Živopisna mediteranska lučica – čuveni portić na Kantridi. Od davnine važan Kantridarima. Nekad zato što je hranio gotovo cijelu Kantridu i Zamet, a danas zato što Riječanima opušta dušu.
Daleke 1937. godine grad je izgradio lučicu.
– I tu je nastalo pet kompanija koje su živjele od mora, govori Natale Košuta za HRT.
Uz svaku barku išla je i baraka. Svaka čuva svoje priče. Ova koja pripada gospodinu Nataleu poput zbirke je u prirodoslovnom muzeju. Uz to što je plovio cijeli život, strastveni je ribič pa su tu različite ribe iz dalekih mora, čak i pirana! Iako ima 86 godina, gotovo svakoga dana dođe u portić.
A tako i Fulvio Sušanj. Cijeli mu je život ovdje. Na Kantridi je rođen i odrastao, ovdje živi. Ovdje je i naučio plivati. Iz ljubavi prema moru izrodilo se i zanimanje – postao je pomorac. Plovio je svjetskim morima sve dok ga žena nije iskrcala s broda.
– Manje šoldi, ali tu kraj mene, kaže Mirella Sušanj.
I kako je cijeli život vezan uz more i portić, ovdje ima i vezanu barku. Leu. Na koju je iznimno ponosan.
– Plastika nema dušu, nema, ovo je živo, ovo razumijete, nije to to. To kad vi stanete na tu plastiku, to sve škripi, valja se. Ovo je k’o platforma. Ima 2,5 tone, ona ne, kaže Fulvio Sušanj.
Duga je 8 metara, izgrađena za njega u brodogradilištu u Malinskoj na Krku 1986. Svake godine se radi na njoj, kaže. I kada ušminkaju Leu, spremni su za uživanje. Kći Lea, po kojoj je ova drvena ljepotica i dobila ime, sa suprugom i unuk Mario također vole isploviti s njima.
– Na Cres idemo. Nema ništa ljepše kad dođemo u Mali Bok tamo na Cresu, ona širina, svakakvi mirisi… Ja baš uživam u tome. Uživam. Kao sirena se osjećam u Malom Boku, kaže Mirella Sušanj.
I onda se vrate u svoj portić, koji je u ovih gotovo stotinu godina od kada je izgrađen malo i narastao i to zahvaljujući zajedničkom radu i trudu svih Kantridara koji ovdje imaju vez – i opet uživaju. U moru, ribolovu, društvu!
