Kada mladi čovjek završi škole pred njim se otvara mnoštvo mogućnosti, no pronaći pravi put nije uvijek lako. Neki pokazuju talente od malih nogu za određena zanimanja i predodređeno im je da se u tome ostvare. Drugi pak lutaju dok ne pronađu ono što im odgovara ili donekle zadovoljava njihove potrebe. S pomorcima je drugačije. Kod nekih je to obiteljska tradicija pa je revno nastavljaju, drugi poziv za morem oćute u djetinjstvu i to ih vodi prema odabiru svog zanimanja, a neki pak jednostavno odaberu brod i znaju da će on biti njihov drugi dom. Jedan od njih je i mladi Mario Juras iz Šibenika koji je, vođen vizijom da je biti pomorac časno zanimanje, poželio upisati Srednju pomorsku školu. Od te ga namjere nisu odvratile ni materine suze kada joj je priopćio svoje namjere. Dvadesetšestogodišnji Mario danas je treći časnik palube na Jadroplovu i iza sebe ima godinu i pol dana plovidbe koja ga, kako kaže, sve više privlači.
– Kada san upisiva srednju škola bila je dvojba između Medicinske i Pomorske škole jer je majka imala svoju privatnu zdravstvenu njegu i nadala se da ću njezinim stopama. Međutim jedan moj stariji rođak je upisa Pomorsku školu i vidija san da je to pravo muško zanimanje pa san sam sebi reka da kad može on, mogu i ja. Jednom mi je prilikom reka da kad dođe stabilitet da će mi biti teško završiti školu. Možda me baš to potaklo da vidim šta ja to ne mogu. Kako je Šibenik mali pomorski grad, pun tradicije, a u Pomorskoj školi je stabilitet predavao profesor o kojem su svi pričali, odlučija san da želim proći to iskustvo.
Reka san to materi kad smo se vozili auton i ona je stala sa strane i počela plakati. Nije mogla virovat da san to odabra u životu. Ćaća je, pak, bija oduševljen jer nitko od naših nije bija pomorac. Majka je sada oduševljena i totalno je prominila priču i sad joj je drago i ponosi se s time da san posta časnik na brodu. Vidjeli su da san se snaša u tome i da mi ide.
Kažeš da nitko iz obitelji u vrijeme tog upisa u srednju školu nije imao veze s pomorstvom, no ipak je u zadnje dvije godine i tvoj stariji brat počeo navigavati kao kuhar.
On je počeja navigat igrom slučaja. Nije mislija ozbiljno, ali je izvadija brevete i na kraju upa na brod. Ne biste virovali, bili smo skupa na brodu iako nije pravilo da braća idu zajedno na isti brod. Naime, ako se dogodi tragedija onda obitelj ostaje bez obojice. Nismo to ni znali, nego smo slučajno saznali tek na brodu. Nakon pet dana šta san se ukrca, stojin ja na gvardiji i dolazi on. Kako nitko to nije smija znati držali smo to u tajnosti, tek smo kasnije to podilili. Naime, polubraća smo i imamo različito prezime pa nisu odmah povezali. Kad su saznali rekli su neka ostane tako kako je.
Vratimo se tvojim počecima. Nakon srednje škole upisao si i završio nautiku na Pomorskom fakultetu, no prije si upisao neki drugi smjer, zar ne?
Da, prvo san upisa smjer Jahte i marine, ali san se prebacija na Nautiku. Bilo je to zbog jednog profesora koji je reka da san upisa nepostojeći smjer pa san, ne bi tija nikoga uvridit, pomislija da bi možda bilo bolje prebacit se u nautiku. Virujen da san izabra bolje i zadovoljan san svojon odlukon. Mislin da je to bolje za ljude koji hoće navigavat.
Što je uslijedilo nakon što si završio fakultet?
Kad san završija faks počeja san slati mailove ne bi li se ukrca ka kadet. Iako su mi govorili da samo završin škole i da će dalje biti lako, nije sve tako jednostavno. Tržište je postalo drugačije, pogotovo kad je počela kriza. Navodno je 2008. bilo lako za ukrcat se, a poslije sve teže i teže. Ja san se ukrca u prvon misecu 2017. i nisan ni sam moga virovat da me poslužila srića. Bija san pola godine kadeture napravija na domaćoj plovidbi na motornom brodu „Ina“ kod Ante Cukrova iz Vodica koji me zaposlija. Onda san treba pola godine odradit na prekooceanskoj plovidbi i ukrca san se u dva miseca. Nisan moga virovat jer momci i sa fakultetom čekaju po godinu dana.
Naša san na Internetu broj Deana Bilića, nazva čovika i reka mi je da će me brzo ukrcat i da nema problema. Iako me nikad nije vidija, procjenija je da san ozbiljan i, kako iman fakultet, ukrca me na Jadroplova.
Koliko dugo si bio na Jadroplovu?
Bija san šest miseci samo kadet na motornom brodu „Bene“ i poslije toga san se ukrca ka timunjer misec i po dana pa su me uzeli za trećeg časnika. Tako rade neku selekciju jer nas je bilo previše trećih pa ako želiš ići ka timunjer, odradit ćeš to pa ćemo te ostavit ka trećega, a i fali im timunjera.
Kakvo je bilo tvoje iskustvo tih šest mjeseci kao kadet?
Bilo je to jedno odlično iskustvo, upozna san dosta ljudi, a sa mnom je u to vrime bio još jedan kadet, Josip Ćorić. Izvrstan momak koji se sad opet ukrca na MB „Dujam“ ponovno ka kadet. Skupa smo došli i podržavali smo jedan drugoga, gurali smo zajedno jer bilo je tu teških dana, dosta se radilo, a bulk carrier je težak brod sam po sebi. Ima dosta posla i prljavog i šporkog i dok smo povatali posao tih prvih misec dva dana smo se gubili, ništa nismo znali, no poslije je to krenulo. Kasnije smo čak i dobijali pohvale da smo na nekin zavidnim razinama. Borili smo se, ali napredovali smo iz dana u dan i ta želja nas je dovela tu di smo došli.
Završio si fakultet na kojem su vas učili teoriji. Kako se naučeno znanje to pokazalo u praksi?
Sasvim suprotno. Škola mi ništa nije pomogla, dapače ni taj jezik koji san tamo učija. Pada mi napamet santina i kaljuža. Kad san doša na brod ima san bilježnicu u koju san pisa te izraze jer se uopće nisan moga snać. Kad su mi rekli da otvorin manikelu nisam zna šta je to, gleda san oko sebe jer nisan razumija o čemu se radi, no nakon nekoliko dana čovik se uhoda. Doslovno moraš naučiti slušati ljude šta oće reć. Dok se nisan snaša bilo mi je teško, ali kasnije te i ljudi prihvate. U početku su prestrogi prema tebi, ali samo zato da te nauče vojničkom režimu, naravno, ne u lošem smislu.
Koliko vas je u to vrijeme bilo na brodu?
U vrime kad san bija kadet bilo nas je 23 člana posade, a moran reći da je atmosfera bila odlična. Ljudi su bili puni volje da ti pokažu i da te nauče. Noštromo nam je bija dobar i kasnije je reka i za mene i za mog kolegu kadeta dobru rič. Tada je na brodu bija i mladi chieff Josip Radić, jako uspješan u svom poslu i nadan se da će ubrzo za zapovjednika tako da ćemo opet nastaviti dalje navigavat i da će me dalje učiti i usmjeravati u tom poslu.
Nedavno san bija s jednim kapetanom, Stipe se zove, koji slovi za jednog od najboljih na toj kompaniji. Divan čovik kojemu nikad nije bilo teško pokazati nešto, u bilo koje doba dana, ako te zanimalo. Nikada nije pokaza da mu je teško. Dok san radija posa trećega usmjerava me i trudija se i gura me, a i sili smo jedan drugome ka osobe. Moram priznati da mi je ovaj ugovor bija stvarno dobar i što se tiče posade i same plaće.
Gdje ste sve plovili na tom ugovoru?
Brod „Bene“ je malo stariji brod gdje san odradija kadeturu i uvik su govorili da neće taj van Azije, međutim mi smo svi virovali da će ipak otić i da to nije toliki problem. U početku je to bila Indonezija i Kina gdje smo krcali ugljen u rasutom stanju, a na Tajlandu smo ukrcavali cimenat. Jednom prilikom nam je pobilija cili brod jer nas je ulovila kiša. Stisnuo se cimenat, ali uspjeli smo nekako oprat brod.
Na kraju, pred sam kraj ugovora, nakon što sam četiri, pet mjeseci bija na brodu rekli su nam da idemo za Ameriku. Tako smo i tamo završili. Prošli smo s tim brodom sve kontrole – Port State, Coast Guard bez ikakvih problema. Brod je odradija svoje, a mi smo odradili tih misec i po dana navigacije preko Pacifika. Odličan posa te smo i tu puno napredovali. Pituravala se ruzina i pripremao se brod za Ameriku jer su tamo veliki standardi, no prošli smo bez ikakvog remarka. Tih me misec i po dana dosta unaprijedilo jer sam proša neke stvari koje kadet možda neće imati prilike vidjeti u svojih šest mjeseci.
Kad si odradio šestomjesečni ugovor što je uslijedilo dalje?
Vratio san se kući i ima san dvadesest dana za odradit poručnički s time da san pet dana izlazija vanka, bančija i nadoknađiva izgubljeno. Treba san polagati u Šibeniku, no vidija san da nisan spreman pa san zajedno s kolegom Tomislavom Mršom, inače cimerom na fakultetu, učija i uspija položiti. U svakom slučaju tu mi je škola pomogla za daljnje polaganje ispita, no u navigaciji kao kadetu, kako san reka, nisan ima nikakve koristi niti mi je išta pomogla. Mislim da je srednja škola sasvim dovoljna, ne baš ako hoćeš biti barba ili kapetan, ali dovoljna za navigavat.
Ukrcao san se 19. siječnja 2017. i odradio šest mjeseci i deset dana na bulkeru „Bene“, a onda san se ukrca 27. studenog na motorni brod „Trogir“ i tu san plovija u Indoneziju, Kinu i u Manilu na Filipinima. To je bilo jedno odlično iskustvo. Dobri izlasci i dobar porat. Ukrcavali smo željezo, odnosno coils product od kojeg se kasnije proizvode automobili. Prevozili smo teret preko rijeke Yangze. Inače, vrlo opasne zbog jakih kurenta, no naši timunjeri su to odlično odvozili. Vozili smo 12 sati kroz tu rijeku, bilo je naporno i kapetan nije spava, ali izdržali smo, nije bilo tako strašno. Jedno par sati prije nego što smo mi prošli na tom way pointu bila je nesreća. Sudarili su se bulk i jedna mala barža koja je prevozila vodu. Poginula su dvojica. Očito je voda bila prehladna i nisu izdržali. To nas je malo trgnulo pa smo bili više na oprezu, ali sve je na kraju dobro prošlo.
Koliko si bio na „Trogiru“?
Na tom sam brodu bija pet i po miseci i iskrcao san se sredinom svibnja, a dogovoreno je da 15. rujna ponovno iden na brod. Pitali su me da li idem za sekonda, ali san odbija. Nisan baš spreman, a i volija bi još jedan ugovor odradit ka treći da stisnem čvrste temelje pa idemo dalje. Još ne znan na kojem ću biti brodu, ali se nadan da ću na nekon novijem. Imaju šest brodova, od toga tri malo starija. Kad bi mora birati na koji ću brod, radije bi tamo di je bolja posada jer to je bitnije od samog broda. Svaki brod je isti, neki malo stariji, neki noviji, ali zapravo posada čini brod. A volija bi neki noviji – „Sv. Dujam“, „Peristil“ ili „Solin“ pa sad koji me dopadne. Međutim, ako me pošalju na „Bene“, „Trogir“ ili „Split“ nema problema. Svi su oni isti. Četiri, pet štiva, četiri dizalice, svoji grabovi. Mislim da samo „Split“ nema svoje grabove.
Prošao si već neka mora, koje ti je bilo najgore?
Da, ali možda mi je bilo najgore na Pacifiku. Tamo nas je valjalo kad san iša za Ameriku, no opet nije ni to tako strašno. Nemam baš nekog prevelikog iskustva, ali ružno je bilo u Južnom kineskom moru kad nas je ulovija monsun ili tajfun, nisam siguran šta je to bilo. Valjalo nas je puna tri dana. Bilo je stvarno za poludit.
Kroz cilu dužinu našeg broda ide jedna pasarela po kojoj se može vidit u štivu šta se događa i kako se odvija ukrcaj. Ispod nje se nalaze kabeli od rasvjete broda, dizalice, malo smišno osmišljen, ali takav je kakav je. Kad smo upali u to nevrime, iskrivilo je cilu tu pasarelu, počupalo žice i stvorilo veliki problem. Međutim naša podrška električara, cila kuverta, uključujući barbu sa svojom su snagom i porivom sve to sredili i vratili u normalu da sve funkcionira. Izbjega se škver i nije se tribalo ići, ali mi je ostalo u sjećanju to valjanje. Juha se nije jela tri dana, katastrofa je bilo. Nisan ima morsku bolest, no dobija san zadatak ka timunjer da peren neke zidove i kemija mi je naškodila. Mislija san da ću umrit. Došlo mi je loše, lega san tri sata, ali ništa nije pomoglo.
Koje si sve zemlje posjetio u svojih godinu dana koliko navigaš?
Iako ne plovin dugo proša san Indiju, Tajland, Kinu, Indoneziju, Filipine, Koreju. Preko Paname smo prošli za Meksiko, Houston, Tampu, no Filipini su definitivno bili najbolji. Neman nekog iskustva s filipinskom posadom, ali san upozna jednog Filipinca koji je bija s mojim kolegom na brodu pa smo se našli s njim kad smo bili tamo. Mogu reći da su Filipinci veseli kao narod i zanimljivi, pjevaju karaoke i dosta izlaze vani.
Mlad si, pretpostavljam da se u ovim godinama mnogo čega odričeš kako bi izgradio svoju karijeru pomorca. Koliko ti to nedostaje i koliko to možeš nadomjestiti s nečim drugim?
Već tri i po godine živin s curon i mislim da je njoj teže nego meni zato što ja to živim i radim, a ona uvik misli šta se događa, di san, kako san. Što se tiče izlazaka to mi je najmanji problem. Znan da to sve mogu nadoknaditi kad se vratin kući. Bit će tada i novaca i svega. Bolje mi je biti na brodu s novcima, nego doma bez novaca. Lakše je otić na četiri, pet, šest miseci pa se vratit kući i živit normalnije, međutim da mogu zaradit doma iste novce, sigurno bi osta kući. Ipak, malo pomalo, rađa se sve veća ljubav prema pomorstvu i ne bi sad to moga prikinit.
Što te točno privlači pomoračkom životu?
U stvari ne znan. To su neki osobni izazovi od dana kad uzmen taj kufer i oden ća u avion, pa kad prominin ta tri, četiri aviona do broda, do valjanja, novih porata… Oće li bit ukrcaj navrime ili neće uvik je vječno pitanje. Upoznavanje 23 člana posade, ma, uvik nešto. U svih tih miseci na brodu čovik upozna oko stotinjak novih ljudi, radiš s tim ljudima i sve to ima neku svoju čar. A da ne spominjen slike ujutro kad otvoriš oči pa vidiš kako sunce izlazi nasrid mora pa do zalaska kad legneš zajedno s moren. Sve je to nešto što ti daje snage da guraš dalje.
Kako provodiš slobodno vrijeme na brodu?
Uglavnom provodin vrime igrajući stolni tenis ili igran na karte. Slušan glazbu i plešen san sa sobon u kabini. Ima tu svega. Nađe se uvik tu netko od ljudi ko je spreman na druženje i zabavu. Na brodu nema alkohola i tih supstanci, ali to nije problem jer ne moraš piti da bi ti bilo dobro.
Kako izgleda jedan tvoj radni dan? Koliko traje?
Kad san bija kadet, radni dan počinje u 8 sati ujutro do podne. Onda je ručak pa se ponovno radi od 13 do 17 sati. Bilo je tu svega šta se tiče posla, od pranja štiva i sličnih zaduženja. Ponekad se posao i oduži, ali uvik se držalo reda i znalo se kad tko radi. Sada kad san treći časnik moje je zaduženje održavanje safety opreme i mogu reći da san jedna vrsta tajnice na brodu. Uvik san u nekoj papirologiji. Prije svakog ulaska u port moraš odraditi papire i više-manje je to copy paste. Prominiš imena i port, ali netko i to mora pripremiti i odraditi. Dižen se negdi oko 7 i doručkujen, oden na most, uzmen gvardiju od chiefa koji je bija od 4 do 8 ujutro. Pokaže mi di ću vozit i kako će izgledati moja navigacija te pogledamo da li je sve u redu na mostu. Po predaji gvardije kasnije ucrtan pozicije, ispunin dnevnik kronometara. Oko podne ispunin report da se vidi di je brod i to barba šalje dalje firmi koja nas unajmljuje da se vide troškovi. U podne san gotov i dolazi sekondo na most i preuzima gvardiju, a ja iden na ručak. U pravilu bi mogao biti slobodan od podne do osan navečer kad ponovno preuziman, ali nekad se mora pregledat safety pa gledan jesu li dobri aparati za disanje, za gašenje požara, kakvi su lajboti, da li istječe rok od hrane i vode, bengalki i slično.
Ima li nešto što ti je najteže u tvom poslu koji obavljaš?
Što se tiče fizičkog napora nema nikakvog. Jedino ako ga san sebi ne zadan. Stvarno ne mogu ništa izdvojiti kao najteže. Nije mi ni problem raditi tako da san stvarno zadovoljan s poslon.
Zasad si bio samo na brodovima za rasuti teret. Da li se možda vidiš na nekoj drugoj vrsti broda?
Trenutno se ne vidin nigdi drugdi, iako san se pri upisu u srednju školu vidija ka časnik na nekon putničkom brodu. Rodila se ta ljubav prema bulkovima. Možda je tu najslabija zarada, vozarine su im nešto niže nego za ostale terete, ali pronaša san se tu i teško mi je sad se prebaciti na nešto drugo jer vidin da san tu dobar. Ima razloga zašto ljudi na drugin brodovima zarađuju bolje novce, ali smatran da je nekad možda bolje radit za manje nego posli sve davat za doktora. Plaćeni su, ne zato jer su pametni i lijepi, nego su plaćeni jer imaju rizik na brodu i troše svoje zdravlje. Ako išta znan, znan da ne bi nikad iša na chemical tanker, ali to je usađen strah, ne od broda, nego od strane drugih ljudi. Dvadeset ljudi mi je počelo pričat istu priču. Znan da ljudi i na tim brodovima navigaju i da postoji veći rizik od malignih oboljenja, tako da ako mogu birat tamo nikako ne bi iša.
Gdje se vidiš za desetak godina? Možda na kakvom kruzeru?
Iskreno, ne mogu baš odgovoriti na to pitanje jer nisan osoba koja planira puno unaprijed. Zasad se vidin na Jadroplovu kako napredujen iz dana u dan. Tko zna dokle ću dogurati, možda i do kapetana na Jadroplovu.
Većina pomoraca smatra da Jadroplov nije baš na najboljem glasu. Kakva su tvoja iskustva?
Ja bih pohvalija Jadroplov na račun ukrcaja mlade posade i novih školovanih ljudi jer krcaju dosta kadeta. Imaju, nažalost, samo šest brodova, a ukrcaju po tri, četiri kadeta, tri, četiri asistenta stroja, a to je vrlo važno za mladi kadar da se odškoluje i nastavi dalje tim smjerom. Mislim da je to jedina državna firma koja radi i krca mlade ljude. Jedino šta bi tija da se promini u cilom tom pomorskom poslu je da svi ti kadeti koji zarade te jadne plaće da ne vrate to sve kasnije nazad jer moraju platit mirovinsko. Ako timunjer ima, recimo, malo manje od 2.000 dolara plaću i onaj kadet koji ima 400 dolara isto mora platiti mirovinsko i zdravstveno. To je ono što me smeta. Što se tiče firme, ne mogu reći ništa loše i zahvalija bih se šta su me ukrcali jer inače ne bi ima di radit.
Prije neki dan san šeta gradom, sretnen poznanika i pitam me: „Di si? Šta si?“ Kad kažen da san na Jadroplovu, odmahuje glavon. Ja ga pitan: „Di si ti?“ pa odgovara da još nigdi ne radi, traži posa i da cilja na malo više nego ja na Jadroplovu. Nisan se tu uvridija nego se samo pitan šta mu je u glavi. Ima godina ka ja, a još nije odradija kadeturu. Vidin drugoga, ista priča, traži posa. Pitan ga oće li na Jadroplova jer ima školu, mogli bi ga ukrcati. Ma neće, jer je čuja svašta, prijateljima nisu isplaćene plaće pa biži ko od vraga.
Ne znan, otkad san tu plaća je uvik sila na vrime. I kad san bija kadet i sad. Ne kažen ja da je to najbolja firma na svitu, svaka firma ima svoje. Ne bi je tija nešto posebno branit, ali dali su mi priliku da odradin kadeturu i svaka im čast na tome. Mislim da nisu zaslužili da se priča tako kad u stvari nije tako. U godinu dana nikad mi nije kasnila plaća i sve je bilo kako smo se dogovorili. Bija bi nepošten kad bi reka nije tako bilo. Nikad nisan bija gladan na brodu. Jednon smo ostali bez vode, ali to je zato jer smo dugo ostajali na sidrištu pa se dogodila izvanredna situacija. Oprali smo se morem, za pet dana smo kupili vodu i sve je bilo ok.
Spomenuo si hranu. Kakva je inače hrana na brodu i jesi li zadovoljan?
Kako mi je brat bija kuvar, mora sam biti zadovoljan, međutim bez obzira na to kuvari su odlični. Dosta često se minjaju, ali to mi je jasno jer liti se u turizmu možda može zaraditi i više pa ljudi traže druge prilike. Bez obzira na to uvik je neki kuvar koji dobro sprema spizu pa i posada kaže da bi mogli godinu dana bit na brodu što se tiče hrane. Imali smo kuvara Tomislava koji je dnevno radija deset vrsta jela, a pašta mu je bila vrhunska. Nisan primijetija da se važe na gram i da nema dovoljno, kako zna biti na nekim brodovima.
Da se ponovno još malo na period kadeture. Znamo da je svaki mladi čovjek željan da što prije odradi taj početak i započne svoju pomoračku karijeru, ali uvijek se nekako zapne na samom startu. Nemogućnost ukrcaja veliki je problem. Vidiš li ti možda neko rješenje koje bi pomoglo momcima, i djevojkama, koji žele u pomorstvo?
Kako je sve manje državnih firmi kao što je Jadroplov, ne samo kod nas nego i u Europi, možda ne bi bilo loše da postoje neki europski poticaji ili fondovi koji bi potakli privatne kompanije da zapošljavaju mlade ljude te da dodatno školuju svoj kadar. U biti Jadroplov radi na tom principu i mislim da bi to moglo pomoći u rješavanju pitanja odrađivanja kadeture. Kadeti možda nekad više vride na brodu nego ljudi koji su puni iskustva i rade za veću plaću, zato što se mladi kadeti trude i rade. Nemaju papir i nisu ovlašteni da mogu raditi neke određene poslove, ali su stvarno možda najbolji ljudi na brodu uz asistente stroja i struje. Oni nikad ne kažu ne. Ne znaju šta je njihov posa tako da im možeš dati šta oćeš. Kadeti koji su vrijedni i uče za par miseci mogu biti jednako dobri ka timunjeri, naravno, ako ih se nauči.
U ovih godinu dana koliko si odradio na brodu ima li neki događaj koji ti je ostao u sjećanju?
Ima nekoliko stvari koje su za mene bile velike, ali možda nekom drugom ne bi značile ništa. Jednom se zapalija bager u štivi od Indonežana ili Tajlanđana, ne znan točno, ali brzo smo to uspjeli ugasiti. Bilo je pred kraj iskrcaja pa nije bilo puno tereta, ali je došlo do eksplozije tanka. Kiler mu nije radija, a kako su palili motor na žice, vidija san to jutro da to ne može nikako biti dobro. Servisirali su taj mali buldožer u japankama. Bože sačuvaj!
Mislim da ću ipak dugo pamtiti to nevrime na Južnom kineskom moru kad san bija treći. Nisan se pripa, ali nije čoviku drago kad ga valja tri, četiri dana. Virujen da će tijekom moje daljnje karijere biti i gorih stvari i spreman san na to. Pomorstvo je jedna luda stvar i častan posa, ne zna bi li gura svoje dite jednog dana u to, ali drugačije te ljudi doživljavaju kad kažeš da si pomorac. Gledaju te s nekin poštivanjem. To san doživija i smatran da je to jedno pravo muško zanimanje.
Kako provodiš vrijeme kad se iskrcaš s broda?
Svaki put kad se iskrcan treba mi četiri, pet dana da dođen sebi, da se aklimatiziran sa +50 na +20 stupnjeva. Nisan baš da previše plačen, ali bude mi teško prvih pet, šest dana. Kad dođen sebi izlazin vanka. Piju se kave s društvon, izlazimo navečer, pijemo u malo većim količinama jer se nadoknađuje sve izgubljeno. Naravno, uz sve to tu je i vrime rezervirano samo za curu i obitelj koji se me se zaželjeli kroz misece koje nisan doma.
Kako je tvoja djevojka prihvatila odluku da budeš pomorac?
Kad su me zvali na drugi ugovor reka san da ću se javiti za par sati jer san tada radija na jednoj ribarici. Htija san u međuvremenu nešto zaraditi jer posli kadeture moraš sve platiti. Zadužija san se da poplaćan brevete i poručničke ispite. Doša san kući i reka san svojoj Matei da me zovu pa nek ona odluči oću li ići ili ne. Da je moja odluka bila stopostotna ona ne bi mogla utjecati ne to, međutin, složila se i rekla da je uz mene kako god ja odlučin. Tako san nazva firmu i reka do dolazin.
Što bi poručio mladim ljudima koji se žele baviti pomorstvom?
Najbitnije je da puno uče i da se trude što više, a kad dođu na brod da shvate da je to jedna specifična sredina u kojoj svi moraju funkcionirati kao jedan. Također, neka ne traže na brodu pravdu i neka ne traže šta je njihov posa nego da rade i da slušaju šta im se govori jer jedino tako će moći naprid i napredovat u karijeri. Pravde nema u životu tako nema ni na brodu. Na sve to treba gledati pozitivno. Ako ti se kaže da brišeš pod, onda na to gledaj kao da napreduješ. Ne kao da brišeš pod nego kao da si ga naučio brisati. Uvijek triba pokazivat želju i niko neće lošeg radnika bacit i ne ukrcat ako vidi da ima volje i da se trudi. Ja san se toga boja kad san doša na kadeturu. Bija je jedan „opasniji“ barba, nije on loš, dapače, kod njega važi samo red, rad i disciplina, ali san se boja da me ne iskrca. No, neće niko iskrcat kadeta, njemu se sve tolerira jer ništa ne zna i tek uči. To san tek kasnije svatija i opustija se. Proša je i taj strah.
Što misliš o portalu Pomorac.net?
Odličan portal. Ima bogat izbor svega od domaćih vijesti do informacija iz svijeta. Sam rado čitan kolumne. Samo tako nastavite jer ima nas mladih pomoraca kojima tribaju takvi portali, a koliko san vidija nema ih baš puno.
Piše: Andrea Zovko
