Jedino “Lastovo” ide i po 4, 5 mora, kad nitko drugi ne ide, kad niti jedan drugi brod ne smije i ne može izaći van.
Evo baš nedavno je iskočio iz ture Lastovo – Vela Luka – Split kako bi u Starom Gradu pokupio putnike koje je podivljalo more zarobilo na otoku. “Lastovo” ima i svoje obožavatelje koji ga prate na njegovoj Facebook stranici.
– Da ga nema, otočanima nema ni života. Treba mu spomenik dignit, kad nitko ne plovi, on ide. Zato što je odličan brod, i zato šta ima najluđu, najbolju posadu na svijetu – hvale Lastovci i Korčulani svoj oldtajmer; piše Otvoreno more.
Hajmo mi na brod, da vidimo to ludilo od posade i “japanca” iz škvera Kurushima, koji je služio osam godina na Pacifiku, da bi 1978. godine došao u Jadransko more. Koji plovi na najtežoj nam ruti u ovom dijelu Jadrana.
Znate li da kada se prođe punta od Vele Luke i brod zaokrene prema Ublima, ulazite u četvrti kanal od Splita, ravno u otvoreno more. Ako vas tu uhvati nevera, jadna vam majka.
– Prije dvi godine uvatila nas je orkanska bura i pratila nas je od Lastova do Splita. To je bilo baš grubo. Ma nije to problem nama, nema tu straha, može to ovaj brod izdržat, ima on građu za otvoreno more. Nego šta je satralo putnike, rigoleta je bilo na sve strane. Oni nisu imali vrimena ni kesu iz borše izvuć, to je bilo ajme. Najgora su juga i lebićade, evo taman u dvanesti i prvi misec – veli Joško Radić, vođa palube.
– Ostarija mi je, je, ali ide to i dalje hrabro. I do tog požara ’95., kad su mu prominjeni motori, nikad on nije ima kvara na njima. Otočani nas obožavaju jer smo im mi pupčana vrpca s kopnom. Donesemo im ako šta triba, lijekove, u zadnje vrime često stari kruv za koze i ovce. Sve je više OPG-ova na otoku – veli.
Sjeća se i on jednog velikog nevremena, vijađa od Splita put Visa, po pobjesnjelom jugu, iz centra ciklone. Dočepala ih se taman kad su izašli izvan Paklenih otoka. Do Visa im tada normalno treba 20 do 25 minuta, a taj put više od sat i pol. Sjeća se kako su svi putnici iz salona izašli van i stali kraj ograde.
– Mislili su – gotovo je, ovo je kraj. Govorili su, potopit ćemo se. Ovo je zadnje. To je bilo nevrime ajme majko. Ma šta van je, ma di ćemo se pripast, pa ovaj su brod gradili Japanci, radija se kako se brod triba radit. To je izdržljivo, to je rađeno za otvoreno more. Nisam nikad sumnja u njega, ni u moju makinju. Nisu mogli virovat kad smo ih na kraju žive i zdrave dovukli do luke. Jesu li vam rekli da ga zovu “Car”? E, “Car” – kaže.
“Car” je nemilo puta uskakao i kad je trebalo dovoditi bolesnike s otoka. Govore nam na brodu kako su u jednoj gruboj vožnji dolje u utrobi imali vozilo Hitne pomoći. Nisu ni znali da je u njemu bio mali pacijent, dijete koji je brzo moralo u Split.
U Veloj Luci sve je mirisalo na mirno more, nije bilo ni zamaha bure. Ali kad su izašli van, počelo je ludilo. Zapjenilo se na sve strane, počelo je zanositi. Digao se strašan vjetar. Tek su poslije shvatili da su dolje čuvali najvrjednije blago, jedan mali ljudski život.
– More od 5, to su valovi do četiri metra. Kada vam to udre u provu, zna skočiti preko cijelog broda do krme. I prođe jedan val, ti se digneš, padaš, čekaš drugi. To je to, opis posla. Lunapark. Poniranje, posrtanje, valjanje, svega tu bude. Ima i situacija kada ni mi ne možemo izaći na more. Malo to snerva otočane jer misle kako “Lastovo” može sve. Ali koji put stvarno ne može. Sve na brodu znaju. Svaki već ima svoje mjesto u salonu, donesu jastuk, pokrivač, sokove, marendu, i onda malo odspavaju, utuku duge sate do Splita – veli prvi časnik palube Ivan Vulić.
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
