Nitko u njegovoj obitelji nije plovio niti je imao veze s morem, brodovima ili jahtama, no to nije obeshrabrilo tridesetšestogodišnjeg Splićanina da ostvari svoj san. Nakon završetka Turističko-ugostiteljske škole u Splitu svoje je prve profesionalne korake kao chef napravio u renomiranim restoranima svog rodnog grada i stekao iskustvo koje mu je samo otvaralo vrata u životu. Naime, Jurica Jurić dobio je poziv da se priključi posadi broda kao glavni kuhar, što je, kako kaže, imalo nesaglediv utjecaj na njegov daljnji profesionalni razvoj. Kakav je bio njegov put uspona te kako je završio na dalekom sjeveru u Norveškoj, otkrio nam je simpatični kuhar Jurica, koji svaki dan osmišljava nove načine dekoriranja slastica i aranžiranja raznih delicija kako bi zadovoljio profinjena nepca vlasnika jahti i drugih gastronoma.
Ispričajte nam malo o svojim počecima i razlozima odlaska na jahtu.
Novac nije imao veze s mojom odlukom. Presudno mi je bilo to da imam punu autonomiju u kuhinji i da samostalno kreiram, a upravo to traže vlasnici skupocjenih plovila.
Posao sam dobio isključivo na temelju moje umješnosti i stečenih vještina. Konkretno, nakon uvodnog razgovora, zadatak je bio da unutar određenog budžeta kreiram meni u četiri slijeda, koji ih je oduševio.
Vlasnici jahte na koju sam se ukrcao bili su Austrijanci i imao sam sreću što nisu bili zahtjevni. Štoviše, uživali su u svim jelima koje sam za njih pripremao, a to je bila velika potvrda mojih sposobnosti koja mi je u tom trenutku puno značila.
Potom sam, nakon tri godine nautičkih gastro-avantura, odlučio dodatno poraditi na osmišljavanju i pripremi jela kontinentalnog dijela Europe pa sam radio u par njemačkih restorana.
No, ipak još niste završili s pričom na moru. Ponovno mu se vraćate i dobivate posao na privatnoj jahti. Tko je bio gazda i kakve je imao zahtjeve?
Kako život piše najljepše priče, moj angažman na privatnoj jahti je počeo sasvim slučajno. Beskrajno simpatični Nijemac za kojeg sam na jednoj điti Jadranom kuhao, me par godina kasnije pozvao da se pridružim posadi veličanstvenog plovila kojeg je kupio. Taj brod je bio njegov san i maksimalno je uživao u svakoj minuti na njemu, posadu je tretirao kao obitelj što je rijetkost i kao i većina Nijemaca bio je iznimno jednostavan u svojim zahtjevima pa su svi obroci uvijek i bez iznimke bili u isti sat.
Što se razlikovalo u odnosu na jahte u čarteru? Da li je bilo teže ili lakše?
Iako u pravilu u čarteru posada zna gdje plovi, za mene kao i za većinu posade na brodu, nema značajne razlike. Svaki član posade ima svoje zadatke koje mora redovno obavljati bez obzira stajali mi u portu ili plovili 12 sati.
Radili za vlasnika Nijemca i Rusa. Kakve su te nacije? Da li je Nijemac uistinu „hladan“, a Rus „bahat“ prema stereotipima ili ste u praksi stekli drugačije mišljenje o njima?
Ljudi su ljudi sa svim svojim manama i vrlinama, i pritom je potpuno nebito odakle dolaze. Tijekom godina na brodu sam radio za Hrvate, Talijane, Nijemce, Francuze, Amerikance i Ruse, i naučio da je jako nezahvalno generalizirati bilo koju naciju. Jedan od mojih njemačkih poslodavaca je bio najobzirnija i najtoplija osoba koju sam ikad sreo, Rus za kojeg sam radio se pokazao organiziranijim od ijednog Švicarca, Francuskinja kojoj sam kuhao je opsesivno brinula o svakoj sitnici, i tako redom.
Što se tiče prohtjeva vlasnika bilo je tu svega. Imali smo specijalnih zahtjeva koje smo uvijek uspjevali zadovoljiti, a u posebno lijepom sjećanju mi je ostala drama na St.Barths otočju koja je uslijedila kada je vlasnik poželio pojesti Tomahawk steak koji, naravno, u to vrijeme nije bilo moguće nabaviti. No utjecaj čini svoje pa su zbog njega steakovi letjeli iz Amerike, a mi smo za to vrijeme po otoku tražili gradele na kojima ću ga pripremiti jer nije dolazilo u obzir da se taj monstruzno skup komad mesa pirja na tavici. Kako bi doživljaj bio potpun, za vlasnika je na jednu večer unajmljena skupcjena vila s pripadajućim roštiljem, gdje je blagovao željeni steak. Osmjeh na njegovom licu, za kompletnu posadu je bila najveća nagrada.
Da li su vas prihvatili kao obitelj ili ste im ipak bili samo radnik?
Sve ovisi o vlasnicima. Nekada prigrle posadu kao svoju djecu, a nekada ih drže na udaljenosti kao osoblje. Bez obzira na njihova raspoloženja i stavove, nikada nisam ni pomislio da sam nekome od njih obitelj. To je poslovni odnos koji može biti manje ili više prisan, no i dalje je poslovni odnos.
Spomenuli ste svoju strast za slastičarstvom. Da li ste tijekom vaše karijere uspjeli prezentirati svo vaše umijeće u tom dijelu kulinarstva?
Naravno. Jedan od razloga zašto su me moji poslodavci obožavali su bili moji deserti. Oni su uvijek bili kruna svakog obroka bez obzira radilo se o ručku, večeri ili nekoj formalnoj prigodi.
Inače, od kuhinje koju sam najviše spremao bila je mediteranska, iako bi ponekad poželjeli neko egzotično jelo. Gosti kojima sam kuhao uvijek su bili zadovoljni i nisu imali neke primjedbe. Dakako, ne može sve uvijek biti savršeno, no nikada nisam pogriješio toliko da se to primijeti, a kamoli sankcionira. Od različitih posada s kojima sam radio jedine kritike koje sam ikada dobio uputili su mi, dakako, Hrvati.
Opišite nam jedan vaš radni dan u kuhinji na jahti.
Nakon buđenja u 8 sati odlazi se na tržnicu po svježe namirnice i priprema doručak. Nakon toga se priprema prvo ručak za posadu pa potom i za goste. U popodnevnim satima bi uhvatili sat-dva odmora nakon kojih slijedi priprema za večeru posade i gostiju. Sve u svemu 16 do 18 sati posla dnevno.
U posljednje vrijeme stalno na televiziji imamo prilike gledati kulinarske show-ove. Koliko pojavljivanje za malim ekranima može doprinijeti da vas uzmu za chefa na jahti ako se netko odluči za to. Ili smatrate da je bitnije nešto drugo?
Niti jedan ozbiljan kuhar se ne uključuje u takve emisije jer to nije kulinarstvo nego showbiznis. Kuhari koji sudjeluju u takvim emisijama – ne kuhaju, a svaki chef koji želi napredovati i razvijati svoje vještine mora biti u kuhinji, svaki dan, a ne ispred kamere. Meni osobno je ključno da se moje vještine prepoznaju i cijene, a hoće li to biti vlasnik jahte ili restorana u Splitu je sporedno.
Što se pak tiče plaće ona je sjajna, no sve je veća i konkurencija koja je spremna raditi za znatno manju naknadu. Ja sam srećom stekao dovoljno iskustva da sam plaćen onoliko koliko vrijedim.
Nakon trinaest godina odlučili ste napustiti Hrvatski te krenuti u Norvešku i potražiti bolju budućnost. Što je bio okidač za taj potez i da li ste danas zadovoljni svojom odlukom?
Selidba u Norvešku se dogodila sasvim slučajno. Posjet sestri koja tamo živi je rezultirao pokretanjem male tvrtke za proizvodnju torti i kolača, a dobio sam posao i u jednom vrhunskom restoranu te, gledajući danas na to, ne mogu biti zadovoljniji svojom odlukom.
Pronaći posao u toj skandinavskoj zemlji nije bilo nimalo teško naći, a iskustvo s broda mi je umnogome pomoglo jer znam komunicirati s ljudima iz svih dijelova svijeta. Uz to, Norvežani obožavaju jesti, ali nemaju ambicija naučiti kuhati pa su tim više vještine kuhara poput mene na posebnoj cijeni.
Moram priznati da je Norveška predivna zemlja, a Norvežani pomalo čudni, barem nama Dalmatincima. Minimalno borave po kafićima, slobodno vrijeme uglavnom provode u prirodi, a druže se uglavnom po kućama. U poslovnom smislu, ovo je jedna od najbolje organiziranih zemalja u kojoj sam radio. Ništa tu nije prepušteno slučaju – radnici su prijavljeni od prve sekunde, pravilnik o radu se poštuje kao Sveto pismo, prekovremeni sati se bez razgovora posebno plaćaju, a slobodni dani i godišnji odmori su svetinja.
Na pitanje da li razmišljam o povratku u domovinu, moram reći da razmišljam, ali još ne jer moj je život sada u Norveškoj i zadovoljan sam tu gdje jesam.
Što biste poručili mladim ljudima koji se žele okušati na jahtama?
Želim im svu sreću na tom putu, no moram samo dodati da se pripreme na različite prohtjeve i izvolijevanja vlasnika, no ne treba gubiti nadu. Samo slijedite svoj san.
Što mislite o portalu Pomorac.net?
Sve na jednom mjestu isključivo iz pomorske industrije… Sve pohvale i želim da nastavite s odličnim radom!
