Oduvijek je more na sebe privlačilo čovjekovu pozornost, koji ga je od najdrevnijih vremena želio što bolje i temeljitije upoznati, njime ovladati i iskorištavati sva bogatstva koja skriva. Preplovljena su sva mora i oceani, otkriveni novi svijetovi, zemlje i kontinenti. Ali, tisućljećima je enigma bila – što krije tajanstvena morska dubina, svijet tišine, ono ispod površine. No, interes i znatiželja rasla je s novim otkrićima, a razvoj tehnike postupno je rješavao silazak u more, naročito od pojave prvih tzv. teških (klasičnih) oprema; piše Morski.hr. Ipak, ronilaštvo najveći uzlet doživljava godine 1944. kada su gospoda Le Prieur, Gagnan i najpoznatiji među njima Cousteau usavršili i počeli razvijati aparate za autonomno ronjenje s komprimiranim zrakom, koji su roniocima omogućili da se riješe teških skafandera, cijevi i pumpi i da se mogu daleko lakše kretati pod morem.
Naravno, interes za podmorska istraživanja pokazali su stručnjaci raznih disciplina; kako oni s poštenim namjerama, tako i oni drugi. Otvorile su se mnoge nove mogućnosti izučavanja svega onoga što se nalazilo u prekrasnom plavetnilu. Naravno, i arheolozi su se među prvima uključili u ronilačke akcije, i tako počeli utirati put novoj grani u struci – onoj podmorskoj. Napokon su mogli pronaći mnoge poznate i nepoznate lokalitete. Mnoge brodolome među kojima je bilo i onih o čijim su havarijama mogli čitati u povijesnim izvorima – od onih najdavnijih, do onih u izvješćima raznih osiguravajućih društava.
Otkrivene su i istražene mnoge luke, ribnjaci, solane; uvelike se pridonijelo poznavanju konstrukcija plovnih objekata; s dosta pouzdanosti utvrdile su se brodske rute i načini brodarenja; i što je najvažnije spašen je niz dragocjenih predmeta koji su ili kao dijelovi brodskog inventara ili kao trgovački teret dospjeli pod more. Kao zanimljivost donosim ovaj primjer koji danas zvuči pomalo nevjerojatno – prije početaka podmorskih arheoloških istraživanja, rijetko je koji muzej na istočnoj Jadranskoj obali imao tek poneku cijelu amforu.
Tako je niz stručnjaka i znanstvenika iz cijele Europe i SAD-a, počevši intenzivno istraživati nakon Drugog svjetskog rata, dao svoj obol struci, spašavajući mnoge spomenike od propadanja, izloživši ih po mnogim Europskim muzejima i objavljujući ih u knjigama i stručnoj periodici. Važno je napomenuti kako se prvi međunarodni kongres za podmorsku arheologiju održao u Cannesu već 1955. godine.
No, u to vrijeme, u bivšoj državi, što znači i u Hrvatskoj, cijeli je taj proces tekao znatno sporije, jer u počecima nije bilo ni školovanih kadrova, ni sredstava, ni interesa za takvo što. Iz tog razloga niz je podmorskih arheoloških lokaliteta opljačkano i devastirano, a mnogo je nalaza završilo i u privatne zbirke u inozemstvu. Treba svakako kazati kako je i ondašnja mornarica JNA “očistila” dobar broj brodoloma. Nesreća je u tome što je veći dio materijala izvađenog u takvom gusarenju završio po kućama raznoraznih kapetana, pukovnika i generala, i to uglavnom na istoku bivše države. Iako su i pioniri podmorske arheologije u Hrvatskoj: Zlatko Gunjača, Zdenko Brusić i Dalibor Martinović, osim što su vodili “rat” s raznim podmorskim pljačkašima, morali kontrolirati (naravno, koliko su mogli) i pripadnike armije, ipak su se šezdesetih godina prošlog stoljeća stvari počele za struku koliko toliko povoljno odvijati.
Kad posložimo sve kockice mozaika, čini se kako je sudbina htjela, kad je u pitanju podmorje, ronjenje, podmorska arheologija i sve što je uz to vezano, da počinje upravo negdje na šibenskom području. Možda ćete se zapitati o čemu se zapravo radi. Naime, počeci ozbiljnog bavljenja podmorjem počinju upravo na Krapnju, i to daleke 1700. godine, kada je fra Antun, rodom s Krete donio nauk o vađenju i preradbi morskih spužava. U početku je taj lov bio primitivan, vadile su se spužve s dubine do 15 metara. Tek 1893. i 1896. iz Trsta su na Krapanj dovezena dva kompleta ronilačke opreme s kojom se tada koristilo 14 ronilaca. Razvitkom ronjenja, kako nalazimo u nekim dokumentima, pred II. svjetski rat ronilo se čak do dubine od 40 – 45 metara. Upravo od ronilaca s Krapnja, od kojih su neki poklanjali, a neki prodavali, niz je amfora, izronjenih duž cijele istočnojadranske obale, dospjelo u muzeje u Zadru, Splitu pa i Šibeniku pa možemo kazati kako su prvi podmorski nalazi izvađeni upravo od ronioca sa šibenskoga područja.
Uz dobro nam znane spužvare s Krapnja, poznati su nam i Zlarinjani koji su se stoljećima bavili vađenjem i obradom koralja. Naravno, u lovu s “ižinjom”, bez ronjenja, ali, znali su ekploatirati podmorsko blago. Iz našeg je kraja i “mali” Kristijan Curavić, rekorder u nekim disciplinama ronjenja na dah; naš šibenski momak iz dubokog plavetnila. Napomenimo i to, što je onima koji se u današnje vrijeme bave ronjenjem malo i poznato, a to je da su upravo Dalibor Martinović, jedan od pionira podmorske arheologije i pokojni Damir Lozić kao članovi tadašnje državne reprezentacije bili drugi na međunarodnom natjecanju u Livornu u brzinskom ronjenju godine 1968. i to kao osamnaestogodišnjaci. Upravo je u Šibeniku, u Muzeju grada, počelo ozbiljno bavljenje podmorskom arheologijom. Bilo je i prije nekih pokušaja u Rijeci, Splitu, a u Velikom Moluntu kod Dubrovnika su pedesetih godina prošlog stoljeća istraženi ostaci srednjovjekovnog brodoloma. I u Ninu je prve podmorske akcije vodio Zdenko Brusić. A onda, krajem šezdesetih godina, zahvaljujući dolasku Zlatka Gunjače i Zdenka Brusića u šibenski Muzej te sretnoj okolnosti što se u Muzeju zaposlio i ronilački instruktor, a kasnije i muzejski konzervator Dalibor Martinović, počela su se vršiti hidroarheološka rekognosciranja, a kasnije i zahtjevna istraživanja šibenskog podmorja. Obuhvaćeno je područje cijelog šibenskog akvatorija – od rta Ploče, preko šibenskog kanala sv. Ante te Prukljana, Zlarina, Žirja, Kaknja i Tijata sve do Kornatskog otočja. Uz to, osim na šibenskom području, sudjelovali su i vodili mnoge akcije duž cijele istočnojadranske obale. U kasnijim akcijama uspostavljena je i izuzetna suradnja s tadašnjim Republičkim zavodom za zaštitu spomenika kulture, odnosno s Marijanom Orlićem i Marijom Jurišićem.
Dakle, upravo je Šibenik i šibenski akvatorij mjesto gdje je uglavnom počinjalo sve lijepo u bavljenju ljepotama morskih dubina. Upravo je šibenski kraj područje koje bi moglo biti meka za ronioce iz cijele Europe. Upravo Šibenik zaslužuje centralno mjesto na karti sviju onih koji se zapute u proučavanje i izučavanje, ili pak samo u obično uživanje, ovog, jednog od najljepših akvatorija istočne obale Jadrana. Ali, sve to, upravo oni koji su za to nadležni, nikad nisu shvatili.
Nadamo se kako smo vas ovim napisom upoznali s počecima podmorske arheologije, koju su stvarali upravo Zlatko Gunjača, Zdenko Brusić i Dalibor Martinović.
Željko Krnčević
