Jevgenij Nikolov, jedan od trojice preživjelih s Bourbon Rhodea, otkrio je detalje havarije broda šibenskoga kapetana u rujnu 2019. Motori su im otkazali, a zbog neispravnih uređaja nisu ni znali da idu na uragan, piše 24sata.
Već na otoku Martinique, gdje su trojica preživjelih transportirana u medicinsku kliniku nakon tri dana plutanja Atlantikom na splavi, borbe s uraganom, halucinacijama i valovima od deset metara, započela su brojna ispitivanja: policija pa predstavnici Bourbona. Tvrtka je dovela i njihovu rodbinu na otok – majka i djevojka odletjele su do Jevgenija.
– Rekli su da će pomoći, da će nas nakon pružanja medicinske pomoći preseliti u hotel. A potom – prema stanju. Ako zdravlje dopusti, a dopuste i liječnici, vratit će nas kućama.
Bili su, kaže, okruženi vrlo dobrim liječnicima, izvrsnim psihologom. Ispočetka, činilo se da tvrtka brine za njih. Uistinu su prebačeni u hotel. Međutim…
– Ubrzo su nam ograničili dnevnu prehranu na određenu količinu. Nekoliko sam puta slučajno premašio ograničenje koje je postavila tvrtka i želio sam dodatno platiti obroke, ali hotelsko osoblje odbilo mi je uzeti novac – prisjeća se ukrajinski pomorac.
Osiguravajuće društvo bilo je, kaže, u stalnom kontaktu s preživjelima. Uvjeravali su ih da će se pobrinuti za sve. Najviše rukovodstvo tvrtke obećavalo je pružiti bilo kakvu pomoć. Međutim, stvarnost se nevjerojatno razlikovala od onoga što je obećano. Ubrzo su počeli problemi s uplatama od osiguranja.
Sve što je dobio bila je, kaže, četveromjesečna plaća prema ugovoru, kao i tromjesečna isplata bolovanja u iznosu od tisuću eura.
– Ono što se dogodilo nemoguće je jednostavno izbrisati. Prošla je godina, a ja još ne mogu zaboraviti ovaj užas, strah i duboki očaj. U bijesnim valovima Atlantika ostali su naši drugovi. Netko je poslao naš tegljač u sigurnu smrt. Želim pravdu. Želim da se utvrdi istina i da se počinitelji kazne. Borit ću se za to, bez obzira na cijenu – kaže Nikolov i počinje rekonstrukciju što se točno dogodilo brodu šibenskog kapetana u rujnu 2019.
– Čim sam nagazio na brod, bio sam, blago rečeno, šokiran onim što sam vidio: posvuda je bilo hrđe, rupa, pustoši, prljavštine. Prije putovanja pristali smo na popravak i dobili smo dva tjedna da dovedemo brod u red. Međutim, za popravak nije bilo materijala i rezervnih dijelova: sve je trebalo naručiti i pričekati.
Jedan čovjek iskrcao se s broda. Bio je to član posade koji je odmah shvatio da Borubon Rhode nema šanse stići do Gvajane.
– Stalno je ponavljao da brod ne smije isploviti. Taj kolega odbio je ukrcati se na Bourbon Rhode. Napuštajući brod, rekao mi je: “Neka ti Bog da da dođeš do Gvajane” – priča Nikolov.
Tegljač je međutim ipak “uspješno” prošao sve provjere i pripremao se za odlazak na more. Posadu nisu upozorile ni obalne službe, niti operater tvrtke da se na ruti broda sprema snažni uragan.
– Bio sam na komandnom mostu s kapetanom Dinom Miškićem i prvim časnikom. Oko jedan ujutro čuo sam kako glavni mehaničar preko radija viče kapetanu da smo poplavljeni, a sustav ispumpavanja vode ne radi. Kapetan me poslao u strojarnicu, gdje mi je 3. mehaničar izletio u susret. Vikao je: “Moramo dati SOS signal! Tonemo!“ Kad sam zadnji put bio na mostu, brzina vjetra na anemometru zaustavila se na 75 metara u sekundi. Zapelo je i nije se promijenilo, iako su nam kasnije rekli da je maksimalna brzina uragana premašila 150 metara u sekundi.
– Ne znam jesu li isključeni motori ili su sami prestali raditi, ali brod je izgubio brzinu i počeo zanositi. Svaki član posade borio se za preživljavanje plovila, za svoj život i živote svojih kolega. S mosta gdje je bio kapetan čuo sam uzvike ‘Mayday! Mayday!’ Vjačeslav je došao iz strojarnice i rekao nam: ‘Ovo je kraj, moramo se pripremiti za najgore.’ – priča preživjeli mornar s Bourbon Rhodea i nastavlja:
– Kapetan je odmah naredio da se pripreme splavi za spašavanje. Vrijeme je prolazilo i postajalo je sve jasnije i jasnije da Bourbon Rhode neće izdržati ni dva sata, kamoli pet.
Svanulo je, ali kao da i nije. Generator za nuždu počeo je otkazivati. Svjetla su treperila. Vidljivost je bila praktički nula. Sve je okolo, kaže Nikolov, bilo crno. Kao da je noć.
Bio je 26. rujna 2019. i točno u 12:28 tegljač Bourbon Rhode, odnosno šibenski kapetan Dino Miškić, posljednji put kontaktiraju ured. Kako se kasnije pokazalo, brod je potonuo za 13 minuta.
– Ne znam koliko dugo smo se davili ni koliko smo se mora nagutali. Mislio sam da je kraj. Vjetar je splav tukao i mučio, ali nas smo se petorica držali za njega svom snagom: ja, glavni inženjer Aleksandar, mornari Jevgenij i Dmitrij te monter Igor…
Tek trećeg dana, kad se oluja malo stišala, mornari su uspjeli okrenuti splav i ući unutra.
– Samo smo ležali tamo. Ne znam koliko je sati prošlo, ali odjednom smo začuli tutnjavu aviona. Letio je točno nad nama. To se već dogodilo. Ali odjednom čujemo da je avion ušao u drugi krug! Treći, četvrti, peti… Primijetili su nas! Potekle su mi suze radosnice. Skinuli smo prsluke i počeli im mahati… – priča spašeni ruski mornar.
Ubrzo je stigao brod Piet i spas za trojicu. Na žalost, među njima nije bio Dino Miškić.
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.