U jeku pandemije koja trese čitavo kopno i čiji nas je treći val upravo pogodio, događa se jedna druga epidemija, a njen val zapljusnuo je obale siromašnih zemalja Južne Azije. I ta epidemija neće odmah napasti čovjeka, ali će odnijeti ono njemu dragocjeno što možda sada i ne prepoznaje ili misli da ga se ne tiče, a riječ je o obalnim ekosustavima koji su i hrana i lijek za i onako opterećene narode trećega svijeta.
Naime, te obale i ti ekosustavi pate zbog nasukavanja olupina, ogromnih prekooceanskih brodova koji se neadekvatno rastavljaju i prijete, kako životu u moru, tako i onome dragocjenom životu kopna, odnosno ljudskim životima onih koji su primorani raditi opasan posao rastavljanja pomorskih grdosija ne bi li preživjeli još mjesec ili dva.
Svijet nije ni primjećivao ovaj problem dok u tursku luku Aliaga nije nasukan brod Fantasy u vlasništvu Carnival grupacije. „Ovo je nešto neviđeno.“ – istaknuo je tada prvi čovjek turskoga rezališta. Osim Fantasy-a, ista sudbina je dočekala i Inspiration te Imagination. Usprkos takvim iznenadnim potezima i gubitku od 2,9 milijardi američkih dolara, Carnival je najavio čak 13 novogradnji! No što je s onima koji novca nemaju ili ga jednostavno ne žele potrošiti na otpremanje brodova u legalna rezališta?
Činjenica je da je upravo sada na svjetskim morima preko 50 000 prekooceanskih brodova, većinom u vlasništvu brodarskih tvrtki iz Grčke, Kine, Japana, SAD-a i Norveške. Također je činjenica i da ih većina plovi pod zastavama Paname, Maršalovih otoka i Liberije, te da po završetku svoga radnoga vijeka, koji je trajanja od 25 do 35 godina, ti brodovi mijenjaju zastavu, te vijući zastave Komora, Toga, Tuvalua i Svetog Kristofora i Nevisa završavaju u ilegalnim ili neadekvatnim rezalištima na obalama Južne Azije.
Problem takvih rezališta jest dospijevanje teških metala, goriva i maziva u okoliš. Kaljuža se probija kroz pješčanu podlogu i tvori masne tepihe koji zagađujuće djeluju na okoliš i predstavljaju veliku opasnost za vrste koje tamo obitavaju. Osim štetnog utjecaja po okoliš, u tim grobljima brodova rodilo se i groblje ljudi, a prema službenim podacima, u posljednjih deset godina smrtno je stradalo petsto osoba, no pravi podaci su puno lošiji.
Europa je posao rastavljanja brodova izgubila još prije pedesetak godina kada se on preselio u Aziju zbog jeftine radne snage. Samo u 2020. godini, 630 oceanskih brodova je završilo u rezalištima, a od toga ih je 466 završilo u neadekvatnim rezalištima Indije, Pakistana i Bangladeša. Postupak je vrlo jednostavan – brod se nasuče na pjeskovite plaže, a siromašni narod navali kao na kakvu gozbu. Mještani tih obalnih i priobalnih područja rade nezaštićeni, bez standardiziranih alata, te režu oplatu i palube u nadi da će zaraditi za kruh. Velik problem je i iskorištavanje djece koja su čest prizor na tim grobljima brodova.
Trend pojave olupina nastavio se i u 2021. godini, pa u prosjeku svaki dan jedan prekooceanski brod završi nasukan i napušten u zemljama trećega svijeta. Najpoznatije lokacije za nasukavanje limenih divova su Alang u Indiji, Gadani u Pakistanu i Chittangong u Bangladešu. U Alangu se godišnje, pri „punom kapacitetu“ rastavi čak 450 brodova! Dakle, svaki drugi brod praktički završi u Alangu na rezanju!
Fotografije sa lokacije Alang, Indija: (Foto: Gcaptain)
Drugo mjesto zauzela je plaža Gadani, nedaleko od Karachi-ja u Pakistanu. Oni godišnje preuzmu 125 prekooceanskih brodova, a neslavne 2016. je upravo tamo poginulo 17 osoba uslijed eksplozije na brodu kojega su rezale, odnosno rastavljale.
Fotografije sa lokacije Gadani, Karachi, Pakistan: (Foto:Youtubescreenshot)
I na trećem mjestu neslavnoga postolja nalazi se Chittangong u Bangladešu. Tamo je posječeno 14 000 stabala mangrova kako bi se oslobodio prostor za rezalište, što je kasnije dovelo do velikih poplava na tom području.
Fotografije sa lokacije Chittangong, Bangladeš: (Foto:Youtubescreenshot/Vesselfinder)
Da bi se ovakve neželjene pojave spriječile, donijete su dvije međunarodne konvencije, jedna još 1989. godine u Bazelu pod nazivom Konvencija o kontroli prekograničnog kretanja opasnog otpada i njegovoga zbrinjavanja, te 2009. u Hong Kongu Konvencija o sigurnoj i ekološki prihvatljivoj reciklaži brodova.
Naravno, i tu se pojavio problem jer nisu sve države potpisale konvencije, pa se negativna praksa nastavila neometano odvijati. Sukladno tomu, Europska Unija je 2019. donijela Europsku uredbu o recikliranju brodova kojom je propisala načine recikliranja brodova iz EU.
Dakle, od trenutka stupanja ove Uredbe na snagu, brodovi Europske Unije mogu svoj radni vijek završiti isključivo u 43 certificirana rezališta, od kojih se 30 nalazi u Europskoj Uniji, a njih 8 u neposrednoj blizini, odnosno u Turskoj. Također, dani su i modeli rezanja kojima prethodi izrada Plana recikliranja. Svi brodovi se rastavljaju uz maksimalno pridržavanje mjera zaštita na radu, te uz najmodernije uređaje. Teški metali i sve ono što bi moglo zagaditi okoliš i u najmanjoj mjeri, izvlači se na posebne podloge, te se tamo usitnjava i dalje skladišti.
To je omogućeno zahvaljujući Međunarodnoj pomorskoj organizaciji koja je naložila svim brodovlasnicima popisivanje opasnih materijala na brodovima. Kroz Planove recikliranja došlo se do toga da se cijeli brod ponovo iskoristi; primjerice kod rastavljanja brodova za kružna putovanja, metal ide u prenamjenu, namještaj kupuju smještajni kompleksi, a opremu ugostiteljske tvrtke.
I tako je svijet još jednom pokazao da nesreću njegove oči ne vide dok se ona ne dogodi nekome poznatom i slavnom, kao što je bio slučaj sa olupinama koje nitko nije primjećivao sve dok Carnival Fantasy nije otišao na svoje posljednje počivalište. No Carnival Fantasy je kroz Plan recikliranja imao tu sreću da uskrsne, pa je taj Plan recikliranja postao svojevrsno Sveto pismo za brodove koji ne žele postati zli duhovi nakon svoje smrti, plašeći i odrasle i djecu na obalama ovozemaljskoga života gdje se siromašni Sizifi bore sa kamenom vlastite gladi koji, ne samo da će im teško pasti na želudac, nego će ih uistinu potpuno pregaziti, sudeći po do sada viđenom.
U teoriji sve cvjeta i mirišu rajski cvjetovi i u Južnoj Aziji, a na fotografijama poviše vidjeli smo da to i nije baš tako, da je svijet zapravo daleko od jednakosti i da će tako ostati sve dok se razlike ne približe luci razumijevanja, a sada su još uvijek negdje daleko, iza horizonta.
Petar Zuanović
