Prije nepunih četrdeset godina Mick Jones se počeo pitati „Should I stay or should I go…“, da bi danas, kada mnogi pjevuše varijantu cijepiti se ili ne, ono za pomorce prestalo biti pitanje. Možda nosi mnoga potpitanja, ali dileme nema. Ako želiš biti pomorac, bit ćeš cijepljen.
Žuta knjižica puna je dokaza o raznoraznim cjepivima koja su primljena radi zaštite samog pomorca pri putovanjima koja će obavljati. Sada s distribucijom cjepiva protiv COVID-a, razlike nema. Ono predstavlja još jednu zaštitu. Godina pandemije prolazi i nakon poražavajućih činjenica koje su pratile pojedine pomoračke obitelji u vezi nemogućnosti ukrcaja, iskrcaja, neosiguranih medicinskih pomoći, izazovnih radnih sredina, smanjenih odvajanja za brodske obroke i rezervne dijelove, čini se da je rješenje na dohvat ruke. Cjepivo.
Ono o čemu se sanjalo na početku pandemije, sada polako poprima obrise stvarnog rješenja, koje nudi svojevrsni povratak ili barem naznaku povratku uobičajenim smjenama. Pitaju me svakodnevno hoću li se cijepiti. Ja kao iz topa odgovaram sa sigurnošću koja me uplaši, da neću. (Zapravo sigurnosti nema, samo infantilno pokušavam dokazati nekakav svoj slobodan status, koji na koncu nema veze sa slobodom, samo s okolnostima), da bih odmah zatim promijenila ton u tugaljivi i zaključila kako suprug mora. Izbora nema. Ili cjepivo ili zavod. I razmišljam o toj tugaljivoj noti. Čemu ona? Pa nije li cjepivo rješenje? Nije li to ta posljednja stepenica koju moramo prijeći pa da sve krene opet u nekom vedrijem, slobodnijem smjeru. I uvijek upadnem u zamku kada se pitam pitanja na koja nemam odgovore, kada dozvolim da se grabežljivi prsti straha zavuku u moje meso i zavijaju kroz mene najstrašnije opasnosti koje se beskonačno granaju jedna iz druge, pa sve završim mislima o globalnim zavjerama i nemogućnostima da pojedinac išta promijeni. Ako cjepivo ne služi ničemu, ako je sve varka, onda nam zaista spasa nema. Možemo veselo Micku odgovoriti da mi odlazimo, iako nemamo pojma gdje, ali da ionako nije ni važno, jer nemamo gdje ni stići.
Primio je mnoga cjepiva, a ako želi nastaviti navigaciju, primit će i ovo. Vaganje i pokušavanje da se pronikne u sve nepoznanice, koje se ne razumiju, ne vodi nikuda. Osim možda u ludilo.
Primjećujem da se s godinama sve više bojim, sve više strahujem i prepoznajem taj nedostatak kojem se želim suprotstaviti. Izolirati ga i uništiti prije nego on uništi mene. Strahovanje umara. Iscrpljuje. Ponekad je potrebno prihvatiti nemoć kako bi se preživjelo. Nemoćni smo bili kada je ostao zaglavljen na brodu. Nemoćni smo kada je negdje na oceanu i kada se nevidljive snage vjetra i valova udružuju protiv njega. Nemoćni smo kada leti. Nemoćni smo na koncu svaki trenutak, jer nitko ne zna što ga čeka već iduće sekunde. Nitko. Nemoć je stvarna i treba je kao stvarnost prihvatiti. Nitko ne može sa sigurnošću reći kako će njegov organizam reagirati na virus ili na cjepivo. Sigurnosti nema. Ali obećanje postoji, ovog puta u obliku još jednog cjepiva, kojim znanost pobjeđuje. Vjerujem znanosti. Vjerujem i u pogreške. Ali one ne mogu biti okidač za odustajanje. Imam li ja pravo ikome reći „Nemoj se cijepiti jer se ja bojim“? Ima li itko? Svatko odlučuje o svom životu. Svatko od nas pojedinačno, vođeni jednostavnim egoizmom ili malo kompliciranijim altruizmom. Ali, kako smo se odlučili za određenu školu, kako smo se odlučili za određeno zanimanje, kako smo se odlučili za promjenu zanimanja, tako se odlučujemo i za ili protiv cijepljenja. Po vlastitom osjećaju nužnosti, vjere ili pak straha. Ne postoji sivo međno područje. Možda nije ni potrebno.
Raciom vođeni uvijek pokušavamo sagledati sve opcije, sve posljedice, sva rješenja, kada smo suočeni s nekom nepoznatom ili teškom situacijom. Sada nije ništa drugačije, osim što su možda neki pomalo izmoreni. Potrebno je razmotriti mogućnosti, kako naše osobne, tako i obiteljske, pa i državne, kako bismo donijeli odluku „Should I stay or should I go“.
Ako pak odlučimo da nastavljamo s plovidbom, jer ploviti se mora, onda pitanja treba baciti u more, preko krme, niti ih ne prateći pogledom. Treba samo koraknuti vjerujući da ćemo se najbolje snaći i da nas nikakve struje, ma kako snažne i razorne bile, neće uništiti. Budimo jedni drugima potpora, ma kakve god odluke donosili. Ostajali ili odlazili, ostanimo zajedno. Tada je sve moguće.
Dilema koje nema
Prije nepunih četrdeset godina Mick Jones se počeo pitati „Should I stay or should I go…“, da bi danas, kada mnogi pjevuše varijantu cijepiti se ili ne, ono za pomorce prestalo biti pitanje. Možda nosi mnoga potpitanja, ali dileme nema. Ako želiš biti pomorac, bit ćeš cijepljen.
Žuta knjižica puna je dokaza o raznoraznim cjepivima koja su primljena radi zaštite samog pomorca pri putovanjima koja će obavljati. Sada s distribucijom cjepiva protiv COVID-a, razlike nema. Ono predstavlja još jednu zaštitu. Godina pandemije prolazi i nakon poražavajućih činjenica koje su pratile pojedine pomoračke obitelji u vezi nemogućnosti ukrcaja, iskrcaja, neosiguranih medicinskih pomoći, izazovnih radnih sredina, smanjenih odvajanja za brodske obroke i rezervne dijelove, čini se da je rješenje na dohvat ruke. Cjepivo.
Ono o čemu se sanjalo na početku pandemije, sada polako poprima obrise stvarnog rješenja, koje nudi svojevrsni povratak ili barem naznaku povratku uobičajenim smjenama. Pitaju me svakodnevno hoću li se cijepiti. Ja kao iz topa odgovaram sa sigurnošću koja me uplaši, da neću. (Zapravo sigurnosti nema, samo infantilno pokušavam dokazati nekakav svoj slobodan status, koji na koncu nema veze sa slobodom, samo s okolnostima), da bih odmah zatim promijenila ton u tugaljivi i zaključila kako suprug mora. Izbora nema. Ili cjepivo ili zavod. I razmišljam o toj tugaljivoj noti. Čemu ona? Pa nije li cjepivo rješenje? Nije li to ta posljednja stepenica koju moramo prijeći pa da sve krene opet u nekom vedrijem, slobodnijem smjeru. I uvijek upadnem u zamku kada se pitam pitanja na koja nemam odgovore, kada dozvolim da se grabežljivi prsti straha zavuku u moje meso i zavijaju kroz mene najstrašnije opasnosti koje se beskonačno granaju jedna iz druge, pa sve završim mislima o globalnim zavjerama i nemogućnostima da pojedinac išta promijeni. Ako cjepivo ne služi ničemu, ako je sve varka, onda nam zaista spasa nema. Možemo veselo Micku odgovoriti da mi odlazimo, iako nemamo pojma gdje, ali da ionako nije ni važno, jer nemamo gdje ni stići.
Primio je mnoga cjepiva, a ako želi nastaviti navigaciju, primit će i ovo. Vaganje i pokušavanje da se pronikne u sve nepoznanice, koje se ne razumiju, ne vodi nikuda. Osim možda u ludilo.
Primjećujem da se s godinama sve više bojim, sve više strahujem i prepoznajem taj nedostatak kojem se želim suprotstaviti. Izolirati ga i uništiti prije nego on uništi mene. Strahovanje umara. Iscrpljuje. Ponekad je potrebno prihvatiti nemoć kako bi se preživjelo. Nemoćni smo bili kada je ostao zaglavljen na brodu. Nemoćni smo kada je negdje na oceanu i kada se nevidljive snage vjetra i valova udružuju protiv njega. Nemoćni smo kada leti. Nemoćni smo na koncu svaki trenutak, jer nitko ne zna što ga čeka već iduće sekunde. Nitko. Nemoć je stvarna i treba je kao stvarnost prihvatiti. Nitko ne može sa sigurnošću reći kako će njegov organizam reagirati na virus ili na cjepivo. Sigurnosti nema. Ali obećanje postoji, ovog puta u obliku još jednog cjepiva, kojim znanost pobjeđuje. Vjerujem znanosti. Vjerujem i u pogreške. Ali one ne mogu biti okidač za odustajanje. Imam li ja pravo ikome reći „Nemoj se cijepiti jer se ja bojim“? Ima li itko? Svatko odlučuje o svom životu. Svatko od nas pojedinačno, vođeni jednostavnim egoizmom ili malo kompliciranijim altruizmom. Ali, kako smo se odlučili za određenu školu, kako smo se odlučili za određeno zanimanje, kako smo se odlučili za promjenu zanimanja, tako se odlučujemo i za ili protiv cijepljenja. Po vlastitom osjećaju nužnosti, vjere ili pak straha. Ne postoji sivo međno područje. Možda nije ni potrebno.
Raciom vođeni uvijek pokušavamo sagledati sve opcije, sve posljedice, sva rješenja, kada smo suočeni s nekom nepoznatom ili teškom situacijom. Sada nije ništa drugačije, osim što su možda neki pomalo izmoreni. Potrebno je razmotriti mogućnosti, kako naše osobne, tako i obiteljske, pa i državne, kako bismo donijeli odluku „Should I stay or should I go“.
Ako pak odlučimo da nastavljamo s plovidbom, jer ploviti se mora, onda pitanja treba baciti u more, preko krme, niti ih ne prateći pogledom. Treba samo koraknuti vjerujući da ćemo se najbolje snaći i da nas nikakve struje, ma kako snažne i razorne bile, neće uništiti. Budimo jedni drugima potpora, ma kakve god odluke donosili. Ostajali ili odlazili, ostanimo zajedno. Tada je sve moguće.