CROSMA, neprofitna Udruga hrvatskih posrednika pri zapošljavanju pomoraca, prije nekoliko dana je donirala jedan stambeni kontejner na potresom pogođena područja. Još je to jedan u nizu dokaza da su pomorci, kako sadašnji, tako i oni bivši, te svi koji za more i od mora žive, uvijek spremni pomoći najugroženijima kada je najpotrebnije.
Nije CROSMA poput većine udruga koje služe za ostvarivanje osobnih interesa i poriva, ona je zapravo mnogo više od udruge, ona je ambasador hrvatskih pomoraca u Europi i svijetu zahvaljujući svojim međunarodnim vezama, ali i članstvom u Eurocrew organizaciji koja okuplja partnere iz država sa tla Europe koje daju najviše pomoraca u proces globalnoga prijevoza roba i putnika. CROSMA je udruga kojoj je cilj potaknuti ljude na pomorstvo, ali ne bilo kakvo, već po standardima krovnih svjetskih organizacija i sa strogim kriterijima koje uvjetuje zahtjevno pomorsko tržište.
U sklopu Eurocrew-a, predsjednik CROSMA-e, capt. Mario Zorović, djeluje kao delegat, te tako izravno zastupa više od osamnaest tisuća hrvatskih pomoraca. Upravo s njime smo razgovarali o aktualnoj situaciji, o donaciji kontejnera na područje Banovine i o pomorcima općenito. Evo razgovora:
- Gospodine Zorović, jedna obitelj je zbrinuta zahvaljujući donaciji CROSMA-e. Kakvo je, ovako iz prve ruke, trenutno stanje na području Banovine i smatrate li da će situacija uzrokovana potresom biti riješena u neko skorije vrijeme?
Predivan je osjećaj pomoći nekome. Ti ljudi su kao i svi mi, usprkos Covidu-19, čekali i veselili se Novoj godini, bogatoj trpezi, pekli kolače i onda ostali bez ičega u nekoliko sekundi. Samo probajte zamisliti da se to upravo Vama dogodilo. Znam da su mnoge članice CROSMA-e promptno reagirale i individualno, ili kroz neke druge inicijative, poslale pomoć pogođenom području. Stoga je logično da smo se i unutar naše udruge organizirali i kupili stambeni kontejner. Naime, krov nad glavom i sigurno utočište je vrijedna donacija, a deficitarna po svim informacijama dobivenim sa potresom pogođenog područja. Doista ne bih znao u detalje kakvo je trenutno stanje na području Banovine, jer to pratim kroz medije kao i većina građana koja nije direktno involvirana u pomoć stradalima. Nadam se da će povratak normalnom životu biti moguć što skorije, sa obnovljenim kućama i ostalom infrastrukturom.
- Što mislite o sustavu Republike Hrvatske? Koliko je potrebno da se on vrati na pravi kurs?
To je složeno pitanje i vjerojatno nisam silno kompetentna osoba za neku dublju analizu. Ako pričamo o potresu, moj dojam je da su vlasti i odgovorni kasnili sa reakcijom i organizacijom pomoći. Znači, sustav je, vjerojatno, samo na papiru, onda idu improvizacije i plasiranje spinova u javnost, tzv. kupovanje vremena, pa tek onda dolazi konkretna pomoć. I dalje oni koji su zaduženi za tu pomoć i oko organizacije, te operativne pomoći dolaze iz politike ili politički povezanih krugova, pa se s pravom pitamo – Zar nitko od stručnih ljudi nije sposoban i dostojan preuzeti neku od tih uloga?
Kako se ono kaže, riba smrdi od glave. To je odgovor na pitanje koliko sustavu, odnosno nama, treba da se vratimo na pravi kurs. Općenito gledajući, ne vodeći se stranačkom pripadnošću, našu zemlju godinama vode nekvalitetni i nesposobni ljudi, političari koji je guraju u propast. Da bi upravljao javnim novcem i dobrom prije svega moraš biti pošten čovjek. Kod nas pak caruju korupcija i pogodovanje vlastitim interesima. Da bi bio sposoban političar moraš svojim djelovanjem omogućiti da se u zemlji i lokalnoj zajednici razvijaju gospodarske i tržišne vrijednosti kako bi građani ove zemlje imali mogućnost lijepo i dostojno živjeti radeći kvalitetne i dobro plaćene poslove. Umjesto toga političari javnim novcem glume dobre gospodarstvenike i svojim poslovnim potezima ne čine dobro ekonomiji. S druge strane, okupiraju medijski prostor do hvaleći se do besvijesti svojim uspjesima, što je iritantno do bola i, u principu, svakodnevno muku mučimo kako ih izbjeći po novinama, televiziji ili internetu. Pravosuđe nam je rak rana društva jer dokle god ne bude pravda jednaka i efikasna za sve, ljudi će i dalje bježati iz ove zemlje, prvenstveno uz ekonomski poriv naravno. Znaci potreban nam je jedan veliki RESET i onda godine mukotrpnog rada. Za to su potrebni veliki lideri i vizionari.
- Poznato je da je CROSMA stambeno zbrinula romsku obitelj. Jesu li pomorci bili zapravo prvi Hrvati u velikom procesu globalizacije i prevladavanja rasnih, te vjerskih predrasuda?
Stvar je vrlo jednostavna. Kad je stambeni kontejner bio spreman za isporuku isto smo iskomunicirali prema Banovini. Povratna informacija dogradonačelnice Gline i udruge iz Zagreba koja se dokazala humanitarnim radom od prvog dana potresa je bila da je stambeni kontejner trenutno najpotrebniji romskoj obitelji koja je ostala bez krova nad glavom, spava u kombiju i socijalna služba prijeti odvajanjem djece od ostatka obitelji. Žalosno je bilo za čuti da neki donatori uvjetuju dostavu pomoći s obzirom na nacionalnost onih kojima je potrebna. Sve je to čovjek kojemu je potrebna pomoć. Pomorci i mi koji smo bivši pomorci ili vezani uz pomorce imamo drugačiji set-up u glavi. Naučeni smo živjeti i raditi sa raznim nacionalnostima, ljudima raznih boja koža i cijenimo te poštujemo njihovu kulturu i običaje. Pomorci su, između ostalog, i građani svijeta, kozmopolitani, te kao takvima im je možda važnije kakav je tko čovjek, a ne njegova nacionalnost ili boja kože. Zato ponavljam, mi u CROSMA-i nismo niti jednog trenutka dvojili treba li donirati stambeni kontejner romskoj obitelji. Vjerovali smo dobroj procjeni ljudi s terena, a toj obitelji bio je kontejner tad najpotrebniji.
- Sada je bio u pitanju stambeni kontejner, nedavno su pomorci donirali novac za respirator, često su u grupama pomoraca na društvenim mrežama prikupljanja sredstava za različite humanitarne akcije. Znači li to da su baš pomorci oni koji ostaju ljudima usprkos svim preprekama modernoga svijeta i kao što ih opisuje jedna Gibonni-jeva pjesma “To su samo dica daleko od kuće”?
Maloprije sam opisao zašto je to tako i zašto su zbog tog kozmopolitskog duha pomorci drugačiji. Naravno, svi smo ostali impresionirani kako se zapravo cijela zemlja digla na noge pomoći pogođenom području. To daje nadu u ljude, a pomorci se tu samo lijepo uklapaju u cijelu priču. Gibonnijeva pjesma odlično opisuje pomorce. Koliko god godina imali, izborani i nagriženi vremenskim neprilikama i teškim poslom, oni su duhom uvijek tako mladi, drugačiji i posebni na jedan način koji inspirira sve u njihovom okruženju.
- Kako biste Vi u sedam riječi opisali život jednoga pomorca?
More, ljubav, odvojenost, zarada, izazov, avantura, beskonačnost.
Ponovit ćemo za gospodinom Zorovićem: „More, ljubav, odvojenost, zarada, izazov, avantura, beskonačnost.“, pa zaključiti da je pomorsko zanimanje uistinu jedan beskonačni izazov na beskonačnom moru sa beskonačnim avanturama, sa ljubavi kojoj ova odvojenost ipak daje jednu posebnu čar i sa zaradom koju su pomorci uvijek spremni podijeliti sa onima koje su snašle životne nevolje. Time pomorci podsjećaju ostale, da i mjesecima odvojeni od kopnenog čovjeka, oni ne zaboravljaju biti ljudi i da, usprkos distanci koja traje mjesecima i mjeri se u tisućama milja, oni ne zaboravljaju na zajednicu. Pomorci imaju dojam nacije, za razliku od većine ostalih koja miješa taj pojam sa pojmom naroda, jer zajedno djeluju sa profesionalcima iz cijeloga svijeta pod istom zastavom – zastavom zajedništva, napretka i uvažavanja različitosti. Možda bi se baš zato bilo dobro sjetiti pomoraca kod donošenja nekih odluka jer su oni ipak bili svugdje i vidjeli štošta, shvatili kako treba i kako ne treba, te u samoći, na debeloj pučini nepreglednih oceana, uz zvuk brodskoga motora, pronašli u sebi ono što neki nikada neće pronaći – čovjeka.
