Rođen u Splitu 1974. godine, no po ocu šibenskih korijena, grada za koji ga vežu pozitivne emocije, Darko Šupuk je bivši profesionalni jedriličar i strastveni zaljubljenik u jedrenje koje ga je, kako kaže, dovelo do izdavaštva u kojem danas gradi karijeru. Kao glavni urednik luksuznog nautičkog časopisa Yachts Croatia, Darko je svoju ljubav prema jedrenju zamijenio stvaranjem priče o hrvatskom nautičkom turizmu s naglaskom na luksuz i duh Mediterana kojim je prožeta svaka stranica, sada već 50. broja časopisa. Da istinski voli ono što radi dokazuje i mali tim u redakciji na koju je izuzetno ponosan jer kaže da svi zajedno stvaraju jednu lijepu priču o Hrvatskoj.
Cijeli svoj život proveli ste u Splitu, no odakle ljubav prema moru i kada ste počeli s jedrenjem?
Roditelji su mi oboje jedrili što je za to doba bilo čudno i nekako nisam imao baš puno izbora. Na moru sam od pete godine nadalje bio na ljetnim đitama, a kasnije sam jedrio u klubu i cijeli sam život proveo na moru. Startao samo u malom splitskom jedriličarskom klubu Zenta koji je tada tek bio u počecima, a poslije sam se prebacio u jedriličarski klub Split koji mi je pružao bolje uvjete za napredak.
Završio sam i Pomorski fakultet u Splitu, smjer nautika, ali nikada nisam plovio. Dobio sam prvi profesionalni ugovor za jedrenje i to je bilo neko moje ostvarenje sportskih snova. Kako je to bilo u vrijeme kada sam trebao napraviti kadeturu, odlučio sam se za jedrenje i ideji o plovidbi na brodu više se nikad nisam vratio. Moj je život krenuo skroz nekim drugim putem, ali ipak morskim.
Postoje li u jedrenju pozicije i koja je osoba najvažnija na brodu?
U jedrenju svakako postoje pozicije, svaki ima svoj posao, a skiper je svakako najistaknutija osoba i prepoznat je u javnosti. Međutim jedrenje je takav sport u kojem svi moraju napraviti svoj posao. Obično je to tim ljudi, govorim o sportskim jedrilicama, ne o promotivnim regatama. Na njima ako svatko ne obavi optimalno svoj zadatak, rezultata nema. Ljudi koji poznaju jedrenje znaju poziciju bowmana, čovjeka na pramcu koji ima obaveza oko prednjih jedara i ako on nešto zapetlja vi ćete izgubiti regatu, bez obzira što imate najboljeg skipera. Naravno, ako pak skiper nešto zezne, opet ćete izgubiti regatu. Znači, nema najglavnije pozicije, nego je bitno da tim dobro radi svoj posao – a to je glavni posao skipera.
Sudjelovali ste na raznim regatama u inozemstvu, na predolimpijskim regatama i to gotovo svugdje po svijetu. Koja vam je osobno najdraža i zbog čega?
Mrduja, naša splitska regata jer je to zapravo proslava jedrenja i načina života. Natjecateljski ona nije velika regata, međutim, na njoj ćete uvijek sresti puno prijatelja i mnogo ljudi koji vole jedrenje i koji su tu došli da provedu jedan lijepi dan na moru. Zanimljiva je i zbog akvatorija u kojem se jedri. To su splitska vrata ili hrvatski bermudski trokut koja su uvijek puna iznenađenja i dopuštaju ljudima koji nisu favoriti da naprave dobar rezultat. Mrduja mi je tu doma i stvarno je posebna. Inače sve regate se svode na isto – start, neka ruta i cilj, i sve su lijepe. Moram napomenuti da već godinama ne jedrim, ali zadovoljstvo koje pruža jedrenje je dovoljno veliko i na mrdujskoj regati da ne moram ići u Australiju da bih guštao jedriti.
Kakav je život jednog strastvenog jedriličara i što je sve nužno da biste bili dobri u tom sportu?
Kao i u svakom drugom sportu morate imate dobru fizičku pripremu jer su regate često vezane uz putovanja i uz bivanja na dalekim mjestima gdje, ako niste fizički spremni kako treba, realno nemate što tražiti u nekom vrhunskom sportu. Danas naši sjajni mladi jedriličari, koji su jedna izuzetno talentirana generacija i nevjerojatnim svjetskim uspjesima to dokazuju, su odreda odlično fizički spremni. No to je samo početak. Morate imati glavu koja vam dopušta velike napore, kao u bio kojem sportu, ali u toj glavi morate imati različita znanja, bilo da su to znanja o tehnici jedrenja, brzini broda ili taktici. Rekao bih da je fizička sprema osnova, a glava i iskustvo koje vas gradi ključni da biste postigli nekakav uspjeh. U jedrenju, kao i u mnogim stvarima u životu, nema limita jer ono i u starijoj dobi dopušta da se njime bavite uz neka ograničenja koja su vezana i uz vas osobno, a nekad i uz novce. Ipak je to skup sport. Jedrenje omogućava da se razvijate u onom smjeru u kojem vi želite.
Pamtite li možda neko iskustvo iz vremena dok ste još aktivno jedrili?
Sjećam se svačega, međutim jedna stvar koja mi je nekako odredila jedriličarski put je bilo kad smo se natjecali u malim klasama, taman nakon stvaranja Hrvatske države u doba mog stasanja u život. Poslije rata se počela razvijati jedriličarska scena, mislim da je to bila ’93. godina, a financijski uvjeti u klubu nisu bili sjajni. Imali smo stari brod i staru opremu i sve to skupa smo krpali. Sjećam se da smo muku mučili da sve to skupa posložimo da funkcionira. Otac, koji je prije bio aktivni jedriličar, mi je pomogao da skrpamo opremu s kojom sam išao na prvenstvo Hrvatske. Tada smo radili svašta, prekrajali jedro, lijepili karbonski jarbol koji je puknuo i slične stvari. Bio sam prvi do zadnjeg dana regate, i zadnji dan koji je bio odlučujući, vodio sam regatu do cilja kad mi je pred cilj puknuo vijak koji drži list kormila. Svako malo sam morao skakati na krmu i pričvršćivati taj list kormila da bih uopće uspio završiti tu regatu. Ako ne završim neću biti prvi, a ako završim bit ću prvi. To mi je jedino bilo u glavi. Uspio sam završiti, no kad sam ušao u cilj, sila koja je bila na timunu je popustila, vijak je upao u more i više nisam imao kormilo pa su me morali tegliti do kluba. To je bio trenutak kad sam odlučio da želim nastaviti jedriti. Sada se toga rado sjećam, no tada sam bio u traumi.
Vjerujem da ste se u svojoj jedriličarskoj karijeri susretali s raznim brodovima na raznim regatama. Da li postoji neki brod uz kojeg ste vezani?
Ne, ali se nadam da će postojati. Do sada nisam imao svoj regatni brod i kako stoje stvari, mislim da ga trenutno neću ni imati. Međutim, moja sestra je udana za Matu Arapova, poznatog hrvatskog jedriličara, koji ima jedan prekrasan 10-metarski karbonski brod koji se zove „Fatamorgana“. Mate mu je prije dva mjeseca ugradio foilove, podvodna krila koja još uvijek testira. Nadam se da ću jednog dana uspjeti s njime zajedriti. To je budućnost jedrenja, jer danas sve što jedri, fojla. Pogledajte samo America’s Cup, fojlaju samci oko svijeta… Ovo je Matin pokušaj da budućnost jedrenja dovede u Hrvatsku i nadam se da ću mu se pridružiti i uživati u tome.
Jeste li možda razmišljali o regati za samce?
Nisam, jer nisam više fizički spreman. Inače, jako dobro poznam Šimu Stipaničeva koji je u samačkom jedrenju napravio break through. Jako cijenim to što jedriličari samci rade, međutim moj izbor je timsko jedrenje.
Postoje offshore i inshore regate. Koja je razlika i koja je vama osobno draža?
Razlike su ogromne jer to su kao dva sporta. Offshore regate su puno kompleksnije u pripremi, jako različite s obzirom na taktiku, ritam rada posade i slično, a inshore regate su možda puno primjerenije za hrvatsko područje. Naime, offshore regate često traže i nešto veće budžete i nešto ozbiljniju pripremu za koju u današnjem ritmu života malo tko ima vremena i novaca. Meni su osobno draže inshore regate jer su nekako realnije kao mogućnost da se natječete, ali respektiram ljude koji se bave offshore regatama.
Majka i kolijevka svih tih regata je Francuska, nakon nje su tu Englezi, Australci i naravno Novozelanđani koji su u tome veliki majstori. Danas je primjetan trend, a prije nije bio toliko jak, da mnogi jedriličari s inshore regata nastupaju na offshore regatama kao pripremi za svoje inshore regate, a istovremeno se profiliraju kao odlični offshore skiperi. Offshore regate je lijepo za vidjeti, no ja ih mogu popratiti samo na internetu. To je jedna skroz drugačija priča u kojoj se vodi računa o skroz drugim stvarima u jedrenju iako je bazično isto.
Sudjelujete svake godine pa ste tako i ove na tradicionalnoj Uskršnjoj regati. Kako je bilo, kakvo vas je vrijeme poslužilo te kakva je bila atmosfera?
Jedrim kad mogu jer za Uskršnju regatu sam dio njihovog press tima. Ove godine nisam jedrio, ali mogu kazati da se pokazalo i dokazalo da je to najbolja hrvatska regata u sportskom smislu. Postoje razne regate sa sjajnim programima i rutama, međutim Uskršnja regata definitivno okuplja najbolje ljude, koji su ujedno i oni koji ulažu i najviše novca u tijeku godine u jedrenje i najizjednačeniji su u natjecanju. Uskršnja je regata i ove godine bila odlična i postoji nepisano pravilo da se pobjednik odlučuje u zadnjoj regati. Tako je bilo i ove godine kada je među trideset posada pobjednik bio Tonko Rameša na jedrilici „X-Cite“. Regata je održana u gradu Hvaru koji se pokazao odličnim domaćinom bilo što se tiče njihove gostoljubivosti spram jedriličara, bilo što se tiče vremenskih uvjeta jer uvijek nešto lijepo puše. Uskršnja regata je jedna predivna stvar, fešta jedrenja koja se s vremenom pretvorila u najbolju hrvatsku regatu.
Kažete da danas malo jedrite, mnogo manje nego prijašnjih godina. Prije nekoliko godina pokrenuli ste luksuzni časopis Yacht Croatia, recite nam, kako je došlo do te ideje?
Ja sam zapravo sasvim slučajno završio u izdavaštvu. Naime, kad sam prestao jedriti bio sam jedno kratko vrijeme trener i radio za tvrtku Salona koja je proizvodila jedrilice. To mi je bilo blisko i dosta zabavno jer nisam ništa znao osim o jedrenju. Kroz tu tvrtku sam naučio neke stvari o poslu, o poslovanju i došao u dodir s novinama i nautičkim publikacijama jer sam za njih radio marketing. Vidio sam da je u novinama veliki dio posvećen motornim plovilima, a ne jedrilicama za koje su bila rezervirana samo specijalizirana izdanja. Tada sam 2004. godine iz zelje da naučim vise o motornjacima postao urednik hrvatskog izdanja časopisa Nautika koji je tada izlazio i bavio se uglavnom motornim brodovima. Malo nakon toga smo za istog izdavača pokrenuli Yachts, koji je zbog financijskih problema na kraće vrijeme prestao izlaziti u Hrvatskoj te sam ga preuzeo i od tada radim Yachts Croatia. On sada izlazi već deset godina.
Zadovoljan sam i sretan što sam u Splitu uspio naći mlade ljude koji su spremni žrtvovati se, puno raditi i pametno razmišljati, a sve to kako bi napravili časopis Yachts. Zahvalan sam im što su prepoznali mene i ja njih te da imam takvu ekipu s kojom radim. Bez njih ja sam ne bih mogao ništa napraviti. U grupi od šest ljudi ja sam najstariji i naša je želja da i dalje nastavimo stvarati proizvod koji je totalno lud u svojoj ideji, ali pokazuje lijepe stvari u našem okruženju.
Časopis na gotovo svakoj stranici odiše duhom Mediterana. Kako ste spojili jahte i ljepote naše zemlje?
Časopis je franšiza francuskog časopisa Yachts koji izlazi u još šest zemalja svijeta i mi smo ga počeli raditi kao klasični yacht časopis. Znači bavimo se jahtama i njihovim prezentacijama, sajmovima, testovima, motorima i drugim. No, brzo smo shvatili da živimo u Hrvatskoj koja nije samo to te smo časopis prvo obogatili s temama iz našeg okruženja, koje su zapravo nepresušne, a osim toga smo vidjeli da ljudi koji koriste jahte, rekao bih čak i obične brodove za razonodu, su ljudi koji isto tako imaju i dobar auto, i dobar sat i u biti su oni korisnici luksuza na ovim našim prostorima. Tako smo napravili časopis koji je miks svega i svačega što je teško definirati, ali se temelji na jahtingu i ima duh Mediterana i zapravo objedinjuje sve lijepe stvari. On objedinjuje vrijednost, jer jahte su možda najskuplji proizvod na planeti. Ne znam ima li što skuplje od jahte. Čak su i privatni avioni jeftiniji od njih. One su ujedno i najrazvijenije zbog količine novaca koji se u njih ulaže. Tu dolazimo i do čartera kao jednog drugačijeg načina uživanja u jahtama. Ima mnogo ljudi koji plove u Hrvatskoj u čarteru bilo na jedrilicama, jahtama, katamaranima i slično.
Imate li možda statističke podatke o tome koliko ljudi je prije dolazilo u Hrvatsku i uzimalo plovila u čarter, a koliko je on danas zastupljen?
Zapravo ne pratim statistiku i nisam toliko informiran, no ono što sigurno znam je da je Hrvatska destinacija broj 1 za čarter jedrilica u svijetu ispred Kariba i Grčke koje su tradicionalno jaka tržišta. Znači, hrvatsko more je očito vrlo popularno među jedriličarima, a s druge strane postoji ogroman porast na tržištu katamarana. Motorne jahte to prate, iako ne u tolikom broju kao manja plovila što je logično jer jahte su smještene uglavnom na zapadnom Mediteranu oko Monaca, Nice, Barcelone i Palma de Mallorce. Kao što sam rekao, statistički ne znam, ali je očito da sve više i više ljudi plovi bas u Hrvatskoj.
Dosta ljudi se ipak odlučuje za Crnu Goru i tamo veže svoje brodice jer su trošarine manje, a vezovi jeftiniji kao i gorivo. Vidite li to kao problem za budući nautički turizam u Hrvatskoj?
Mislim da ne jer Hrvatska je opet imala sreće, kao što naš nautički turizam ima uvijek neke sreće. Imamo tu privilegiju da imamo more kakvo imamo i koje teško možemo upropastiti štogod da radimo. Druga stvar je to što je Crna Gora stvorila jedan centar jahtinga koji se temelji na nekim propisima i tax free uslugama koje su povoljnije, no sve te jahte koje dolaze u Crno Goru zapravo dolaze u Hrvatsku. Oni uđu u Crnu Goru, pokupe goste, uliju gorivo i dalje plove uglavnom u Hrvatsku tako da je to za nas jedna sretna okolnost. Zašto i Hrvatska ne bi privukla goste na takav način, to je drugo pitanje, i bilo bi lijepo da ih i mi na neki način više stimuliramo.
Nedavno ste proslavili 50. broj časopisa Yacht Croatia i napravili event u zagrebačkom umjetničkom centru Lauba. Kakva je bila atmosfera i tko su bili uzvanici?
Htjeli smo pokazati što smo dosad napravili kroz pedeset brojeva i odlučili napraviti izložbu Yachtsa. Upravo iz tog razloga smo se odlučili za galeriju, a ne za hotel ili klub. Napravili smo lijepu izložbu s kojom smo predstavili naše dosadašnje dostignuće. Budući da smo mala tvrtka i nije nam lako napraviti veliki party u Zagrebu jer nemamo budžet i mogućnosti, pozvali smo partnere. Tu su nam pomogli BMW, Mercedes i Audi, a treba istaknuti ACI i Master Card kao generalnog pokrovitelja eventa. Uz njihovu pomoć smo uspjeli novčano pokriti velike troškove, a ujedno skupljali novac za splitsku dječju kirurgiju tako da je ta lijepa večer poslužila i za humanitarnu svrhu. Uspjeli smo prikupiti sredstva od 150 000 kuna za uređaje i krevetiće na odjelu.
Sama večer bila je zamišljena na način da ljudi uživaju kao na jahti usred Zagreba. Budući da nema mora, osmislili smo poseban yacht menu koji se temeljio na jadranskim namirnicama. Sve je to pratila, da je tako nazovem, izložba vina na kojoj su bile najbolje etikete s Jadrana. Gosti su mogli uživati u performansu umjetnice koja je crtala u pijesku te izložbi luksuznog nakita kuće Malalan čiju je ogrlicu u vrijednosti od 20.000 kuna kao nagradu dobio jedan od uzvanika. Sve u svemu stvarno se moglo uživati u luksuzu, na isti način kako biste uživali na nekoj jahti.
Naši partneri su se potrudili pokazati neke svoje vrijednosti tako da je prvi put u Hrvatskoj predstavljen Audi A8, prvi puta je predstavljen i BMW 7 individual serije koja je napravljena na temu Swan jedrilice s tikovinom u unutrašnjosti, dok je Mercedes predstavio AMG GT Roaster, malu turbo igračku. Uzvanici su bili naši prijatelji, suradnici, partneri i njihovi partneri i bilo je stvarno dosta ljudi, no ja sam osobno zadovoljan s humanitarnim dijelom koji smo u sve to uspjeli uklopiti.
Da li je bilo interesenata koji bi kupili takve skupocjene automobile?
Kažu naši partneri da je bilo zanimljivih kontakata, no da li će prodati jedan ili pedeset jedan automobil to ne znam. Ljudi su imali prilike sjesti u te automobile što na takvim eventima i nije baš uobičajeno tako da vjerujem da su zaljubljenici u takve igrače došli na svoje.
Što mislite o portalu Pomorac.net?
Fenomenalna mi je ideja da se za hrvatske pomorce napravi jedno mjesto gdje će ljudi moći dobiti raznorazne informacije. Od početka kad sam saznao za taj projekt bio mi je strašno simpatičan. Budući da poznajem dosta pomoraca i taj cijeli svijet mislim da je dobro da takvo što postoji.
