U svijetu postoje mnoge ljubavi. Ljubav je vezivo svemira, ono što pokreće ovaj svijet i čini ga ljepšim mjestom za život. Ljubav traje, nema početka niti kraja, ljubav je tako fluidna, pametna i razigrana. Ljubav je pobjediva, gubi bitke, ali nikada neće izgubiti rat, rat za vječnost, za neprestano širenje i rat za buđenje dobrote u srcima.
Ljubav je nešto neopisivo i sve riječi svijeta nisu dovoljne da prikažu onu pravu i iskonsku ljubav. Ljubav prijatelja, ljubav prema rodnome kraju, ljubav prema svom profesionalnom pozivu… Sve su te ljubavi na svoj način posebne, ali zasigurno da je najposebnija ljubav roditelja prema djetetu.
Taj vrhunac čovjekova života, kada potpunim djelovanjem svoga bića podari novi život, nezamjenjiv je osjećaj. Ono što razlikuje roditeljstvo pomoraca i njihovu djecu od ostale jest odvojenost. Te milje kao da se čine mnogo duljima no što jesu kada tata ode, taj osjećaj čežnje i to čekanje u kojem ljubav jednostavno samo raste.
Mnogi neće razumjeti jer je nekako uvriježeno mišljenje da ljubav raste u bliskosti, no djeca pomoraca i oni sami znaju i mogu posvjedočiti suprotnome. Ta erupcija emotivnosti pri svakom dolasku i teški rastanci na odlascima kao da su samo dvije točke između kojih ljubav raste.
Vrlo je važno za emocionalni razvoj djeteta da ono ima i majku i oca. Riječ je o jednom dinamičnom procesu kojeg određuju unutarnje karakteristike djeteta, od kojih je polovica nasljednoga tipa, i vanjski događaji preko kojih dijete percipira stvarnost, te se takvi doživljaji ugrađuju u drugu polovicu toga karaktera na začetku.
Djeca su u biti bespomoćna i nezrela stvorenja koja trebaju zaštitu o strane svojih roditelja kako bi u određenoj dobi dosegla razinu samostalnosti. Uloga majke je zapravo uloga primarnoga roditelja, ona rađa dijete, doji ga i ono je češće s njom nego li s ocem u prvim godinama života. Odnos majke spram djeteta ovisi o njenom hormonskom i emocionalnom stanju, o socijalnoj i kulturološkoj sredini, te o osobnosti, njenim iskustvima iz djetinjstva i aktualnoj situaciji koja okružuje dijete i nju samu.
S druge, pak, strane, imamo ulogu oca. On mora djetetu pokazati da je potpora majci, da se za nju brine i da ju podržava. Riječ je, zapravo, o „drugom roditelju“ u prvim godinama života, no naravno ne manje važnoj i ne manje zahtjevnoj. Otac će svojom ljubavlju spram majke i djeteta pokazati svome potomku kako se voli, kako se čuva i kako se vrednuje obitelj, ta sveta zajednica koja ovaj svijet drži na životu. Često se u narodu kaže da je otac glava obitelji, a da majka drži tri kuta kuće. Otac je onaj koji treba pokazati svojim zalaganjem i naporima da kuća nije samo prostor omeđen betonom, već da je ona stvarno dom.
I zato je specifična uloga očeva koji su pomorci. Oni jesu odsutni, ali stvaraju jednu čvrstu sliku doma, daju na značaju majci jer su svjesni da ona sebe daje i preko sto posto u odgoju njihova djeteta, a u konačnici prikazuju i žrtvu koja donosi dobrobit obitelji, pa djeca pomoraca već od malih nogu znaju cijeniti žrtvovanje sebe za druge i imaju jači osjećaj povezanosti prema ljudima koje vole.
Djeca doživljavaju svijet osjetno – dodirima, mirisima, gledanjem i slušanjem. Često se znalo čuti od starijih pomoraca, koji su znali biti na brodu dosta duže nego li što je to danas slučaj, da ih djeca dok su bila mala ne bi prepoznala kada bi se vratili s broda. To je nešto izuzetno stresno i za djecu i za roditelje. Djetetu je potrebno određeno vremensko razdoblje za stvaranje osjećaja povjerenja, pa bi taman po stvaranju istoga, ono opet počelo lagano blijedjeti zbog odlaska oca na brod. Takve nelagode su kasnije bile tek stvar prošlosti jer bi djeca rasla i postajala svjesna onoga što se događa.
Važno je da se djecu pomoraca od malih nogu navikava na karijeru njihovih očeva, a to se najbolje postiže govorenjem istine u djeci prihvatljivom obliku. Dakle, nema potrebe za stvaranjem krivih slika o povratku, kao niti uvjeravanja djece da su očevi negdje u blizini. Zahvaljujući modernoj tehnologiji, komunikacija je kud i kamo danas bolja nego li je bila prije dvadesetak godina, pa je odvojenost kompenzirana kroz digitalne kontakte djece i pomoraca.
Da se dijete ne bi osjećalo kao da samo tuguje za ocem koji je otišao na nekoliko mjeseci iz njihova doma, važno je da majka podijeli svoje osjećaje s djetetom, ali i da naglasi kako će sve biti dobro i kako tata u biti za njih želi samo ono najbolje.
U suprotnom bi se mogli dogoditi neki burni ispadi za vrijeme puberteta i dovođenje djeteta u neuobičajene adolescentske krize.
Ono što je ključno, od prvih koraka, pa do potpunog sazrijevanja djeteta, jest da se djetetu pronađe neka „zamjenska figura“ kroz koju će ono doživjeti sebe, pa će se tako djeca najčešće umjesto s ocem, za vrijeme ugovora, igrati i razgovarati sa stricem, djedom ili ujakom. Posebno je to važno kod muške djece koji proživljavaju identifikaciju s istim spolom kako bi prihvatili rodne uloge kulturološke zajednice u koju pripadaju.
Poznato je i da očevi djecu odgajaju ljubavlju i spregom, a to je presudno za prijelaze iz faze u fazu djetetovoga života, odnosno i za samo potpuno sazrijevanje. Riječ je o prelasku s igre na učenje, pa s učenja na rad. Djeca kroz igru pobjeđuju strahove i bude u sebi kreativnost, a po početku školovanja dolazi vrijeme usklađivanja učenja i igre, što će se kasnije odraziti na usklađivanje radnih obaveza i osobnih zadovoljstava iz slobodnoga vremena.
Pošto oca uvijek nema doma, majke, odnosno žene pomoraca preuzimaju i tu odgovornost, pa strpljenjem i pozitivnim osjećajima upućuju dijete u važnost učenja i rada. Pomorci su fantastičan primjer kako radom i konstantnim učenjem doći do najviših profesionalnih ciljeva, pa su tako djeca pomoraca često ambicioznija od ostatka vršnjaka.
Krucijalno jest da se djeca pomoraca ne osjećaju drugačije od druge djece, ali i da shvaćaju tu posebnost koju karijera pomorca nosi. Žene pomoraca su pravo čudo, blago i jedra dječjim lađama koje nosi blagi povjetarac poziva njihovih očeva. One su majke koje preuzimaju i ulogu oca, one su nježne kraljice koje su spremne latiti se mača i otići u rat, one su poput najčvršćih brodova u oluji kojima more nije strah, već izazov za kojeg znaju da će ga prevladati.
Ljubav oca i majke, žrtva i davanje sebe za bolji život drugoga, ono je što odlikuje obitelji pomoraca.
I baš kao što svi mogu dobiti brevete, ali ne mogu svi biti pomorci od formata, tako i svatko može biti roditelj, ali ne mogu svi biti mama i tata, ili poput žena pomoraca – i mama i tata.
Petar Zuanović
