Nekima je 2020. bila najgora godina ikada i jedva su čekali 2021. Ali za Luku Simića, pulskog pomorca koliko je bila loša, toliko je bila i dobra. Doživio je ono što neki pomorci možda nikad ne iskuse. Vodio je opsežnu akciju spašavanja nasred Atlantika koja će mu zauvijek ostati u sjećanju; piše Jutarnji list. S druge strane, zbog sulude situacije s pandemijom dva puta mu je propalo dugoočekivano vjenčanje, a s broda nije mogao sići mjesecima.
Dvadesetsedmogodišnjem Luki još su svježi svi dojmovi. Luka je, naime, krajem godine bio kandidiran za Plavu vrpcu Vjesnika za pothvate u spašavanju života na moru, koju dodjeljuje Sindikat pomoraca Hrvatske, ali je nagrada na kraju otišla u ruke starijeg kolege. Istarskom je pomorcu, koji se mjesecima nije mogao iskrcati s LNG broda, i ovo bila velika čast, a taj dan kad je spašavao britanski bračni par iz olujnog mora nikad neće zaboraviti.
Sve se odigralo nasred Atlantika 1. svibnja, u jeku prvog vala pandemije kada su pomorci jedva čekali povratak kući, a nisu se mogli nigdje iskrcati. I tako mjesecima. U toj je atmosferi Lukin brod, na kojemu je bio drugi časnik zadužen za navigaciju, dobio poziv u pomoć.
– Bilo je to 30. travnja kada smo dobili poziv da se oko 200 milja od nas nalazi jedrilica s dva člana posade, kojoj prijeti potapanje. Tada smo bili oko 150 milja sjeveroistočno od Bermuda i plovili smo iz Amerike za Rotterdam. Zaobišli smo veliko nevrijeme, ali je ono zadesilo baš tu nesretnu jedrilicu kojoj je oštećena krma.
Našla se u središtu oluje i bilo je pitanje vremena kada će potonuti. Do jedrilice nam je trebalo 20 sati plovidbe. Krenuli smo u spašavanje, ali je prije nas do jedrilice došao jedan drugi brod. Prepustili smo mu akciju spašavanja, ali oni im nisu mogli pomoći jer nisu imali brzu brodicu za prikupljanje – prisjeća se Luka tog olujnog dana kada su valovi dosezali i četiri metra.
Tada u akciju stupaju baš Luka i 24 člana posade s njegova broda dugačkog 286 metara. Najprije su vijećali neko vrijeme – jer je bio velik rizik brodicu spustiti u olujno more – kako umjesto dva Britanca ne bi morali spašavati još i tri člana njihove posade. Odluka je pala: kreću u spašavanje, a Luka je bio zadužen za spuštanje brodice koja je trebala doći do oštećene jedrilice. Srećom, brodica je spuštena bez problema, iako je to bio iznimno zahtjevan posao.
– Kuka na kojoj visi ta brodica zna zatajiti i ljudi znaju poginuti. Trebalo je brodicu spustiti po tom olujnom nevremenu u dol vala i brzo ih otkačiti. To smo odradili bez problema i u trenu više naše ljude nismo vidjeli od valova. Brinuli smo se je li sve u redu s njima i kako će stići do jedrilice. U tom trenutku smo svi bili napeti. Na jedrilici su se digla jedra. Pitali smo se svi zašto su to napravili jer ih je to odvelo još dalje od broda.
Poslije nam je vlasnik jedrilice rekao da je to napravio jer je htio posljednji put razviti jedra prije nego što napuste jedrilicu – priča Luka o tim dramatičnim trenucima. Srećom, brodica je stigla do nesretne jedrilice i ukrcala vlasnike koji su bili toliko izbezumljeni da u prvi tren nisu uzeli ni dokumente pa se vlasnik morao vraćati na brod. Kada su zavrzlame s napuštanjem jedrilice bile gotove, krenuo je povratak i najteži dio spašavanja – dizanje brodice s petero ljudi iz olujnog mora na tanker.
– Uspjeli smo ih nekako zakačiti kukom i htio sam ih što prije dignuti iz mora. I u tom trenu, očito od preopterećenja, elektromotor je zatajio. Inače sam miran i staložen, ali u tom me trenu obuzeo neopisiv strah. Čuo sam dolje kako viču da ih dižem, a ja kužim da motor ne radi. U trenu sam došao k sebi, resetirao elektromotor i ponovno ih počeo dizati na brod. Kada smo ih dignuli, oči su im bile goleme. Od adrenalina.
Bili su prestravljeni. Vjerojatno sam bio i ja. Tih nekoliko minuta trajalo mi je poput vječnosti – prisjeća se Luka tog trenutka kada je pet života bilo u njegovim rukama. Dodaje da je taj osjećaj vrlo teško zaboraviti pa će ga vječno pratiti. Tada je konačno mogao odahnuti.
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
