„Roditelji mi nisu dozvolili da budem pomorac u tome su uspjeli“, kaže danas 59-godišnji Zoran Lučić Luca. Imao je dva pokušaja odlaska na brod i nisu završila slavno. Završio je srednju Pomorsku školu u Šibeniku, smjer nautičar, odradio kadeturu i položio klasu, no nikada nije plovio kao časnik.
Iako više voli da ga se predstavi kao konceptualnog umjetnika, snimatelja, dokumentaristu ipak u njemu postoji ona ljubav prema moru koja nije presušila već mu daje snage i gura ga kroz dane koji nisu lagani.
Zoran Lučić Luca bio je snimatelj direktor fotografije u serijalu Veliki brodolomi Jadrana i proveo je desetak dana kao snimatelj na istraživačkom brodu „Janos“ koji je pronašao olupinu broda „Re d’Italia“ koji je potonuo u Viškoj bitki.
Posljednjih godina zbog obiteljskih razloga nije mogao izbivati iz rodnog Šibenika kako bi se bavio poslom kojeg voli i za kojeg bi rado, kako kaže, da postane njegov stil života. Ta ljubav prema moru je – skiperavanje, posao kojim se sezonski bavi posljednjih nekoliko sezona.
Za početak krenimo od Jedriličarskog kluba Val s kojim ste povezani. Uz njihovu pomoć osmislili ste plaketu „Valovi Šibenika“ i predsjednik ste povjerenstva koje dodjeljuje to priznanje. Kako je došlo do ideje?
Već dugo surađujem s Jedriličarskim klubom Val, jednom divnom homogenom cjelinom koja je iz ničega u kratko vrijeme postigla mnogo toga. Uz njihovu sam pomoć osmislio plaketu „Valovi Šibenika“ po uzoru na Plavu vrpcu s tim da jedan od subjekata mora biti jedrilica ili jedriličar. Na tu sam ideju došao iz više razloga. Jedan od njih je što sam i sam svake godine bio na moru i vidio da tu vlada anarhija, nepoštivanje pravila ali, hvala Bogu, govorim s obzirom na turističke brodove, čartere i privatne brodove, nismo imali nekih većih pomorskih tragedija. S tom sam plaketom htio motivirati ljude da se ponašaju po starim pomorskim užancama. Danas su tehnika i kapital dozvolili svakome da plovi i zbog toga vlada strahovit nered po moru. Ne kažem da sam ja tu bez mane, ali dogodi se havarija i ljudi dozivaju u pomoć, no neki ne želi odgovoriti. Tako se rodila ideja o toj tome da odamo priznanje ljudima koji to zaslužuju.
Ovo će biti sedma godina kako se dodjeljuje to priznanje. Tko su dosadašnji dobitnici i imate li već kandidata za ovogodišnju nagradu?
Prve godine, 2012., plaketu „Valovi Šibenika“ dodijelili smo retroaktivno posadi broda Lučke kapetanije koja je spasila 11 jedriličara na regati Jabuka 2005. godine. Godinu dana kasnije ta je nagrada išla mladoj jedriličarki Hani Dragojević koja je na regati u Opatiji pri vremenskim uvjetima od 20 čvorova bure skočila u more, iako je u tom trenutku bila na vodećoj poziciji, i spasila momka Marka Slamića koji se okrenuo i zapetljao se u konope broda. Ona je bila diskvalificirana, no mi smo joj dali to priznanje da bi nakon toga dobila plaketu Hrvatskog olimpijskog odbora i Europskog jedriličarskog saveza.
Nakon toga, 2014. plaketu su primili Stanko Vitez i Dragan Parađina, dvojica ribara iz Solina, koji su pomogli jedrilici koja ih je potopila i ostavila bez pomoći. Potraga je trajala sat vremena i obustavljena je radi lošeg vremena. Oni su u 16 sati prešli 16 milja držeći se za brod, a pronašao ih je ribar Ante Roca dvije milje ispod Mažirine. Nikakav prekršajni postupak nije pokrenut protiv skipera i posade tog broda. Plaketu su prvenstveno dobili jer su bili kadri plivati u uvjetima u kojima njihovi spasioci nisu bili kadri ploviti.
U 2015., odmah nakon prve presude Horvatinčiću, odlučili smo posthumno dati plaketu obitelji Salpietro. Na taj smo način zapravo cijeloj javnosti rekli što mislimo o toj pomorskoj nesreći u kojoj je stradalo dvoje nautičara.
Prije dvije godine, odnosno 2016., nagrada je išla u ruke Marijana Babića iz Poreča koji je spasio starijeg čovjeka kojem se okrenula jedrilica u uzburkanom moru. Drugi brod ga je vidio, no nije mu pomogao nego je samo javio da je čovjek u nevolji. Prošle godine plaketu „Valovi Šibenika“ dobio je kapetan lučke ispostave Murter, Branko Rameša, koji je bio nominiran za prestižnu nagradu International Maritime Rescue Federation. Za ovu godinu još nemamo nikoga, hvala Bogu, no radije je nećemo dodijeliti nego je dati u krive ruke.
Idejni ste začetnik projekta „Light is life“ koji se već treću godinu održava u Šibeniku. Ispričajte nam kako je došlo do ideje za tu manifestaciju.
Šibenska regata krstaša se već 18 godina organizira u prekrasnom ambijentu amfiteatralne luke Šibenik, no ne privlači velik broj ljudi i medija pa sam predložio da pokušamo ljude privući na drugi način i uključiti što više JK Val u društveni život grada. Tada počinje ideja o realizaciji projekta „Light is life“ koji je dio jednog velikog projekta, općenito vezanog za srednjovjekovnu jezgru i šibensku luku, a temelji se na povijesnim činjenicama grada.
Na samu ideju za projekt me ponukalo više stvari. Prva stvar je bila ta da je rasvjeta na šibenskoj rivi stara i nije više adekvatna da mi jednostavno, kao građaninu grada Šibenika smeta, pa smo projektom “Light is life” željeli isprovocirati njezinu rekonstrukciju i gradu ponuditi jednu novu atrakciju.
U projektu „Light is life“ vidim mogućnost interesantnijeg života grada Šibenika i novu smjernicu u njegovom razvoju. Sve je bazirano na povijesnim elementima pa tako i činjenici da je Šibenik među prvima dobio izmjeničnu struju. Treću godinu zaredom vrlo uspješno uspijevamo realizirati ovu manifestaciju uz pomoć JK Val, mene kao autora i realizatora, Grad Šibenik, Turističke zajednice grada Šibenika i gradonačelnika Željka Burića.
Ove godine je „Light is life“ izazvao veliki interes javnosti, a bio je osmišljen na način da 123 plutajuća svjetla osvijetle more. Na plutajućoj bini nastupila je šibenska narodna glazba pod ravnateljstvom maestra Damira Marušića s Nerom Gojanović, Đanijem Stipaničevim koji su izveli par skladbi u pratnji prof. Pavić. Sve je bilo upotpunjeno vatrometom, jedrilicama JK Val na kojima su se izmjenjivala svjetla i skokovima padobranaca.
Dok smo pripremali „Light is life” u luku je stigla velika motorna jahta koja je na kraju cijelog tog performansa dugom sirenom rekla sve. Turistički portal „hrturizam.hr” napisao je jako dobre kritike za projekt „Light is life”. Sam naslov članka govori puno…. A naslov je „Manifestacija Light is life mora biti top manifestacija u Hrvatskoj te smjer budućeg razvoja Šibenika”
Okrenimo se sada malo vašoj ljubavi prema moru. Kada ste osjetili njegov zov?
Cijeli život sam proveo na moru, a umalo sam i rođen na brodu, ali o tom drugom zgodom duga je to priča. Pokojni djed je bio pomorac, noštromo na jedrenjacima, no ja ga, nažalost, nikada nisam upoznao jer je umro mjesec, dva prije mog rođenja. Nismo se imali prilike sresti. Mogu reći da mi je zapravo ljubav prema moru usadio otac koji je bio strastveni sportski ribolovac. Bio sam uz njega dok je lovio ribu a kasnije sam uz jedrenje i ronjenje nastavio živjeti uz more i sa morem.
Obrazovani ste za pomorca, ali se nikad niste time profesionalno bavili. Kako to?
Ne bih govorio o svom pomorskom životu jer nisam pomorac, već eventualno nautičar. San je jedno, a realnost drugo. Mogu reći da sam bio među prvim skiperima na Jadranu, ali ni to nisam obavljao profesionalno nego sezonski. Skiperavanjem sam se počeo baviti 80-ih godina, prije ACI-ja, međutim onda se nije radilo pravo skiperavanje nego više transferi, budući da su gosti u to vrijeme većinom bili vlasnici brodova. Uglavnom se popunjavala posada.
Koliko dugo se bavite poslom skipera i kojim brodom najviše volite ploviti?
Skiperavanjem se bavim profesionalno zadnjih dvije, tri godine s obzirom na obiteljske okolnosti i na svoj stil života. Budući da nisam stalno zaposlen, živim od honorara kao snimatelj, a ljeti sam tri, četiri mjeseca na moru.
U to vrijeme splet obiteljskih okolnosti me spriječio da na dulji period napuštam Šibenik, ali sam svake godine s prijateljima odlazio na more više iz gušta, nego radi zarade. Sada već dvije godine imam obrt i skiperavanjem se bavim profesionalno. Pokušavam na neki način da mi to ne bude posao nego stil života jer sam najmirniji kad sam na moru. Moram reći da sam imao sreće i da su mi gosti bili dobri, iako je bilo i onih koji ne zaslužuju da se s njima popije piće. Hvala Bogu takvih nije bilo u velikom broju.
Što se tiče broda, nekako sam pristraniji jedrilicama jer volim jedriti, ali nije nužno da sam samo na njima.
Prije nekoliko dana ste se baš vratili s mora. Odakle dolaze gosti kojima pružate usluge skipera na jahti?
Sada sam imao neke Nijemce, krasna obitelj na motornoj jahti , a prije toga gosti su bili mladi poslovni ljudi iz Italije. Tri para, po zanimanju arhitekti, bili su mi gosti na jahti i s njima sam proveo krasnih sedam dana. Dva tjedna imao sam i obitelj Slovenaca s kojima sam ostao u kontaktu.
Možete li nam opisati kako izgleda jedan vaš radni dan.
Dakle, prvo je check in broda, odnosno preuzimanje. Nakon toga slijedi welcome drink s gostima gdje se predstavljate kao i oni vama. Što se tiče rasporeda uglavnom se isplovljava oko 6, 7 sati. Ako krećemo iz Šibenika onda je to Zlarin, Kaprije, Tijašnica ili neka vala čisto da se gost makne iz grada. Tijekom večeri prođemo sve želje gostiju. Ako žele na neku daljnju destinaciju uputim ih da u takvim situacijama imam običaj isploviti u ranu zoru te će oko deset sati već biti na Hvaru, Braču ili Visu. Ujutro rano krećemo u avanturu koja zna biti od četiri pa do četrnaest dana, zavisno od toga na koliko dana su gosti uzeli brod.
Koji je najveći problem s kojim se susrećete u poslu skipera?
Obično moji gosti vuku prema srednjem i južnom Jadranu, odnosno Visu, Hvaru, Braču i Korčuli, a najveći problem je vezati se u luci u kojoj gost želi. Da bi se vezali morate ranije uploviti u luku i onda gosti postavljaju pitanje zašto su uzeli brod kad ne mogu provesti dan u nekoj vali. Velika je koncentracija brodova i svi teže istim lukama. Hvala Bogu u Komiži i Visu ima dosta bova na koje se ljudi mogu privezati jer ipak je sigurnije provesti noć na bovi nego na sidru. Sigurnije je jer skiper ima mirniji san. Zadnjih godina jednostavno nedostaje maestrala i česte su bonace tako da se više vozi na motor nego se jedri kako bi se na vrijeme stiglo u planiranu luku i uhvatilo vez.
Kako vidite rješenje tog problema sidrenja u lukama?
Ja imam puno ideja, ali u taj dio se ne bih miješao. U Komiži, koja je prekrasna, ljudi i ribari vežu brodove na jedan čudan način i mislim da bi im trebala ne marina, nego jedno privezište. Mi smo s obzirom na broj stanovnika i razvedenosti obale među prvima po broju mooringa i marina. Imamo mnogo brodova i svi u špici sezone teže istim lukama. Svi hoće Brač, Hvar, Kornate, a ti prostori imaju svoj limit i jednostavno ih ne mogu primiti. Šta vrijedi da imate 7, 8 tisuća brodova kad imate tisuću vezova. Teško je gostu objasniti da moram doći ujutro u 11 sati da se vežete u Hvaru jer poslije nema mjesta. Ja sam, de facto, gostu upropastio dan. On se taj dan nije kupao negdje gdje je htio, a inzistira da se veže baš u toj određenoj luci. Pune su i uvale za sidrenje te nije rijetkost da se u slučaju promjene vremena zapletu sidra brodova.
Gosti dolaze u Hrvatsku s raznih strana svijeta, iz raznih zemalja. Jesu li vam u razgovoru otkrili zašto dolaze? Da li je to zbog mora, prirode, ljudi ili možda još nečeg?
Ima gostiju koji su redovni i oni dobro znadu zašto dolaze, a ovi koji su prvi put jednostavno su oduševljeni svime što vide. Kažu da su dosta čuli o Hrvatskoj u svojoj zemlji i željeli su se i sami uvjeriti. Takvih koji su po prvi put kod nas imao sam prošle godine dosta. Nisu mogli vjerovati svojim očima kako je kod nas lijepo. Ovo ljeto sam imao jednu njemačku obitelj koja je prvi put bila na Kornatima. Obilazili smo vale i njihovom oduševljenju nije bilo kraja. Nisu mogli vjerovati da su ti otoci većinom nenaseljeni, a Hrvatskom su oduševljeni. Hvala Bogu nisu upoznati s ekonomijom i politikom jer sigurno ne bi bili tako ushićeni.
Kažete da su gosti većinom zainteresirani da posjete luke od Sali do Dubrovnika i imaju svoj želje, no koliko su ustvari zahtjevni?
Imao sam gošću koja se žalila i govorila da joj nije jasno da utičnica na brodu od 220 V ne radi i da zašto mora šparati vodu. Nije joj bilo jasno da kad negdje dođe da mora platiti vez. Ona misli da je svojoj agenciji platila korištenje broda i da voda iz slivnika na brodu istječe istom brzinom kao u njenoj kuhinji. Isto tako ne može pojmiti da se ne može tuširati 5, 6 puta dnevno. Gosti bi trebali znati da pri uzimanju broda treba specificirati kakav brod žele i onda bi imali ono što očekuju. Danas gosti smatraju da bi trebali imati standard koji imate kad uzimate apartman. Ljudi u stvari dolaze na brod ne zato što žele, nego zato što im je netko rekao da je to lijepo. S takvim ljudima imate problema jer ne razumiju život na brodu. Brod je jedan medij koji je sasvim drugačiji od bilo čega drugoga. To nije sjesti u auto i stati uz cestu i reći: Sad ću se odmoriti pola sata. Na brodu mora postojati plan putovanja gdje se želi ići i gdje se želi noćiti. Možemo se prepustiti lutanju i sidrenju u napuštenim valama, ali su problem prekrcane vale u kojoj kad okrene vjetar, sidra se isprepletu, lanci se kidaju, baca se u more i bježi se van. Imamo goste koji ne razumiju šta je brod. Oni koji to razumiju s njima vi nemate nikakvih problema. Imate gostiju koji su napravili više milja nego skiperi. Oni jedre svake godine dvije sedmice i bolje poznaju restorane i neke luke od nekih skipera. Posao skipera je da vodi brigu o gostima, o brodu i plovidbi, ali nije njegov posao da vodi brigu imate li vi ledene pive ili nemate. Imao sam gošću koja se žalila da pere i kuha na brodu pa sam pitao da li bi ja trebao kuhati. Odgovorila je da ona nije tako zamišljala svoj godišnji. Rekao sam joj da je mogla uzeti hostesu, platiti je i imati kuharicu i osobu koja je dvori na brodu.
Jednom drugom prilikom sam imao gošću koja je rekla da se neće voziti na motor jer je uzela jedrilicu i želi ploviti na jedra. To što je bonaca, to što moramo preploviti 40 milja do druge luke to nju ne interesira. Ima i onih koji se bune i kažu da neće platiti to gorivo. Ima i takvih. Imate svega, a skiperima nikako nije lako. Skiper mora biti stručan u poslu koji radi, a mora biti i psiholog.
Pristojbe za vez. Mislite li da su preskupe i da li se možda zbog toga ljudi okreću Crnoj Gori?
Ako jedna naša marina košta 700, 800 do 1000 kuna u sezoni za brod 45 do 50 stopa za nas Hrvate je to velika suma, ali kad uzmete da jedna takva marina, koja ima možda čak i lošiji sadržaj, u Italiji košta 300 eura onda to nije skupo. Kad uzmete da je vezivanje tog istog broda u Šibeniku oko 410 kuna, u Komiži 400-470, Visu i Hvaru isto tako, to nije skupo. Za nas Hrvate jest, ali gost koji je uzeo brod i platio ga od 4000 do 8000 eura tjedno on mora biti spreman i platiti taj vez.
Mi bismo trebali znati naše goste isprofilirati. Za te novce koje im naplatimo trebalo bi im možda nešto više dati i napraviti neku selekciju da ostanu oni kvalitetniji gosti. Gledajući cijene večera po restoranima na otocima zavrti vam se u glavi. Dakako, mora biti jasno da u nekom restoranu na otoku koji nema struju i vodu, vez i sve to skupa košta i da cijene moraju biti takve. Vozio sam goste kojima to nije bilo skupo, ali vozio sam i one koji jednostavno nisu htjeli otići tamo. E, sada, na koji način to isprofilirati, to je vrlo teško.
Vi ste prije, kažete, imali svoj brod. Da li biste da ga danas imate mogli financirati ljetne avanture i gušte po moru?
Da, prije sam malu jedrilicu, ali da danas mogu kupiti brod od 15, 20 tisuća eura sa svojim primanjima, bilo bi mi preskupo dati 500 kuna da se vežem u Komiži, Hvaru ili Šibeniku. Izdvojiti 250 ili 350 kuna, kako gdje, da se vežem na bovu isto bi mi bilo skupo.
Za mene osobno i svakoga Hrvata od godišnje plaće, od recimo u prosjeku 1000 eura mjesečno, to je preskup sport. Vama će kad negdje dođete naplatiti vez isto kao da ste jahta. Šibenčanin kad ode na Kornate on mora platiti ulazak u Nacionalni park. Za tri dana na Kornatima sa brodom od 45 stopa trebate platiti 1257 eura za ulaz u Nacionalni park. To su veliki novci. Ja sam na Kornatima odrastao. Provodio sam vrijeme na Istrankama i pasarama i danas, da imam brod, morao bih za njega platiti ulazak. Mislim da bismo mi koji smo rođeni u ovoj županiji i imamo dva nacionalna parka trebali imati neke povlastice. Ne možemo si priuštiti odlazak s obitelji u nacionalni park jer su cijene zbog gostiju toliko otišle visoko da to ni u ludilu ne možete platiti. Ja ne želim ići kad mi netko kaže da je mukti. Želim ići kad me volja. Znači ograničene su mi slobode. U nekome „mraku“ to prije nismo plaćali. Dok je bio „mrak“ vama je bila dovoljna osobna iskaznica i niste plaćali ulaznice u nacionalne parkove. Danas plaćate sve kao ti gosti i to na svojoj djedovini. Netko vam je fizički uzeo djedovinu, jer tako jest ako morate platiti ulaznicu. Mi sad to plaćamo jer se cijela Europa ljeti spusti na naše more. No, mi plaćamo i druge stvari u životu jer tako Europa želi.
More je kažu nepredvidljivo. Jeste li se možda s gostima zatekli na moru u lošim vremenskim uvjetima?
Ja obično kažem da nisam od onih koji imaju dobre odnose s Onim gore, ali ne mogu se pohvaliti da sam zadnjih godina imao neku veliku oluju i da je bila neka borba na moru. Bila je prošle godine jedna jača bura i morao sam se vratiti s obitelji u kojoj je bilo male djece, no danas su to jaki brodovi s jakim motorima i sve je prošlo u redu. Često pratim vremensku prognozu i pridržavam se upozorenja. Ako se najavljuje oluja jednostavno inzistiram od gostiju da idemo u sigurnu luku ili bar sigurnu bovu i dosad se pokazalo da sam bio u pravu. Zadnji put kad sam išao za Dubrovnik bila je nevera i sklonio sam se u Šipan. U isto vrijeme iz te luke je isplovljavalo trideset jedrilica u neveru prema Korčulanskom kanalu. Postavio sam si pitanje jesam li ja stvarno plašljiv ili su oni prehrabri. Imao sam u portu na jarbolu 57 čvorova, ništa se nije desilo taj dan, no meni je s gostima ugodnije provesti dan u sigurnoj luci uz vjetar od 35 čvorova, nego nasred mora. S nekom iskusnijom ekipom prijatelja možda bi bio izazov izaći na takvo more, ali kad ste sami s neiskusnim ljudima onda ste prepušteni sebi, brizi o brodu i brizi o tim ljudima. A opet ne reagiraju svi gosti jednako. Imao sam slučaj da je bilo i napadaja panike i tada je vrlo teško voditi brigu o brodu i takvome gostu. Puno je lakše kad u tom trenutku na brodu imate posadu da se pobrine za gosta. I najiskusniji skiper se ponekad prepadne, ako kaže da nije tako, laže. Ima jedna murterska anegdota kada su pitali staroga ribara u konobi: „Barba virujete li vi u Boga?“ A barba kaže: „Ode u konobi ne, ali u murterskom moru na 5, 6 forca bure i u Boga, i u Mariju, i u Isusa“. Sve je time rečeno. S današnjim tehničkim pomagalima i prognozama teško da vas iznenadi nevrijeme ako bar malo vodite računa o tome.
Svake je sezone sve više plovila na Jadranu. Da li je u današnje vrijeme isplativo biti skiper?
Imate sedmične skipere, odnosno na dva tjedna i imate skipera koji su stalno ukrcani ili na vlasničke jahte ili na čarter jahte. Ja sam, recimo, sedmični skiper, a ovo ljeto sam nekako više četverodnevni. Od toga se može živjeti ako vozite cijelu sezonu, recimo dvadeset tjedana, ali ako samo popunjavate kraće ture ili vozite svaku drugu sedmicu onda je teško financijski prezimiti. Rekao sam da to radim ne samo zato da popunim financijski dio svog života, nego želim da mi to bude stil života.
Kakav je to zapravo način života?
Stil života je boravak na moru, na brodu, uživanje u prirodnim ljepotama, jedrenje, druženje, upoznavanje novih ljudi. Ima dosta ljudi koji se bave time, pogotovo tamo 80-ih godina. Dosta je ljudi napuštalo profesionalne dužnosti i odlazilo raditi kao skiper. Imam visokoobrazovane kolege koji su imali karijeru, ali jednostavno im je draže da provedu 20 tjedana na moru. Čovjek to voli i to treba razumjeti. Iako kad ste ukrcani na veliku jahtu to je, bez obzira na to što svi misle da nije, to je mukotrpan posao. Tu se radi od danas do sutra i sve zavisi kakvi su gosti. Ako je to ležerna atmosfera u kojoj vi možete posvetiti pažnju sigurnosti broda, plovidbi, gostima, a i na kraju i uživanju u svemu tome onda je to uspjeh.
Kakva je budućnost hrvatskog skiper i što biste rekli mladim ljudima koji bi se željeli okušati u tom poslu?
Prvo treba reći da je skiperski posao ozbiljan i odgovoran posao i svatko tko voli more, zašto ne. Samo koliko će ovo trajati mi ne znamo i da li će biti dugog vijeka. Ja imam malo više godina i vidim sebe u ovome do onog momenta dokle to budem mogao raditi. Svatko tko želi neka proba, more svakoga zove pa zašto ne pokušati. Danas ima dosta ubrzanih tečajeva i mogu reći da u Hrvatskoj ima jako dobrih skipera bez obzira što možda netko misli drugačije. To je vidljivo upravo po tome da nema mnogo havarija. Kad se tako nešto desi uglavnom su to strani skiperi i strani gosti. Naši dečki mislim da to dosta dobro odrađuju. To znam i po tome što zbog plakete „Valovi Šibenika“ uvijek pratim havarije na moru. U posljednje vrijeme gotovo nakon svake nevere imamo bar deset, petnaest brodova izbačenih na kraj. Bilo bi dobro da policija i Lučka kapetanija ima više brodova na otvorenom moru, a ne da su samo u Šibenskom kanalu i ispred Hvara. Trebali bi biti puno više prisutni na nepokrivenim pozicijama jer nesreće na moru vrebaju svugdje. U svakom slučaju, što se tiče skipera možemo biti ponosni da Hrvatska stvarno ima dobre ljude na toj poziciji.
Što mislite o portalu Pomorac.net?
Pratim ga preko Facebooka i mislim da biste trebali imati više svojih tekstova i onih iz prve ruke. Dobro bi bilo prenijeti nešto iz stranih medija, ali mislim da bi se na temu pomorstva moglo dosta toga reći, iako u stvari to više nije pomorstvo jer je hrvatska država izgubila pomorsku flotu. Trebali bi se više baviti obrazovanjem, skiperima, čarter turizmom i sigurnosti plovidbe koja baš i nije reprezentativna.
Piše: Andrea Zovko
