Definicije kažu da je otpornost mogućnost oporavka od stresnog događaja, uspješno nošenje sa stresnom situacijom ili prilagodba na nju, sposobnost izbjegavanja nepovoljnih okolnosti, iznadprosječno snalaženje u stresnim situacijama te „proces uspješnog nošenja ili upravljanja značajnim izvorima stresa ili traumom“.
Razmišljam o svom suprugu, kao i o mnogim njemu sličnim pomorcima s kojima se družimo, o kojima čitamo ili pričamo. Razmišljam o sebi i mnogim ženama koje su u ulozi njihovih partnerica. I pitam se kako se oporaviti od inače iscrpljujućeg ritma „kuća-brod-kuća“, kada su sve okolnosti „normalne“, kada su partneri zdravi, kada su djeca dobro, kada se problemi rješavaju, a ne gomilaju, kada je vrijeme sunčano i cijeli krug odlazaka i dolazaka, rastanaka i sastanaka protječe samo uz uobičajena ludila, sigurne strahove, panične noći i tišinu s obje strane – to skoro pa da smo svi naučili.
Nužno je da su žene otporne. Kao takve podnijet će njegovu odsutnost, kao takve izborit će se same sa sobom (većinom) za osjećaj samodostatnosti i poštovanja, kao takve crpit će snagu iz sposobnosti da u isto vrijeme budu i nježne i snažne, nesigurne i odvažne, spremne na nagle i samostalne odluke, sigurne u tješenju i pomaganju, nedodirljive u celibatskoj nirvani dok čekaju njegov povratak.
Pomorci moraju biti otporni. Kao takvi podnijet će izolaciju, osjećaj nemoći da sudjeluju u životu koji se odvija i dalje daleko od njih, a čija je izgradnja njihov konačan cilj. Kao takvi podnijet će fizičke prijetnje broda i njegovog vječnog treskanja. Kao takvi podnijet će osjećaj frustracije koji se javlja kada je komunikacija osiromašena i ne znaju ili slute o neizgovorenim i izbjegavanim temama. Žene moraju biti otporne i kada se on vrati, da zaborave na samostalnost i snagu, da tiho i neprimjetno podare svom suprugu osjećaj „glave obitelji“, osjećaj da nije samo važan kao financijer, već i kao otac i kao partner. Tada se ponovno prebacuju na film zajedništva i odluke ne donose prije nego se konzultiraju, poteze ne povlače prije dogovora, a svoje vrijeme prilagođavaju njegovom prvo oporavku te kasnije godišnjem odmoru, a sve u cilju održavanja obitelji na okupu, okrijepljivanja pomorca i dohvaćanja snage u novodoživljenom (jer svaki je put drugačije) zajedništvu i ispunjenjima koje ono donosi.
Pomorci moraju biti otporni u tolikoj mjeri da što brže zamijene svoje radno mjesto novim-starim kopnenim domom, da se uhvate u koštac s novim odlukama, pitanjima i problemima, te što prije zaborave na sve brodske situacije, kako bi u potpunosti prešli na obiteljski život i radili sve ono što mogu kako bi ga osnažili za novi stres koji je pred vratima – njihov ponovni odlazak.
Žene moraju biti otporne kada on nanovo odlazi. Skoro pa neosjetljivo izdržati sve nervoze i nesigurnosti onoga koji odlazi i svih onih koji ostaju pitajući se dokle i zašto. Oboje moraju savladati napade panike, ponovljene doživljaje straha od putovanja, oceana, pirata, nevremena i neobjašnjivih fenomena. Pokušavajući pri tome osjećati potrebe njihovih potomaka, njihove realne probleme i radosti, koje se odvijaju neovisno o njima, pomoći, dati savjet, biti rame podrške, grliti bez naznake nervoznog trzaja, zaista gledati i zaista slušati, kao da se sutra ne odlazi. Da, pojednostavljeno, potrebno je mnogo otpornosti. Čini se jednostavno i možda zaista jest, no zašto bi išta bilo jednostavno. Život ionako sve zakomplicira, pa je tijekom Korona epidemije i najotpornije stavila na kušnju. Ako se vratim na prvu misao, oporavak od stresnog događaja. Kako se oporaviti od talačke krize u kojoj otkupnina nije ni ponuđena? I pomorac i oni koji ga čekaju. Koliko je nježnosti, tolerancije, empatije, topline potrebno da se osoba koja je proživjela takvo zatočeništvo brojeno mjesecima, oporavi? Kako da se ona koja ga cijelo vrijeme čeka i brine i brine i brine, oporavi? Koliko im i čega točno treba?
Dvoje kada se nakon krize nanovo spoje ne razmišljaju o ničemu osim o sreći koju osjećaju jer su ponovno skupa. Snagu crpe iz tog osjećaja koji je dominantan. Život se smiruje, zajedno su, sve je lakše. I da nisu ni svjesni dolaze ponovno do točke rastajanja. Samo ove godine ona je još izazovnija nego ikada. Ona je ultimativni test otpornosti. Svačije. Otići na brod nije nikome i nikada (bilo) lagano. Uvijek je u pitanju strepnja, neizvjesnost, osjećaj fluidnog gibanja za koje nitko ne zna kako i gdje će završiti. Sada se radi o umnoženim strepnjama, uvećanoj neizvjesnosti, prijetećem gibanju koje nema određen ni smjer ni kraj. Pritisak je utoliko veći jer je upitno koliko je prošla iskustvena situacija utjecala na zdravlje, na stabilnost organizma, na njegovu otpornost. Mozganje o cijepljenju na naprezajućoj je granici. Nakon poražavajućeg shvaćanja da će cijepljenje vjerojatno biti uvjet i gibanja svijetom i samog pomoračkog zaposlenja, svijest se trese od robovlasničkih slutnji u kojima se shvaća da izbora nema. Izbor je jedino promjena zaposlenja, ali i taj izbor limitiran je i samim time poražavajuć kada se shvati ponuda i potražnja poslova u našoj zemlji, pogotovo ako je individua u zrelim godinama, u kojima bi zrelo i trezveno trebala donositi odluke, ali sada kao da joj ta zrelost smeta jer ne shvaća što bi točno trebala uraditi kako bi zadržala posao, osigurala preživljavanje svojoj obitelji, svjesno se odričući sanjanja o samoostvarenju, uživanju i samostalnim odlukama o svojoj budućnosti.
U eri neodgovorenih pitanja koji izviru jedni iz drugih, najvažnije pitanje svodi se na „Should I stay or should i go!?“, bez romantične konotacije, samo u smislu golog preživljavanja. Otpornost kao sposobnost izbjegavanja nepovoljnih okolnosti zvuči smiješno u današnjem pomoračkom poslu. Više nego ikada ovo je zanimanje prepuno nepovoljnih okolnosti. Kako njima, tako i njihovim obiteljima. O tome svjedoče i iskustva mnogih pomoraca kojima su onemogućena osnovna ljudska prava, kao da ih odabir njihovog zanimanja čini kandidatom roba nove ere.
Biti otporan ili ne. Ako nismo otporni, slomit ćemo se, kad-tad. Ako smo otporni, možda ćemo prebroditi i ovu. Kako povećati otpornost, kako se osnažiti, kako osnažiti svoje partnere, svoju djecu… Zagrljajima, zajedničkim minutama u tišini, u mirovanju gdje jedino slušamo kucanje u prsima, razgovorom i onda kada mislimo da smo sve rekli i da je sve uzaludno, nenadanim poljupcem kada za njega nikako nije vrijeme… Bilo čime, osim bijegom. Kada bježimo u sebe ili od sebe, zatvaramo mogućnost zajedničkog rasta, stvaramo pukotine koje nas naposlijetku slome. Bilo čime, osim predavanjem. Bilo čime. Zaključujem da se otpornost treba nužno trenirati, od malih nogu, s upornošću i predanošću kakvu nismo ni znali da imamo. Želim vam svima otpornosti na kile.
