Najteži korak u karijeri budućih pomoraca je kadetura, odnosno, prvi ukrcaj. Potraga za prvim poslodavcem, neizvjesnost, putovanje u sasvim nešto novo i daleko… Sve to i još puno više promjene su s kojima se suočavaju mladi kada uzmu u ruke svoju diplomu koju su uz puno truda i rada stekli na Pomorskom fakultetu. Sve manje postaje neuobičajeno da pomorske fakultete završavaju i djevojke.
Kako se na to odlučila, kako je izgledala potraga za kadeturom te kako su joj izgledali radni dani na brodu, ispričala nam je Tonka Brnardić.
Kako to da si se odlučila za karijeru pomorca s obzirom na to da si rođena u unutrašnjosti?
Oduvijek me privlačilo more, odmalena sam išla s obitelji na regate i jedrila tako da sam se zaljubila u more i brodove. Uz to, u našoj obitelji skoro sve što ima veze s morem i brodovima je tradicija. Preko mog oca koji je bio zapovjednik na riječnim brodovima, do strica koji projektira brodove. Zajedno su i plovili na riječnim brodovima tako da su mi brodovi uvijek bili negdje, ako ne u svijesti, onda u podsvijesti.
Kako si obitelji obznanila da želiš biti pomorac? Kakva je bila reakcija na odabir studija?
Koliko se sad sjećam, bile su jako pozitivne reakcije na moj odabir studija. Tata me čak i usmjerio u tom pravcu i preporučio mi da upišem nautiku. Dok sam još razmišljala o srednjoškolskom obrazovanju htjela sam upisati Pomorsku školu, no sigurniji odabir je bila Opća gimnazija u Sisku. Međutim, to more mi je ostalo negdje u glavi, tako da sam upisala i završila Pomorski fakultet.
Kad sam upisivala fakultet, mislim da moji nisu mislili da ću se baš odlučiti zaploviti na brodovima, nego da ću tražiti sigurniji posao na kopnu. Tek na trećoj godini kad sam i bila na jednom intervjuu za kadeturu shvatili su da mislim za ozbiljno.
Moram reći da su mi oduvijek, od upisa na fakultet pa do završetka kadeture, bili najveća podrška u životu i u ovome poslu i to se nastavlja i dalje. Kada im pričam doživljaje s broda govore mi da su jako ponosni na mene što sam krenula u ovom smjeru i nastavila tradiciju plovidbe u obitelji.
Kako si uspjela doći do prvog ukrcaja i jesi li dobila dovoljno potrebnih informacija, odnosno, koji su ti bili izvori informacija?
Na Pomorskom fakultetu u Rijeci se svake godine održava takozvani Dan Karijera na koje dolaze brojni poslodavci tražiti nove radne snage. Tako sam i ja, na zadnjoj godini diplomskog studija odlučila spremna prisustvovati tom događaju. Spremila sam se, isprintala cijeli bunt životopisa i krenula s predstavljanjem svakome tko me zanimao.
Na kraju nisam trebala dugo ni čekati. Već nakon tjedan dana me moja kompanija zvala na intervju i dobila sam kadeturu. Imala sam dosta sreće jer i dan danas dosta mojih kolega čeka na prvi ukrcaj. Naravno, prije intervjua sam se raspitala o kompaniji kod mojih drugih kolega/prijatelja i oni su mi dali informacije općenito o kompaniji, brodovima, kako uopće izgleda kadetura na brodu, što se točno radi itd.
Na kojem si brodu odradila kadeturu i kakvi su bili prvi dojmovi kada si teoriju morala primijeniti u praksi?
Kadeturu sam odradila na produkt tankeru i to dva ugovora po otprilike šest mjeseci. Budući da mi je to bilo prvi put da sam kročila nogom na jedan tako veliki brod, prvih tjedan, dva bila sam totalno zbunjena dok nisam pohvatala točno tko je što na brodu, što se radi, gdje je ulaz na most ili u strojarnicu, kakve su procedure za uzbunu…
Tek kada je prošlo to vrijeme prilagodbe može se reći da sam počela primjenjivati znanje stečeno na fakultetu i moram reći da nas fakultet sa svojim programom pokušava najbolje pripremiti za brod, ali teorija je jako drugačija od prakse.
Kakav je bio osjećaj provesti šest mjeseci na brodu?
Ugovori na mojoj kompaniji za kadete su inače četiri mjeseca, no spletom okolnosti i krize zvane korona sam ostala na brodu malo duže od šest mjeseci.
Bilo je teško za prvi put, jer sam se psihički pripremila na četiri mjeseca, no krajem ugovora, kada je bio veliki ”lockdown” naš brod je bio storage tanker pa smo morali plutati izvan teritorijalnih voda Portugala.
Najgore je bilo to što je većina posade već bila na krajevima ugovora ili preko ugovora i nismo znali kada bi mogli u luku i kada će biti smjena posade, no bila je sve u svemu dobra atmosfera i dobro smo se svi slagali.
Na drugi ugovor sam se već bila spremila da idem na duge staze tako da mi nije bio nikakav problem odraditi šest mjeseci. Zapravo, vrijeme je jako brzo prošlo zato što smo bez prestanka vozili i svi smo bili zaposleni non-stop. Nisam ni stigla razmišljati ni o čemu drugom nego o poslu.
Možeš li nam ukratko opisati kako izgleda tvoj uobičajeni radni dan? Kakve si poslove morala obavljati? Koja su točno bila tvoja zaduženja na brodu?
Svaki ugovor sam radila drugačije, ovisi kako bi me rasporedili na brodu. Uobičajeno bi išla na doručak, pa zatim na most ili na palubu do podne, nakon toga bi bila pauza za ručak te nakon pauze u 13 sati bi nastavili ili most ili paluba do 17 sati, nakon toga bi bio odmor i slobodno vrijeme.
U slobodno vrijeme bi znala učiti i čitati priručnike. Časnici su mi zadavali zadatke i pitanja koja bi trebala istražiti i napisati odgovore. Nešto poput domaće zadaće. Osim toga, znali smo se i mi kao posada zajedno družiti, pogledati tu i tamo neki film. Imali smo i Hrvatsku televiziju pa bi se skupili uvijek poslije večere i gledali kvizove i vijesti.
Što se tiče samog posla, svaki ugovor je bio drugačiji. Prvi ugovor sam više fizički radila vani po palubi. To je većinom bilo farbanje palube i stavljanje određenih oznaka na poklopce po palubi.
Drugi ugovor sam više radila na mostu i u cargu te sam bila više skoncentrirana na usvajanje budućeg posla kao časnik. Većinom sam bila zadužena za obavljanje papirologije pa sam svima uskakala i pomagala što je meni odlično došlo kao priprema za budući posao.
Foto: Tonka Brnardić 
Foto: Tonka Brnardić 
Foto: Tonka Brnardić
Uz nadzor odgovarajućeg časnika sam obavljala posao vođenja brodske trgovine (”slopchest” ili bonded store), asistirala u pripremanju papirologije za svaku luku u koju bi dolazili, provjeravala opremu za spašavanje, pomagala u izradi planova putovanja.
Sve u svemu, dan bi mi uvijek bio ispunjen od početka do kraja, što mi je i dobro došlo jer je u tom slučaju vrijeme brže prolazilo na brodu.
Postoji li neki događaj koji te se dojmio tijekom odrađivanja kadeture?
Ima jako puno događaja s kadeture koje ću pamtiti zauvijek.
Na prvom ugovoru smo često plovili istom rutom Arkhangelsk – Amsterdam te smo prolazili baš iznad najsjevernije točke Europe te sam vidjela Auroru Borealis, a kada bi ušli u Bijelo more prolazili smo kroz led iza ledolomaca i taj zvuk kada brod prolazi kroz led, to šuškanje mi je bilo fascinantno.
Također kada smo prolazili uz obalu Portugala i Španjolske naletili smo na jato kitova i dupina. Svaki prolazak ispod mosta mi je bio dojmljiv.
Kakve su bile reakcije muških kolega kad si došla na brod i kako su te prihvatili?
Svi su me odmah lijepo prihvatili te mi pomagali da se malo uhodam i prilagodim. Drugačija je i atmosfera čim je žena na brodu, svi se malo pristojnije ponašaju i drugačiji je tempo. Prema meni su se više-manje svi odnosili s poštovanjem, neki baš i ne, ali kao i na svakom poslu nekima ”sjedneš”, a drugima ne, ali uvijek se treba ponašati što profesionalnije i odraditi svoj posao.
Koji ti je bio najteži, a koji najlakši dio života na brodu?
Najteži dio života na brodu mi je bio zapravo to što nisam mogla izaći nigdje van, vidjeti gradove u kojima smo bili, jer zbog COVID-19 krize nismo smjeli napuštati brod u luci. To mi je i najviše žao jer sam boravila u brojnim portugalskim i španjolskim gradovima, a zapravo ih nisam imala prilike posjetiti.
Već pri kraju ugovora kad sam bila više od četiri mjeseca na brodu su mi malo nedostajali prijatelji i obitelj jer sam inače društvena osoba. Volim biti okružena ljudima pa sam to kompenzirala druženjem s kolegama na brodu koji su bili u istoj situaciji kao i ja, a to mi je bio zapravo najlakši dio života na brodu. Prilagodljiva sam osoba i lako se sprijateljim, pa sam uz dosta poznanika stekla i puno prijatelja s kojima sam našla zajednički jezik te su mi pružili veliku pomoć u mom usavršavanju za budući posao časnika.
Kako zamišljaš svoju buduću karijeru, koje su ti ambicije i želje?
Zasad mi je prvi cilj položiti poručnički ispit za kojeg se već i pripremam. Nakon toga ću nastaviti ploviti sigurno još par godina. Zasada je još tako. Htjela bih naravno imati i obitelj u budućnosti pa bi bilo malo teško uskladiti ovakav posao i način života s time, no to sve ovisi i o tome kakve će okolnosti biti u tom trenutku.
Kako provodiš slobodno vrijeme kada nisi na brodu?
Prije svega, najviše se družim s prijateljima. Imam dosta prijatelja koji su iz Dalmacije (kolega časnika) koje, ako nisu na brodu, obiđem. Najveći dio vremena provodim doma uz obitelj i većinom samo opuštanje, jer nakon stresnog perioda na brodu treba se psihički malo odmoriti doma.
Imaš li neku poruku ili savjet koji bi poslala kolegama i apsolventima s pomorskih fakulteta koji tek trebaju pronaći prvi ukrcaj?
Htjela bih im poručiti da je ovaj posao jako naporan i treba imati čvrstu volju i želju za ovakvim načinom života i poslom. Što se tiče pronalaska prvog ukrcanja neka se javljaju svim agencijama po redu i šalju životopise i molbe jer će se sigurno negdje stvoriti prilika i netko će ih prepoznati.
Što bi poručila djevojkama koje žele krenuti tvojim stopama i jednog dana ploviti na brodu?
Djevojkama bih rekla ”samo naprijed!” bez ikakvih ustručavanja. Drago mi je kada čujem da ima nekih djevojki koje su odlučile upisati nautiku na Pomorskom fakultetu. I ne samo to, nego da su se odlučile i traže ukrcaj na brod. Treba nas više i to ne samo na putničkim brodovima, gdje se većina žena ukrcava, nego i na trgovačkim brodovima poput tankera, kontejneraša…
Trebaju znati da će se susresti s jako puno predrasuda i čuđenja zašto su uopće odabrale ovakav poziv, no, rekla bih im samo da trebaju znati što žele u životu, imati zacrtani nekakav cilj do kojeg žele doći i punom snagom naprijed prema tome cilju.
