1996. godine, a Ugorova flota i dalje se povećava. U Turskoj je kupljen »Grug«, pa prodan »Zubatac«. S iste adrese malo zatim dolazi »Srdela«, da bi 2009. došla jedina novogradnja – »Golovik«, građen u brodogradilištu »Kraljevica«.

Ugorova flota narasla je na četiri broda. Sva četiri broda suvremeno su opremljena za traženje ribe, njen ulov i brzu obradu da bi što kvalitetnija došla do krajnjeg kupca.

– Imali smo velika ulaganja, to je neophodno, bez uloga nema ni povrata.

Tvrtka Ugor, s popratnim kopnenim sadržajima, od 1992. smještena je na Delti, u centru grada. Ti kopneni sadržaji nikako nisu zanemarivi. Brodovi su najvažniji, to se podrazumijeva, ali je za uspješno poslovanje važna i kopnena logistika. Uz hladnjaču s EU certifikatom i skladište, tu su radionice za održavanje i servisiranje brodova, važan segment uspješnosti poslovanja. U međuvremenu poslovanje je prošireno na ugostiteljsku djelatnost, pa više godina u sastavu Ugora djeluje popularna istoimena konoba.

Važnost dogovora

– Ovo što smo mi napravili u ribarstvu nije nitko. Sva trojica smo otišli u mirovinu i tvrtku ostavili bez kredita i zaduženja. Sreća što smo se našli! Vinko i Nevio su bili vrsni ribari, ja sam pokrivao kopno, što je jako bitno za ukupnost poslovanja. Sve smo izgurali, a nije uvijek bilo lako. Bilo je problema, i to velikih, posebno s naplatom isporučene ribe. Bolje je ne spominjati brojke, koliko nam je dugovala Mirna, koliko talijanski kupac. Put nije bio lagan, ali se velikim naporom i voljom sve rješavalo. Na kraju su ostali rezultati!

Ribarsko poslovanje u nas oduvijek je bremenito raznim problemima, ne samo na moru koje je nepredvidivo, nego i na kopnu, u odnosima s vlastima, forumima… U tome se Ivan Bočina posebno angažirao.

– Kad se samo sjetim svega što se događalo. Godinama smo se mi ribari borili za gospodarski pojas, bilo je problema s cijenom goriva, određivanjem ribolovnih zona, terminima lovostaja… Kroz 30 godina hrvatske države uvijek smo korektno surađivali s nadležnima, posebno s ribarskim sektorom resornog ministarstva. Pogledajmo unatrag, uvijek su ribarstvo vodili Dalmatinci, ali smo surađivali i dogovorno rješavali probleme. Svi skupa moramo surađivati, svi smo na istom poslu, zajednički su nam interesi. Dogovorom se puno postiže, na silu ništa. Družio sam se puno sa starijima, od njih učio.

Članak u cijelosti pročitajte ovdje.

 

 

 

Turisti hrane morske pse bez čeličnog kaveza, ali i bez straha

U ribarstvu ne leži novac. Da ga ima već bi ga netko pobrao, netko iz Zagreba, ne bi taj posao nas zapao. Svaku kunu u ribarstvu moraš zaraditi krvavim radom – riječi su koje godinama slušam od Ivana Bočine, suvlasnika i donedavnog direktora riječke tvrtke Ugor, jedne od najuspješnijih u nas u ribarskom sektoru; piše Novi List. Popularni Ive… Tko ga ne poznaje i – koga on ne poznaje, u Rijeci, u Primorsko-goranskoj županiji, Hrvatskoj. Većina tih ljudi poistovjećuje ga s tvrtkom. Druži se sa svima, na javnim mjestima nazočan je u svako doba, ali tek kad je obavljen posao, kad je riba otpremljena preko granice.

U ribarskom poslu nema klasičnog radnog vremena, od 8 do 16 i slobodan vikend. Nema toga, takav ribar plaću ne bi zaradio. Radi se kad god vrijeme, zakonski propisi i prirodne zakonitosti dopuštaju.

Cijenjen partner

Samo ljudi iz Ugora znaju, a znaju i svi ribari, koliko je truda, »krvi i znoja« kako se u nas kaže, koliko neprospavanih noći na brodu po lijepom i ružnom vremenu, uloženo u taj poslovni rezultat. Na moru, ali i na kopnu. Zato je Ugor danas cijenjen i poželjan poslovni partner.

– U ribarstvu sam od 1980. godine. Prvi ribarski posao bio mi je na koćaru »Riba I«, gdje sam se zadržao malo vremena, nekoliko mjeseci. Potom sad radio kod braće Uhač, oni su imali brod »Koralj«. Bio sam vozač, radio u veleprodaji, a po potrebi i na brodu. Dobro pamtim, radili su na Galioli, a ribu iskrcavali u Tunarici.

Velika ulaganja

S Vinkom i Neviom Uhačem postao je partner 1989. godine.

– Tada smo zajedno kupili brod »Levante«. S nama je bio i Čedo Blašković, ali se on brzo povukao. Taj stari »Levante« i danas radi, a kada smo ga kupili bio je remorker u Trstu, sami smo ga opremili za koćarenje. Zbog zakonskih propisa tada sam i ja morao registrirati ribarski obrt.

S godinama rada u ribarstvu Ivan Bočina stekao je potrebna pomoračka zvanja, položio brevete za brodovođu i strojara, ali na ukrcaj nije pomišljao. Podjela poslova uspješno je funkcionirala.

Brod »Ugor« kupljen je 1992. godine, po njemu je nazvana tvrtka što je registrirana godinu kasnije. Potom su prodani »Levante« i »Koralj«, a kupljen je »Zubatac«. Brod »Adria jedan« kupljen je 1996. godine, a Ugorova flota i dalje se povećava. U Turskoj je kupljen »Grug«, pa prodan »Zubatac«. S iste adrese malo zatim dolazi »Srdela«, da bi 2009. došla jedina novogradnja – »Golovik«, građen u brodogradilištu »Kraljevica«.

Ugorova flota narasla je na četiri broda. Sva četiri broda suvremeno su opremljena za traženje ribe, njen ulov i brzu obradu da bi što kvalitetnija došla do krajnjeg kupca.

– Imali smo velika ulaganja, to je neophodno, bez uloga nema ni povrata.

Tvrtka Ugor, s popratnim kopnenim sadržajima, od 1992. smještena je na Delti, u centru grada. Ti kopneni sadržaji nikako nisu zanemarivi. Brodovi su najvažniji, to se podrazumijeva, ali je za uspješno poslovanje važna i kopnena logistika. Uz hladnjaču s EU certifikatom i skladište, tu su radionice za održavanje i servisiranje brodova, važan segment uspješnosti poslovanja. U međuvremenu poslovanje je prošireno na ugostiteljsku djelatnost, pa više godina u sastavu Ugora djeluje popularna istoimena konoba.

Važnost dogovora

– Ovo što smo mi napravili u ribarstvu nije nitko. Sva trojica smo otišli u mirovinu i tvrtku ostavili bez kredita i zaduženja. Sreća što smo se našli! Vinko i Nevio su bili vrsni ribari, ja sam pokrivao kopno, što je jako bitno za ukupnost poslovanja. Sve smo izgurali, a nije uvijek bilo lako. Bilo je problema, i to velikih, posebno s naplatom isporučene ribe. Bolje je ne spominjati brojke, koliko nam je dugovala Mirna, koliko talijanski kupac. Put nije bio lagan, ali se velikim naporom i voljom sve rješavalo. Na kraju su ostali rezultati!

Ribarsko poslovanje u nas oduvijek je bremenito raznim problemima, ne samo na moru koje je nepredvidivo, nego i na kopnu, u odnosima s vlastima, forumima… U tome se Ivan Bočina posebno angažirao.

– Kad se samo sjetim svega što se događalo. Godinama smo se mi ribari borili za gospodarski pojas, bilo je problema s cijenom goriva, određivanjem ribolovnih zona, terminima lovostaja… Kroz 30 godina hrvatske države uvijek smo korektno surađivali s nadležnima, posebno s ribarskim sektorom resornog ministarstva. Pogledajmo unatrag, uvijek su ribarstvo vodili Dalmatinci, ali smo surađivali i dogovorno rješavali probleme. Svi skupa moramo surađivati, svi smo na istom poslu, zajednički su nam interesi. Dogovorom se puno postiže, na silu ništa. Družio sam se puno sa starijima, od njih učio.

Članak u cijelosti pročitajte ovdje.

 

 

 

Turisti hrane morske pse bez čeličnog kaveza, ali i bez straha

HTML Code here

Što nas pokreće

HTML Code here