O nama Marketing   |   Kontakt   |   English

Galije – ratni brodovi

Prve galije pojavile su se u XI stoljeću i svojom konstrukcijom bile su logičan nastavak grčkih trijera i rimskih trirema, odnosno ilirskih liburna. S mnogo boljim maritivnim sposobnostima, većom čvrstoćom i većim brzinama, značile su bitan napredak u brodogradnji.

Vitki brodovi, osam puta duži od svoje širine, imali su samo jedan red vesala i u pravilu dva jarbola s kosim trokutastim latinskim jedrima. Najveća izmjena konstrukcije trupa bila je na pramcu. Tisućljetni pramac nakošen prema dolje, sa šiljastim kljunom za probijanje protivničkog broda, zamijenjen je pramcem nakošenim prema gore.

Galije su uglavnom bili ratni brodovi, prilagođeni uvjetima plovidbe Mediteranom, dok se na Atlantiku nisu potvrdile. Meteorološki uvjeti i česte oluje na Atlantiku općenito su nepogodni za brodove na vesla. U svoje ratne flote odmah su ih uveli Venecija, Genova i Pisa, ali i drugi pomorski gradovi-državice.

Postupno su se dalje usavršavale i povećavale. U XV i XVI stoljeću galije su bile uglavnom dužine oko 50 metara i između šest i osam metara široke. Na svakom boku imale su po pedesetak veslala, a na svakom veslu po tri veslača, jer su teška vesla bila i duža od 13 metara.

Posljednje galije gradile su se bez vesala, a za pogon se služilo isključivo tada već usavršenijim jedrima. Kako se galijom napadalo uglavnom pramcem, svi vojnici i naoružanje nalazili su se naprijed.

Pojavom topova galije su se naoružavale s tri do pet topova na pramcu. Pod dobrim okolnostima galije su mogle ploviti brzinom od sedam čvorova.

Prvi brodski topovi

Prvi topovi na ratnim brodovima pojavili su se u isto doba kada i na kopnu, sredinom XIV stoljeća i bili su vrlo primitivni. Točnije, topovi su na brodu prvi put upotrijebljeni 1340. godine, za vrijeme bitke kod Sluysa, s genoveških galija.

Imali su oblik izdužene posude, a tek kasnije oblik cijevi. Cijevi različitih veličina izrađivale su se od kovanih željeznih šipki i bile su opasane jakim obručima. Punile su se straga kamenom kuglom promjera 150 – 360, ili olovnom kuglom promjera 30 – 110 milimetara.

Barutna komora se postavljala iznad napunjene cijevi i brtvila se ilovačom. Ispaljivanje ovim topovima, zbog vatre koja je izbijala na tom spoju, bilo je opasno i za brod i za posadu.

Premda vrlo malog dometa, a preciznosti nikakve, korišten je zbog buke i demoraliziranja protivnika. Veći topovi nazivali su se bambarde, a manji serpentine. Postupno su se razvijali, ali sve do kraja XV stoljeća zbog svoje nepreciznosti u pomorskim bitkama igraju sporednu ulogu i ne unose nikakvu promjenu u taktici bitke.

Foto: Galija/Pxhere

Cook na Velikom koraljnom grebenu

Marljivo bilježeći podatke o obali Australije, James Cook je Endeeavourom otplovio na sjever. Preplovivši nekoliko kilometara, prošao je blizu uvale koju je nazvao Port Jackson i nastavio put. Ubrzo se Endeavour našao na prostoru načičkanom grebenima koji su pripadali  Velikom koraljnom grebenu – oko 2 000 km dugačkom nizu koraljnih grebena na kojima bi se mogao razbiti svaki brod.

Cook je plovio gotovo 1.620 km područjem grebena prije nego se nasukao. Dok je dubinomjer izmjerio dubinu od oko 32 metra, kobilica Endeavoura je zaorala i uronila u izbočeni vrh koraljnog grebena. Cook je i očekivao neugodnosti na grebenima pa se za njih i pripremio. Jedra su bila brzo spuštena kako se kobilica ne bi dalje vukla po grebenu, međutim plima se povlačila te se brod još opasnije nasukavao.

Ovdje se pokazala prednost  Cookova izbora broda za prijevoz ugljena – njegovo ravno dno je dobro držalo, dok bi se neki drugi brod u takvim okolnostima preokrenuo. Nadali su se da će jutarnja plima možda podići brod i osloboditi ga, ali nadošla plima je bila nekih tridesetak centimetara plića pa se brod nije ni pomaknuo premda su mornari vukli konopce koje su tijekom noći dobro učvrstili za sidrišta. Cook je preko palube bacio 40 ili 50 tona tereta – šest topova (označenih plutačama kako bi ih opet podigli), željezni  krmeni balast, bačve pa čak i dio zaliha.

Endeavur je počeo propuštati vodu. Tri pumpe nisu bile dovoljne, na dnu broda bilo je više od metar vode kada se brod zahvaljujući plimi podigao. Opasnost još nije prošla – u plitkoj vodi brod je bio siguran, ali ako otplove od grebena mogao bi potonuti. Cook je preuzeo rizik odlučivši “zakrpiti” brod.

Bio je to postupak u kojem se jedro trebalo napuniti kučinama, vunom, krajevima konopa i gnojem, podvući ga ispod broda i dobro navući sa svih strana u nadi da će voda u brodu usisati sve te otpatke koji će poslužiti kao čepovi na mjestima koja propuštaju vodu.

Kad su to obavili, krenuli su u luku gdje bi mogli popraviti brod. Bilo je to ušće rijeke Endeavour, na mjestu današnjeg Cooktowna.

Nakon četiri dana oprezne plovidbe stigli su u luku i ustvrdili da je brod zapravo spasila velika koraljna masa koja je začepila najveću rupu.

Damir Višić

Prve galije pojavile su se u XI stoljeću i svojom konstrukcijom bile su logičan nastavak grčkih trijera i rimskih trirema, odnosno ilirskih liburna. S mnogo boljim maritivnim sposobnostima, većom čvrstoćom i većim brzinama, značile su bitan napredak u brodogradnji.

Vitki brodovi, osam puta duži od svoje širine, imali su samo jedan red vesala i u pravilu dva jarbola s kosim trokutastim latinskim jedrima. Najveća izmjena konstrukcije trupa bila je na pramcu. Tisućljetni pramac nakošen prema dolje, sa šiljastim kljunom za probijanje protivničkog broda, zamijenjen je pramcem nakošenim prema gore.

Galije su uglavnom bili ratni brodovi, prilagođeni uvjetima plovidbe Mediteranom, dok se na Atlantiku nisu potvrdile. Meteorološki uvjeti i česte oluje na Atlantiku općenito su nepogodni za brodove na vesla. U svoje ratne flote odmah su ih uveli Venecija, Genova i Pisa, ali i drugi pomorski gradovi-državice.

Postupno su se dalje usavršavale i povećavale. U XV i XVI stoljeću galije su bile uglavnom dužine oko 50 metara i između šest i osam metara široke. Na svakom boku imale su po pedesetak veslala, a na svakom veslu po tri veslača, jer su teška vesla bila i duža od 13 metara.

Posljednje galije gradile su se bez vesala, a za pogon se služilo isključivo tada već usavršenijim jedrima. Kako se galijom napadalo uglavnom pramcem, svi vojnici i naoružanje nalazili su se naprijed.

Pojavom topova galije su se naoružavale s tri do pet topova na pramcu. Pod dobrim okolnostima galije su mogle ploviti brzinom od sedam čvorova.

Prvi brodski topovi

Prvi topovi na ratnim brodovima pojavili su se u isto doba kada i na kopnu, sredinom XIV stoljeća i bili su vrlo primitivni. Točnije, topovi su na brodu prvi put upotrijebljeni 1340. godine, za vrijeme bitke kod Sluysa, s genoveških galija.

Imali su oblik izdužene posude, a tek kasnije oblik cijevi. Cijevi različitih veličina izrađivale su se od kovanih željeznih šipki i bile su opasane jakim obručima. Punile su se straga kamenom kuglom promjera 150 – 360, ili olovnom kuglom promjera 30 – 110 milimetara.

Barutna komora se postavljala iznad napunjene cijevi i brtvila se ilovačom. Ispaljivanje ovim topovima, zbog vatre koja je izbijala na tom spoju, bilo je opasno i za brod i za posadu.

Premda vrlo malog dometa, a preciznosti nikakve, korišten je zbog buke i demoraliziranja protivnika. Veći topovi nazivali su se bambarde, a manji serpentine. Postupno su se razvijali, ali sve do kraja XV stoljeća zbog svoje nepreciznosti u pomorskim bitkama igraju sporednu ulogu i ne unose nikakvu promjenu u taktici bitke.

Foto: Galija/Pxhere

Cook na Velikom koraljnom grebenu

Marljivo bilježeći podatke o obali Australije, James Cook je Endeeavourom otplovio na sjever. Preplovivši nekoliko kilometara, prošao je blizu uvale koju je nazvao Port Jackson i nastavio put. Ubrzo se Endeavour našao na prostoru načičkanom grebenima koji su pripadali  Velikom koraljnom grebenu – oko 2 000 km dugačkom nizu koraljnih grebena na kojima bi se mogao razbiti svaki brod.

Cook je plovio gotovo 1.620 km područjem grebena prije nego se nasukao. Dok je dubinomjer izmjerio dubinu od oko 32 metra, kobilica Endeavoura je zaorala i uronila u izbočeni vrh koraljnog grebena. Cook je i očekivao neugodnosti na grebenima pa se za njih i pripremio. Jedra su bila brzo spuštena kako se kobilica ne bi dalje vukla po grebenu, međutim plima se povlačila te se brod još opasnije nasukavao.

Ovdje se pokazala prednost  Cookova izbora broda za prijevoz ugljena – njegovo ravno dno je dobro držalo, dok bi se neki drugi brod u takvim okolnostima preokrenuo. Nadali su se da će jutarnja plima možda podići brod i osloboditi ga, ali nadošla plima je bila nekih tridesetak centimetara plića pa se brod nije ni pomaknuo premda su mornari vukli konopce koje su tijekom noći dobro učvrstili za sidrišta. Cook je preko palube bacio 40 ili 50 tona tereta – šest topova (označenih plutačama kako bi ih opet podigli), željezni  krmeni balast, bačve pa čak i dio zaliha.

Endeavur je počeo propuštati vodu. Tri pumpe nisu bile dovoljne, na dnu broda bilo je više od metar vode kada se brod zahvaljujući plimi podigao. Opasnost još nije prošla – u plitkoj vodi brod je bio siguran, ali ako otplove od grebena mogao bi potonuti. Cook je preuzeo rizik odlučivši “zakrpiti” brod.

Bio je to postupak u kojem se jedro trebalo napuniti kučinama, vunom, krajevima konopa i gnojem, podvući ga ispod broda i dobro navući sa svih strana u nadi da će voda u brodu usisati sve te otpatke koji će poslužiti kao čepovi na mjestima koja propuštaju vodu.

Kad su to obavili, krenuli su u luku gdje bi mogli popraviti brod. Bilo je to ušće rijeke Endeavour, na mjestu današnjeg Cooktowna.

Nakon četiri dana oprezne plovidbe stigli su u luku i ustvrdili da je brod zapravo spasila velika koraljna masa koja je začepila najveću rupu.

Damir Višić

Intervju

Kolumna

Službene informacije

Foto / video